“Roda” ispraćena ovacijama u Podgorici

Kroz tri paralelne priče isprepletane mentalitetom i običajima malog mjesta, dugometražni igrani film “Roda” reditelja Ise Ćosje, progovara o tišini patrijarhata i sudbini njegovih zatočenika u zaboravljenim krajevima, o surovosti i duhovitosti života i okoštalih navika.

Nakon svjetske premijere na ovogodišnjem, 16. Priština film festivalu (Pri-Fest - Prishtina International Film Festival) u septembru, te učešća i nagrade za najbolji scenario na Tirana Film festivalu, “Roda” je imala i svoju crnogorsku premijeru, u utorak veče u Muzičkom centru Crne Gore u Podgorici.

Iako sala nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta, kao što to događaj (a kamoli film!) poput ovoga zaslužuje, prisutna publika je jakim aplauzom izrazila svoje oduševljenje nakon projekcije, a posebne ovacije na poklonu dijela ekipe dobio je glavni glumac Škumbin Istrefi. Publika je prepoznala iskrenost i emociju koje film donosi, a to je primijetio i Istrefi koji je u razgovoru za Vijesti kasnije istakao da je u aplauzu osjetio snažan dojam publike koja je prepoznala važnost ostvarenja crnogorsko-kosovskog reditelja.

Radnja “Rode” smještena je u današnju Crnu Goru, na granici s Albanijom, u malom selu koje kao da nosi teret svih napuštenih mjesta svijeta. Kroz prizmu sela na granici s Albanijom, “Roda” nas suočava s univerzalnim temama koje su i dalje žive i čiji eho neprestano odliježe: unižavanje žena, trgovina ženama, ugovoreni brakovi, identitet, seksualnost, samoubistvo, očekivanja sredine, egzistencija, pitanja i preispitivanja života koji se svjesno živi samo u iščekivanju smrti..., i sve to u konzervativnim zajednicama.

“Film prati migracije stanovništva sa tog područja koje su počele još šezdesetih godina prošlog vijeka, a koje se nastavljaju i danas. Posljedice ovih migracija su glavna tema filma. Ova crnohumorna drama prati živote tri generacije žena prepuštenih samim sebi, suočenim sa pitanjima o životu i smrti”, navodi se u opisu filma.

Djeluje da “Roda”, pored navedenih posljedica, dubinski tematizuje i uzroke tih odlazaka koji nastavljaju da se dešavaju... Jer, odlazak može biti i bijeg i pobjeda, ostajanje može biti i pristajanje i predaja, a oboje su na svoj način odustajanje, suočavanje, borba... Tema migracija, sama po sebi univerzalna, u “Rodi” je više od opomene ili statistike, to je sudbina ljudi, porodica, čitavih krajeva, to je i pritisak, ali i sloboda, mogućnost da pronađete i izrazite sebe.

Kroz tri dramska toka film prati ne samo generacijske migracije stanovnika tog područja, već i živote onih koji malo mjesto drže živim, istovremeno “njegujući” i brojne toksične prakse - rodnu neravnopravnost, podjele, običaje koji po prirodi stvari nameću određenu hijerarhiju i stereotipe, a sve to na izuzetno autentičan, snažan i suptilan način pun duha i humora, onog otrežnjujućeg, tjeskobnog.

Crnohumorna drama gledaoce okupira od samog početka svim svojim elementima ih uvlačeći u (ne)poznat svijet, prostor i vrijeme. Kroz tri priče, tri generacije skrajnutih žena i izmorenih, ali dosljednih, muškaraca, prikazano je kako su povinovani svojim ulogama, ostavljeni sebi pod pritiskom očekivanja i tradicije, suočeni s pitanjima o životu i smrti, o ljubavi i ljubomori, o prihvatanju, naciji i vjeri, običajima i uvjerenjima, tradiciji i savremenosti, o sebi i drugome... Zajednička, ali i lična unutrašnja, borba da očuvaju dostojanstvo, identitet, porodično stablo, postaje srž priče. Kompleksnost i usud svega toga prikazani su na realan, jednostavan i blizak način u kojima će svaki gledalac prepoznati nešto o čemu je slušao ili čemu je svjedočio...

Suptilna, intimna i nježna, a i te kako glasna priča o sudbinama ljudi na marginama društva, onog koje tvorimo i čiji smo dio, uz doskočice duha i humora spram surovosti običaja, tradicije i nemoći nad životom, držala je gledaoce budnima. Film se lako prati, i gleda, u njemu se uživa, (sa)osjeća, brine, dok na momente zatiče humorom koji istovremeno osvježava i osvješćuje, magnetski privlačeći pažnju i smijeh. Taj humor sveprisutan je u scenariju, ali i u scenografiji...

Na samom početku pratimo glavnog lika (Istrefi) koji u svoju kuću dovodi drugu ženu koju je kupio kako bi mu rodila djecu, jer prva to nije mogla. Njih troje nastavljaju zajednički život, što je jedna od tri priče ovog filma. Dijalog sa starijim komšijom: “Je li uz Hrista ili Muhameda?” - “Ona je uz mene starče. -A uz koga si ti?” -”Ja uz Ameriku”, odmah obećava još sličnih momenata koji će u nastavku izazivati smijeh, ali i biti bolan podsjetnik na uvriježene poglede, mukotrpne živote, globalne podjele i apsurde. Svi ti momenti humora pokazaće i kako se lako smijemo šalama koje zapravo razotkrivaju svakodnevno omalovažavanje žena. Taj smijeh, na prvi pogled lak i nevin, uistinu je iskren i bezazlen, što je zapravo surov podsjetnik na duboko ukorijenjenu nepravdu i bol. Upravo zahvaljujući i takvim segmentima, film nosi snažnu feminističku crtu, uz onu kojom se tretira patrijarhat, migracije, sudbina malih mjesta.

Druga priča prati stari bračni par koji čekajući ono neizbježno, čezne za svojim sinom u Americi. Majka vapi za njegovim povratkom i ženidbom (čak mu je i ženu našla), dok je on tamo izgradio svoj život, nimalo lak, ali slobodan. Tu je i priča o odnosu snahe i svekrve, i međusobnim očekivanjima, a nakon što obje ostaju bez voljenog muškarca (sina, odnosno muža). Taj odnos razvija se u pravcu “onoga što je pravilno, što se mora i što sredina i praksa nalaže”...

I sve to je poziv - da oslušnemo sebe, okolinu, one koji nemaju glas, poziv je da se borimo, da razumijemo svijet iz kojeg dolaze oni koji odlaze, da se suočimo s pitanjem zašto i za koga živimo, te šta ostaje iza nas kad odemo? No, uz sve to, “Roda” nas podsjeća i da prošlost nije teret ako je naučimo prihvatiti, razumjeti i očuvati (a ne sebično i na uštrb ikoga čuvati), te da na kraju, ipak, sami snimamo film po svom životu.

Iako naziv “Roda” sugeriše nadu, novi početak ili povratak, ona u filmu gotovo da ne postoji. Jedina referenca na to ostaje pitanje je li dolazak rode dobar ili loš znak i zašto uopšte roda dolazi? Reklo bi se da je priustno odsustvo simbola, ali možda je upravo to i najglasniji komentar filma na to kako su tišina i odsutnost često najsnažniji odrazi zaborava, učmalosti i stagnacije, ali i kako često sami otjeramo nove prilike nesvjesni istih (jer dođu u neočekivanom pakovanju). Umjesto toga, film otvara i zatvara smrt, njena objava i opomena, ali i pitanje ko je sljedeći, jer svi kao da je čekaju i ništa drugo ne rade (iako brinu o produženju loze, nasljedniku, djeci...)...

Jaku priču dodatno osnažuje vrhunska filmska estetika. Fotografija, blaga i bledunjava, ogledalo je krajolika punog muke, tuge, trpljenja, ali i ljepote, planina na sjeveru, boja dana i poetičnog sutona koji traje duže i od same noći kada na pozornicu stupaju konture svijeta, ali i jauk, zvona... Autentična muzika, vrcava, ritmična, lagana, podsjeća na stare filmove i savršeno dopunjava atmosferu u kojoj se svijet starog i modernog sudaraju.

Producent Ivan Đurović izrazio je nadu da će “Roda” nadživjeti trenutne trendove i postati trajni dokument vremena. I zaista, “Roda” se čini kao takva - posve realna i istinita crnohumorna drama koja prkosi i trendovima i statistikama. “Roda” donosi važan glas u borbi protiv zaborava, protiv toksičnih običaja i podjela, protiv patrijarhata, podsjećajući na čovjeka, na ljude i mjesta, na život.

( Jelena Kontić )