Parking & Podgorica

Eh da ima produkcije da valja u Crnoj Gori, valjalo bi snimiti tv seriju “Parking & Podgorica”. Bio bi to prikaz u ogledalu, izvrnuti “Sex&City”. Nije Njujork Podgorica, ali ni tamo ni ovamo parkinga nema.

Voziti kroz Podgoricu znači izbjegavati automobile koji su zaustavljeni i kojima blicaju uključena četiri žmigavca. Voziti kroz Podgoricu znači vježbati instinkt i predosjećaj, jer nikad se ne zna kad će se koji automobil pomjeriti. Vozi se uglavnom jednom rukom jer se drugom kuca poruka ili drži telefon na uvo. Handsfree, bluetooth audio, to postoji ali se ne koristi, iz nepoznatih razloga.

City kvart je poprište saobraćajnog haosa. Sve se vrti oko Delte, ljudi proklinju Bulevar Vojislavljevića, sve više ljudi proklinju sve bulevare. Kola su sve veća i sve ih je više, a parkinga je sve manje. Ta čarobna riječ SUV zamijenila je Golfa dvojku.

U centru grada (ili onom dijelu koji se nekad smatrao centrom) je tek pičvajz. Ispred Beka (sadašnje Gradske knjižare) je potpuni kolaps, formirana su tri reda blokiranih kola. U prvom redu su oni pravilno parkirani na obilježenim mjestima. U drugom redu su oni koji su blokirali ove regularne i piju kafu u Forumu. U trećem redu su ovi što su blokirali parkirane i blokirali blokiraše, lupili četiri žmigavca dok nešto sekund završe. Iza njih se provlače ostali, a poseban red je za parking iza Beka, iznad atomskog skloništa, red u kom po desetak automobila čeka da makar jedan izađe sa parkinga pa da se pomjere jedno mjesto naprijed.

Slična je situacija na Zabjelu, Preko Morače, Zagoriču i Maslinama. Ko ima kuću i dvorište mora da postavlja fluorescentne table upozorenja, da prijeti pozivanjem pauka i bušenjem guma ako misli da mu neko ne blokira ulaz u garažu ili dvorište.

Na dobrom Starom aerodromu, tik iza Volija, načičkani su automobili, ali znalački načičkani tako da se ostavi svega par centimetara prostora pri prolasku ostalih. Može da se prođe, ali jedva! Vozači postaju sve precizniji, mogli bi da šalju podgoričke vozače na drift takmičenja u Japan, spuštili bi se bez ogrebotine niz spiralne garaže, garant!

Svaka je lokva parking mjesto, trotoar je majka, pješački je izazov, a slobodno parking mjesto se lagano preskače i ignoriše, jer ako je slobodno, tu je sigurno neka rupa ili staklo razbijeno. Slobodnog parking mjesta u Podgorici nema!

Kruže ljudi, komuniciraju pogledima. Kad neko silazi sa trotoara gdje je zabranjeno parkiranje, onaj koji uskače na njegovo mjesto pogledom punim zahvalnosti ga tri put izljubi. Vrata se ne zatvaraju, vrata se zalupe to što može, da se izbaci safra zbog traženja parkinga.

Jedina sreća u saobraćajnom haosu i kolapsu u Podgorici je što će narod konačno shvatiti da im kola nisu ni potrebna. Okreću se ljudi polako biciklima, trotinetima, sve više hodaju jer su shvatili da duže čekaju taksi, duže traže parking i provlače se ulicama nego što bi stigli da su krenuli pješke. Ništa nije prekosvijeta u Podgorici.

Doći će dan, a to neće biti tako daleka budućnost, da će čitav centar Podgorice, Preko Morače pa sve do kraja City kvarta biti zona zabranjena za automobile i da će se samo kretati autobusi gradskog prevoza. Tako će morati, jer je u saobraćaj u Podgorici izgubio i smisao i značenje. Parking & Podgorica, to su dvije nespojive riječi, zato i zvuče zanimljivo.

( Đuro Radosavović )