Jedina opcija demokrata

Pošto su se oporavili od šoka zbog pobjede Donalda Trampa, stručnjaci i političari sada se pitaju šta će to značiti za budućnost Sjedinjenih Država i svjetsku politiku. Imperativ je da demokrate shvate zašto je ovaj nekvalifikovani čovjek koji stvara podjele - ponovo pobijedio. Da li zato što su demokrate otišle predaleko ulijevo i izgubile umjerene američke glasače koji čine većinu? Ili centristička politika neoliberalizma koju su vodili demokratski predsjednici od vremena Bila Klintona nije ispunila očekivanja, stvarajući potrebu za promjenom?

Za mene je odgovor očigledan: poslije 40 godina neoliberalizma, nejednakost u Sjedinjenim Državama je porasla do neviđenog nivoa, prosječna primanja stagniraju (pri čemu je za one ispod situacija još gora), očekivana dužina životnog vijeka opada (dijelom i zbog povećanja broja "smrti iz očaja"). Američki san umire. Iako su se predsjednik Džo Bajden i potpredsjednica Kamala Haris udaljili od neoliberalizma podržavajući industrijsku politiku, oni su ipak članovi tradicionalnog establišmenta i zato su i dalje povezani sa njegovim nasljeđem.

Trenutna ekonomska situacija je bila važna, ali mjesečne pokazatelje zaposlenosti i inflacije treba posmatrati u širem istorijskom kontekstu. Uoči izbora, Bajdenova administracija je naglašavala da zemlja ima jaku ekonomiju, posebno u poređenju sa drugim zemljama G7. To je bilo dobro, ali nije bilo dovoljno. Amerikanci nisu zaboravili da su demokrate dale odriješene ruke finansijskom sektoru (tokom Klintonovog mandata), a zatim spasile banke, namećući teret troškova vlasnicima kuća i radnicima koji su ostali bez posla tokom Velike recesije (Obamin mandat). Osim toga, Klinton je bio taj koji je pokrenuo globalizaciju, prećutno vjerujući u ekonomsku ideju "prilivanja bogatstva", koja bi na kraju navodno koristila svima. Jedina stvarna razlika između demokrata i republikanaca po ovom pitanju bila je u tome što su demokrate tvrdile da osjećaju bol onih koji su postali gubitnici.

Tragedija je u tome što su Amerikanci, izgleda, jednostavno glasali za radikalne promjene, a ne za bilo šta drugo. Osjećajući ekonomsku nestabilnost i prijetnju propadanja na društvenoj ljestvici, desetine miliona Amerikanaca glasalo je za Trampa s ciljem da "kazne establišment" i zato što vjeruju da će ih on zaštititi.

Ne, neće ih zaštititi. Trampov prvi mandat i njegova predizborna kampanja 2024. pokazali su sasvim jasno da on nema namjeru da sprovodi politiku koja je potrebna običnim Amerikancima. On se zalaže za smanjenje poreza za milijardere i korporacije, ukidanje Zakona o pristupačnoj njezi (Obamacare) i sveobuhvatne tarife, koje su zapravo porez za američke potrošače i preduzeća. Tarife su najvjerovatnije prožete koruptivnim izuzećima kupljenim putem doprinosa za kampanju. One će sigurno će izazvati uzvratne mjere i gubitak radnih mjesta u Americi.

Osim toga, tokom Trampovog mandata budžetski deficit će jako rasti, što će dovesti do viših kamata i smanjenja ulaganja u američku budućnost. Ako on i republikanci iz Kongresa budu poštovali svoje obećanje da će ukinuti Zakon o kontroli inflacije (koji uključuje niže cijene ljekova na recept) i Obamacare, onda će se za Amerikance pristup zdravstvenoj zaštiti pogoršati i troškovi će porasti.

Sve je to još gore od neoliberalizma, koji je bar zagovarao konkurentna tržišta bez distorzija. Tramponomija je surogat kapitalizam kojim upravljaju moćnici svijeta kroz sopstvene interese i u skladu sa principom "novac je važniji od svega ostalog". Čini se da su Amerikanci izgubili povjerenje u institucije zemlje, kao i vjeru da će se vlast brinuti o njima. Ovo je predvidljiv rezultat 45-godišnje propagandne kampanje republikanaca (i neoliberalnih demokrata) koja je započela poznatom šalom Ronalda Regana: "Najstrašnijih devet riječi u engleskom jeziku su: 'Ja sam iz vlade i tu sam da pomognem'".

Kulturni ratovi su takođe odigrali veliku ulogu u Trampovoj pobjedi. Njegova kampanja je uspješno promovisala ideju da su, dok većina Amerikanaca pokušava da sastavi kraj s krajem, demokrate opsjednute rodnim, rasnim i drugim društvenim pitanjima. Mnogi glasači su sigurni da će Tramp preokrenuti ili barem usporiti tempo ovih zbunjujućih promjena koje su dovele u pitanje davno uspostavljene društvene hijerarhije i uloge.

Poput nacionalista u drugim zemljama, Tramp za američke probleme krivi spoljne sile - od imigracije do "nepoštene" spoljne trgovine. Ali iako je istina da ova pitanja nisu adekvatno riješena, rješenja koja on predlaže biće katastrofa za ekonomiju Amerike i čitavog svijeta. U kojoj mjeri to razumiju njegovi birači, teško je reći. Većinu je, čini se, omađijalo političko pozorište. Htjeli su da izraze svoje nezadovoljstvo i to su i učinili.

Za demokrate, poruka bi trebalo da bude kristalno jasna: morate napustiti neoliberalizam i vratiti se svojim progresivnim korijenima (Franklin D. Ruzvelt, Lindon B. Džonson). Stranka treba da predstavi novu viziju društva koje svima nudi obrazovanje i mogućnosti; društva u kome se tržišta takmiče u proizvodnji boljih proizvoda koji popravljaju životni standard, umjesto da pronalaze načine za bolju eksploataciju radnika, potrošača i životne sredine; društvo u kome prepoznajemo da smo se iz industrijske ere preselili u ekonomiju orijentisanu na usluge, znanje, inovacije i njegu. Novoj ekonomiji su potrebna nova pravila i nove uloge države.

Postoji velika razlika između tog novog koncepta i polumjera koje je Kamala Haris predlagala tokom kampanje (tu malo više sredstava za obrazovanje, tamo još koji dolar za pomoć onima koji prvi put kupuju kuću). Formulisanje snažnog programa neće biti lako, njegovo sprovođenje - još teže. Ipak, budućnost Amerike zavisi od obavljanja ovog posla.

Autor je američki ekonomski ekspert; dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Univerzitetu Kolumbija; bio je glavni ekonomista Svjetske banke (1997-2000)

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Joseph E. Stiglitz )