Umjetnost dodiruje utrnule živce čovjekove prirode

Slikarstvo nije proricanje budućnosti... Ako je slikarstvo dobro, onda je ono suptilan osvrt na sadašnjost.

To u razgovoru za Vijesti kaže slikar Ivan Đurišić čija je izložba “Dekonstrukcija algoritma” otvorena do trećeg decembra u Modernoj galeriji Muzeja i galerija Podgorice.

Predstavljene slike kao da otkrivaju paralelne dimenzije koje se nalaze u svjetovima unutar samih djela i motiva putem kojim Đurišić dekonstruiše, ogoljava i rendgenski prodire u svijet i život koji(m) spaja fantastiku, metafiziku, ali i elektroniku, potvrđujući posvećenost istraživanju duboko složenih i mističnih procesa i vizija.

Bogatstvo imaginacije i apstraktnih konstrukcija, Đurišićeve pejzaže transponuju u futurističke ili postapokaliptične okolnosti, dok prizori puni detalja, kroz paletu tamnijih tonova, živih linija i misterioznih oblika, djeluju kao prostori neuhvatljivih dimenzija koji kao da se pojavljuju iz tame, čime sa sobom nose i dozu misterioznosti i moćne simbolike. Svaki njegov rad čini se kao mali svijet za sebe, ali i kao dio veće slagalice.

O toj slagalici, njenim djelovima, a svojim djelima, procesu slikanja, motivima, ali i o pedagoškom radu, umjetnosti danas, Ivan Đurišić govori za Vijesti.

Šta za Vas podrazumijeva sintagma “Dekonstrukcija algoritma” i šta nam ona naznačava kao posmatračima istoimene izložbe koja je otvorena u podgoričkoj Modernoj galeriji?

Naslovi slika, pa tako i sam naslov postavke, dolazi kao neka vrsta igre i ostavlja posmatraču da sam tumači i doživljava djelo bez posebnog obrazloženja. Obrazloženje nije ni potrebno...

Koji je to “algoritam” koji dekonstruišete (u) svojim radovima? Sa druge strane, šta za Vas znači “dekonstrukcija”, eventualno dekonstrukcija sopstvene stvarnosti?

Slikarstvo je složenije od bilo kog algoritma. Zbog toga mi je neiscrpno zanimljivo.

Kakvi su Vaši utisci sa izložbe i imate li neka očekivanja kada je publika u pitanju, kao kolektiv ili pak individua pojedinačno?

Zadovoljan sam postavkom. Slike imaju svoje mjesto. Izložba je uvijek prilika da svoj rad sagledate iz nekog drugog ugla, što će mi nadam se koristiti. Nadam se izložbi u inostranstvu kako bih i široj publici predstavio ovo što radim.

Vaši radovi, utisak je, donose spoj elemenata metafizike i fantastike, dva naizgled teško spojiva koncepta, koja pak zajedno savršeno funkcionišu u Vašem stvaralaštvu... Prikazani pejzaži djeluju kao da zarobljavaju posmatrača između sna i jave. Na koji način pristupate osmišljavanju tih apstraktnih polja i koji su to Vaši polazni motivi, istraživanja ili inspiracija od kojih krećete?

Ništa prethodno ne osmišljavam. Prepuštam se osjećaju i slikarskoj igri. Nema planskog istraživanja. Samo želja da se napravi dobra slika vođena vizuelnom logikom.

Koristite širok spektar tamnih tonova, kontraste, mnoštvo slojeva kojima prikazujete kako cijele svjetove, tako i nevjerovatno izgrađene detalje. Kako izgleda proces nastajanja jednog tako kompleksnog djela velikog formata i kojim tehničkim ili emocionalnim sredstvima gradite atmosferu koja kao da predstavlja određenu scenografiju?

Radim dugo na jednom radu. To nije nešto čime se hvalim, jednostavno je tako. To me ispunjava. Slikarstvo je neiscrpni izvor mogućnosti u svim svojim elementima. Tehnika je bitna, ona je tu i ako joj ne robujem. Sve sam zaboravio što sam naučio a opet bez toga ne bih mogao da radim ovo što radim. Slikam u ulju. Prirodno mi je. Volim prirodnost na slici. Stalno me iznova iznenađuje, što je dobro. Akrilik ne podnosim.

Da li Vam i u kojoj mjeri savremena tehnologija, elektronika, digitalni alati, pa možda i vještačka inteligencija služe kao ideja ili pak medij prilikom stvaranja i promišljanja o novim djelima?

Sve to dolazi iz čovjekove baze podataka. Moji izvori su širi. Zvuči prepotentno, ali je tako.

Pojedini prizori na Vašim djelima meni izgledaju kao postapokaliptični pejzaži, zastarjeli ili pak zarđali mehanizmi ili izumrla bića... Ono na šta me upućuje to jeste život posle čovjeka, priroda koja se obnavlja, ispravite me ako griješim... Koliko su Vaša djela antropocentrična, introspektivna, futuristička?

Slikarstvo nije proricanje budućnosti. Ako je dobro slikarstvo, ono je suptilan osvrt na sadašnjost.

Kroz Vaše radove na neki način primjećujem i kritiku konzumerističkog, kapitalističkog života, ali i tehnologije, koji vode ka raznim krizama, ekološkim, mentalnim, međuljudskim. Ima li toga na Vašim djelima i koliko od svakog pojedinca zasebno zavisi “čitanje” Vaših likovnih i filozofskih kreacija?

Vjerovatno ima. Okruženi smo tim problemima. Pojedinačno tumačenje i doživljaj moga rada je suština. Slike su takve da u zavisnosti od istorije svakog pojedinca, konteksta i trebaju da se različito tumače. Ne treba pojednostavljivati nešto što je kompleksno. Ne treba se plašiti nejasnoća i sa željom da razumom shvatimo skrnavimo. Treba samo osjetiti.

Kako biste opisali granicu između mašte, halucinacije i realnosti u Vašim radovima i umjetnosti uopšte? Da li umjetnost sama po sebi teži zamućivanju tih linija?

Nema jasnih granica. Ne volim granice. Sve je to jako isprepletano. Nije zamućeno, slikarstvo pojašnjava na svoj način. Sve je jako isprepleteno.

Koliko prilikom stvaranja na Vas utiču aktuelne društvene teme, stanje u društvu na lokalnom ili pak globalnom nivou?

Sigurno utiče. Kad su mi isključili struju u ateljeu uzeo sam da crtam u stanu da ne bih ugušio slikajući porodicu terpentinom. Umjetnik je poput jakog prijemnika koji ima sposobnost da dalje to kroz nekakve stvari preoblikuje i stvori nešto novo.

Koliko je umjetnost danas (ili ikada zapravo) polje refleksije aktuelnih problematika, prostor kritike i otrežnjenja? Može li i na koji način umjetnost da mijenja publiku, percepciju na određene stvari ili je njen zadatak samo da pruža prostor za introspekciju, ljepotu i analizu?

Dobra umjetnost je savremena. Subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti. Veliki majstori su kroz književnost, slikarstvo, pokret, muziku kroz jednu porodičnu situaciju, mrtvu prirodu, ritam..., ispričali dosta o prirodi čovjeka.

Umjetnost “dirne” utrnule živce čovjekove prirode.

Kao neko ko je dugo već prisutan na crnogorskoj likovnoj sceni, kako je vidite danas - kakav je položaj likovne umjetnosti i umjetnika, ali i sama produkcija?

Nikad bolji. Kao student slikao sam sa miševima, među crkotinama u prostoru ispunjenim memlom i vlagom. Bilo je hladno.

Danas im je kao u apoteci. Takve su im i slike. Podsjećaju na ekrane telefona. Što je osvrt na vrijeme u koje živimo.

Neki slikari kažu da čitavog života slikaju jednu sliku, neki da slika nikada nije završena, neki imaju otklon od svojih djela, drugi se za njih vezuju... Kakav je Vaš stav prema sopstvenom stvaralaštvu i vlastitim djelima?

Nikada nijesam u potpunosti zadovoljan. Kada budem, vjerovatno ću bataliti slikanje. Ona sledeća je najbolja. Slikarstvo je prokleto po tom pitanju.

Izložba “Dekonstrukcija algoritma” otvorena je još koki dan. Šta biste poručili publici, posjetiocima i mogu li se očekivati uskoro i ponovna predstavljanja u Crnoj Gori ili šire?

Da dođu u galeriju kada nema nikoga i na miru pogledaju ako ih interesuje. Vjerovatno hoće... u okviru nekih kolektivnih izložbi. Sad malo da se slika.

Kakvi su planovi za dalje, da li na nečemu trenutno radite?

Plan je da slikam, pa ćemo vidjeti.

Likovna kultura za kreaciju, maštu, ali i kritičko razmišljanje

Pored kreativnog stvaralaštva, bavite se i pedagoškim radom. Da li je i koliko teško uskladiti te segmente i šta je ono čemu težite prilikom školskih časova?

Profesor Gvozdenović me naučio da budem vrijedan i pošten u svom radu. Ja sam ga poslušao i hvala mu na tome.

Koliko je likovna kultura važna oblast u obrazovanju, ali i uopšte za pojedinca i društvo, na koji način?

Ako nam je važno da nam djeca imaju kritičko mišljenje, kreaciju, maštu..., da daju nešto novo, onda je važna likovna kultura... U protivnom su osuđeni na realizaciju ideja sve manjeg broja ljudi. Što, takođe nije slučajno.

Radim dugo na jednom radu. To nije nešto čime se hvalim, jednostavno je tako. To me ispunjava. Slikarstvo je neiscrpni izvor mogućnosti u svim svojim elementima. Tehnika je bitna, ona je tu i ako joj ne robujem. Sve sam zaboravio što sam naučio a opet bez toga ne bih mogao da radim ovo što radim. Slikam u ulju. Prirodno mi je. Volim prirodnost na slici. Stalno me iznova iznenađuje, što je dobro. Akrilik ne podnosim.

( Jelena Kontić )