Pred osmrtnicom nade

Riječi imaju svoj put. Život. Možda potpuniji od života ljudi. Svoju sudbinu. Vrijeme im daje značenja. Knjiga u kojoj su zabilježene riječi koje ću citirati pisana je od 2001. do 2004. godine. To nije bilo davno. Ali, kad su zapisane mogle su se čitati kao podsticaj za nadu. Kao oznaka, da se ne mora desiti najgori potencijal tadašnje stvarnosti. Kao pozivnica za buđenje stida. Danas se, bez svoje krivice i bez krivice autora, čitaju kao buduća osmrtnica nade u bestidnom svijetu.

“Baš čudno, kako je sudbina Jevreja, u posljednjih pet stotina godina tako često bila povezana sa našom. Kad se mi zlopatimo i oni se zlopate. Kad mi cvjetamo, procvjetaju i oni. Tamo gdje njih ima, a nas ne, ne uspijevaju da se odbrane, pa ih pokolju kao ovce. Ista je priča ovdje u Sikiliji, u Al Andalusu, u Al Kudsu, Bagdadu, Kairu i Damasku.”

(Sultan u Palermu, roman iz Islamskog kvinteta Tarika Alija. Radnja se odvija na Siciliji, uoči pogroma sicilijanskih muslimana i Jevreja u prvoj polovini trinaestog vijeka.)

Ne znam baš zašto, na objavljivanje ovog detalja iz romana podstakao me je snimak nastupa Gideona Levya, koji kasne jeseni 2024, plovi sajber kosmosom kao titraj plamena svijeće po beskrajnim okeanima mraka. Stradanje Gaze je ogromno, neobuhvatljivo riječju i ljudskom suzom, ali tragedija u koju izraelska vlast uz podršku najmoćnijih zapadnih sila, i uz ravnodušnost većine za palestinske patnje, vodi jevrejski narod, i čitav svijet, još je veća. To, u suštini, čovjek po imenu Gideon, novinar, slučajno Jevrejin, državljanin Izraela, poručuje ogluhjelom, moralno tupom svijetu.

Moj prijatelj Miraš Martinović, grozničavo tražeći spas za djecu iz pakla Gaze, obratio se najvećoj adresi. Posljednjoj. Bogu, lično. Prijekorno. Pjesnik je Miraš, može njemu biti. Nemoguće je da ne vidiš/ …Da ne učiniš/… Pokaži moć /… Što čekaš/ Što šutiš/…/Pokaži da si Bog...

Riječi upijaju vrijeme. Vrebaju priliku. Isijavaju značenja. Kao kamen toplotu i sjenokosi mirise. “Tri mjeseca poslije pada Granade, u sjedište grada dođoše kraljeve glasonoše da objave ukaz Ferdiinanta i Izabele kojim se naređuje ‘potpuni prekid svih odnosa između hrišćana i Jevreja.’ Oni od sada moraju birati između krštenja i izgnanstva. Ako se odluče za ovo drugo rješenje, imaju četiri mjeseca, da rasprodaju svoju imovinu, namještaj i nekretnine, ali sa sobom ne mogu ponijeti zlato i srebro.”

Leon Afrikanac, roman Amina Malufa. Radnja se odvija od 1448. do 1527. Pogrom muslimana i Jevreja nakon pada Granade u ruke španskih kraljeva.

Tako je u romanu. U romanima. Stvarnost? Ona je, vele, fantastičnija. U stvarnosti, Jevreji i muslimani koji su ostali u palom Andalusu, oni koje je prevarila nada, oni koji nisu imali ni bogatstva ni snage da odu, birali su između pokrštavanja i smrti. Ni to ne uvijek. Kad bi pobjednicima, inkvizitorima, bila sumnjiva ta preobraćenost slijedile su, Bogu za ljubav, kama i lomača, kao garancija da se neće potkrasti kakva greška u trijebljenju krivovjerstva.

Riječ, zaboravljena. Ta istorija Evrope - vjekovi zajedničkog uzdizanja i stradanja evropskih muslimana i evropskih Jevreja. Kraj petnaestog stoljeća. Kraj Al Andalusa. “Sredinom desetog vijeka, najbogatija država u poznatom svijetu… Španci - Jevreji, hrišćani i Muladi… u društvu su zauzimali značajnije mjesto nego muslimani po rođenju.” Andre Klot. Muslimanska Španija. Nije roman. Zemlja, Ibn Arebija, Ibn Ružda (Averoesa), Mojsije Majmonida. Premrežena školama. Sa svih strana svijeta, oni željni znanja stižu na njena učilišta. U Al Andalusu se školuje i jedan od budućih papa. Andre Klot: “Biblioteka smještena u kordobskom Alkazaru, obuhvatala je - kako se navodi - 400.000 svezaka. Sadržavajući sva religijska i profana izdanja koja su se mogla naći u to vrijeme… Cijela izaslanstva slata su u instranstvo s jednim ciljem: da kupuju knjige ne pitajući za cijenu.” Bijesu i vatri predato je ogromno duhovno blago Al Andalusa. Ono što je preteklo, otvorilo je prozore renesansi.

Kažu: renesansa, kraj mračnog srednjeg vijeka. Zar mračni ljudski vjekovi imaju svoj kraj? Ili je možda sve samo stanka u igrokazu između dva čina tragedije, u kojoj ljudska krv teče, zbilja teče, i akteri probodeni mačem ne oživljavaju. Intermeco. San u snu.

Veliki Rumi i Veliki Dante su savremenici. Rumi je rođen i umro u trinaestom stoljeću. Dante rođen u drugoj polovini trinaestog, umro u prvoj - četrnaestog. Dante je Poslanika islama, smjestio u osmi krug pakla, deveta jaruga:

…I sve što vidiš cijela družba ta

Jer sija raskol i sablazan gore,

zato je tako rasječena sva.

Dželaludin Rumi Isusa, Spasitelja, gnijezdi u okeanu svoga srca. Čiji nas to srednji vijek, danas zapljuskuje blatnim valovima? Onaj u kojem je Rumi obilazio sinagoge, crkve i džamije, i tamo vidio samo jedan oltar. Ili mračni vijek u kojem smo jedni drugima pakao. Deveti krug.

Rijeka teče mojim venama. Bilom joj mjerim vodostaj. Zagledan u rijeku, trgnem se kao onaj Rumijev slon, prepadnut od odraza svog lika u vodi. Ponekad, samo ponekad, iz dubine plavetnila izroni lice narcisa.

Nema veće ni tajanstvenije prašume od ove zarobljene u mom tijelu. Lutam. Biju me vjetrovi, kiše, oluje, poneki zrak sunca obasja mi putokaze. Posrćem i padam. Ne mogu da nađem put, ne mogu da odustanem. Putujem. Tek Mevlana šapnu - nije do puta, do putnika je. Jedno je ploviti morima, drugo utoniti u more.

Ne trebaju Bogu obožavatelji. Nema vjere bez sumnje. Nema nade bez straha. Ni riječi, ni misli, koje zadiru u tajnu ljudskog srca, bez boli. Čitao sam Tarikove i Aminove romane o davnim pogromima, i Miraševu pjesmu, i slušao Gideonovu besjedu. Preturam po oskudnoj mojoj pameti. Kažu: Bog je svemilostan, samilostan i bdi nad sudbinom svjetova. A, šta ako svemilosni, samilosni, koji bdi nad svjetovima, nije tek tako svemoćan kad su ljudski poslovi u pitanju? Ako mu treba čovjek da bi pomogao čovjeku? Ako se u snazi ljudske boli krije njegova snaga?

Samo u čovjeku su spleteni Svjelost i Tama. Samo je čovjekova snaga u ranjivosti. Njegova besmrtnost u smrtnosti. Samo on može i voljeti i mrzjeti. U istom danu, u istom trenu. Samo je njemu dat taj teret, dobra i zla. Samo je on, čovjek, iskušan. Ne Bog, ne ni anđeo, ni đavo, ni zvijer. Nema mu radosti bez gorčine čemera.

Tako je govorio je Zaratustra, ne onaj Ničeov, nego iranski vjerovjesnik, pet/šest vjekova prije Hristova rođenja: Postojanje zla je preduslov ljudske slobode. Sasvim moguće, ima svestranijih objašanjenja neprolaznosti zla na ovom svijetu. Ovo je najizazovnije. Ovo, postavlja granice. Ne pokoriti se zlu je sve što možemo. Sve što moramo.

Gideon Levy zbori: “U istoriji je bilo mnogo brutalnih okupacija. Bilo je i mnogo dugotrajnih okupacija, iako izraelska bilježi prilično lijep rekord. Ali, nikada nije bilo okupacije u kojoj se okupator predstavlja kao žrtva. Ne samo kao žrtva, već kao ubjedljivo jedina žrtva.” Srčano, plemenito. Samo, nije sasvim u pravu Levy. Model izraelskih vlasti okupator žrtva jeste sveobuhvatan i smrtonosno učinkovit, ali nije unikat. Okupator žrtva je više pravilo nego izuzetak u istoriji ljudskog roda. Naše devedesete su dragocjen resurs za analizu. Oni cvijećem zasuti goloruki tenkovi iza kojih ostaju ljudskim tijelima zastrte krhotine gradova. U ime nejači. Mogle su biti te naše godine upozorenje svijetu, ali nisu. Ta neodoljiva svemoć okupatora žrtve.

Suton Zapada. Na Istoku ništa novo. Mrkle su zore. Umiru djeca Gaze. To je ono što se zbilo juče, što će se desiti sjutra. Ono što osjetimo kad odjekne Gideonova riječ i Miraševa pjesma, možda je eho božanskog glasa u nama, koji nas budi iz mrtvog sna. Kao bol i kao prkos. Kao opomena: ko ubije nevinog čovjeka ubio je sebe. Samo, kad nas taj treptaj svjetlosti u mrkloj noći, kad nas ljudski vapaj i krik ne probude, to je znak da smo šegrti tvoraca pakla. Oko nas i u nama. Ostavljeni. Sami. Djeca dalekog boga, na nebesima, izgnanika iz ljudskog srca. Djeca falsifikovanih bogova.

Riječi, uzdah tišine. “Nikada voćka ne izraste na stablu. Ne drhti stablo, drhte vrhovi grana… Bol je ta koja vodi čovjeka u svemu što radi.” Opet, prvi put, čitam Rumija. Udahnem vazduh iz sve snage, zaronim, mada znam da okeanske dubine dosegnuti neću. Pred zoru zaspim. U snu osjetim šum okeana: - Ne odusutaj - šapuće. - Okeani su u kaplji vode.

Treba mi kap kiše ili nečija suza da kao pustinjak ne svisnem od žeđi. Šapućem i ja. Pokaži moć /… Što čekaš/ Što šutiš/../Pokaži da si Čovjek. Čujem Mirašev glas. Pred osmrtnicom nade.

( Esad Kočan )