Vlast bez granica: kad politika postane princip za sebe

Vladati nad sobom najveća je vlast. (Seneka)

Princip (načelo) podjele vlasti jedan je od elemenata, ako ne i najvažniji element vladavine prava, jer sprečava koncentraciju ovlašćenja i političke moći. Za njega se kaže da je “generator političke slobode”. Međutim, postavlja se pitanje da li je ono u Crnoj Gori prevaziđeno, odnosno da li je odredba člana 11 Ustava samo puka deklaracija.

Izgleda da mnogima princip podjele vlasti djeluje jasno, ali samo nekolicina shvata njegove dublje implikacije i suštinski značaj. Naime, postoji duboko nerazumijevanja između njegove forme ili vanjske manifestacije - da je vlast podijeljena na zakonodavnu koju vrši Skupština, izvršnu koju vrši Vlada, i sudsku koju vrši sud, i njegove suštine - da je vlast ograničena Ustavom i zakonom, i da odnos vlasti počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli. Hoc loco, Hans Kelsen, poznati austrijski pravnik, istakao je da suština principa podjele vlasti “leži upravo u činjenici što ona djela više protiv koncentracije nego u prilog podjele vlasti”, a Džeremi Bentam, poznati engleski teoretičar, s pravom se pita “kakvo jemstvo slobodi pružaju tri razdvojene vlasti ako sve tri kontroliše ista grupa ljudi”.

Ako ostavimo po strani sudstvo, koje nikada nije ni bilo istinski nezavisno zahvaljujući, umnogome, reliktima komunizma, zakonodavna i izvršna vlast supstituisane su odnosom opozicione manjine i pozicione većine, čime se direktno otvara široko polje za neravnotežu i međusobnu nekontrolu, kao i za dominaciju autoriteta ljudi (prije svega lidera političkih partija) na uštrb autoriteta prava (auctoritas iuris). Ako na to dodamo najveći crnogorski paradoks - da ustavnost i zakonitost štiti Ustavni sud, shvatamo da nadzora nad nosiocima vlasti nema. Monteskje je, u svom djelu “O duhu zakona”, istakao da je istorijsko (vječito) iskustvo “da svaki čovjek koji ima vlast sklon da je zloupotrijebi i zloupotrebljava je sve dok ne naiđe na granice”. Međutim, te granice u Crnoj Gori postaju sve udaljenije, zahvaljujući političkoj kombinatorici i pogodbama.

Ključni problem je, čini mi se, naša sklonost ka političkoj harizmi i primatu politike nad ostalim aspektima, odnosno riječ je o vladavini političkih partija i profesionalizaciji političara. Profesionalizacija politike možda nekome (a u pitanju je većina) djeluje kao dobra i ozbiljna ideja, ali se meni čini da politika postaje najdugovječnija sapunica a političari trajno zaposleni glumci (uskoro sa svojim zaposlenim savjetnicima) - svi su zauzeli svoje uloge i neće sići s ekrana, bez obzira na rejting. Neko je, duhovito ili pak ne, rekao da ljude na vlasti (čitaj na javnoj sceni), kao i veš, treba često mijenjati da ne bi neprijatno mirisali. Ad fortiori, pitanje je da li je moguće partijsku mašinu, njene potrebe i apetite pomiriti sa načelom podjele vlasti bez neke krupnije promjene svijesti i prakse. Seneka, rimski stoik, je tvrdio da “vladati nad sobom najveća je vlast”, ali izgleda da crnogorskim političarima ta vrsta vlasti i dalje ostaje najveći izazov - njima je mnogo lakše vladati za sebe i za svoje. Zato je održavanje status quo kroz napetosti oko zastava, jezika, nacionalnog ili drugog identiteta, površnog patriotizma i sl., najbolji pokazani modus operandi crnogorske političke scene.

Na kraju, političke partije ne bi smjele sebe poistovjećivati sa Državom, niti svoje ciljeve prodavati kao državne interese, jer su one, kako nam višedecenijsko iskustvo pokazuje, samo grupe za koncentraciju i eksploatisanje vlasti. Iako dominantno odgovorne za današnje (ne)stanje, političke partije i dalje djeluju kao d.o.o. - društvo sa ograničenom odgovornošću za sve, osim za vlast. Elem, suština principa podjele vlasti jeste upravo na suprotnoj strani obale.

Autor je doktorand pravnih nauka

( Miloš Rajović )