"Između", gdje se dotiče um

"To što smo vezani za zemlju ne znači da ne možemo rasti. Naprotiv - to je "conditio sine qua non" rasta. Nijedno plemenito, dobro uzgojeno drvo nikada se nije odreklo svog tamnog korijena, jer ono raste ne samo nagore nego i nadolje".

Misao je Karla Gustava Junga kojom se može opisati niz fotografija Mihaele Marije Hintermajer, koje su predstavljene na izložbi "Između" u Galeriji F64, a koja je posljednja ove godine u tom prebivalištu fotografije u Podgorici.

Jedan od članova umjetničkog savjeta galerije i profesor fotografije, Lazar Pejović, ističe da je u pitanju izložba koja "zaokružuje uzlazni put galerije i njenu reputaciju".

Kako je kazao osnivač i vlasnik galerije, ali i fotograf, Dejan Kalezić, Hintermajer je nažalost bila spriječena da se pojavi na izložbi iz zdravstvenih razloga.

"Ali, imamo dogovor da kad ozdravi dođe i da napravimo sa njom jedno vođenje kroz izložbu", dodao je i rekao da će javnost biti blagovremeno obaviještena tim povodom.

Za "Vijesti" on objašnjava da jedna nit koja spaja svaku autorkinu fotografiju jeste atmosfera, odnosno, predvečerje.

"Taj jedan suton je vrlo asocijativan - ona to kaže i u tekstu. Ona asocira i na neke zalaske, krajeve… i malo je melanholična atmosfera. Ona tako to i doživljava", kaže Kalezić.

Zaista, fotografije Hintermajer svojom igrom tame i svjetlosti u pojedinim slučajevima postaju dio prostora u kom se nalaze. Kroz neke, kao da se mogla pružiti ruka. Kao da bi nas dodir proveo kroz tamni, svilenkati, hladan veo, koji bi možda mnogo bolje dočarao Robert Džordan - kao što to radi u svojoj "Zjenici svijeta", govoreći o mističnom i tamnom prolazu - a čiji opisi mogu da podlegnu osjećaju koji prožima dok se stoji "između". Tada, sa te druge strane, možda bismo opipali sopstveni um.

Takođe se može nazreti i atmosfera Đorđa de Kirika, čija umjetnost u sebi sadrži upravo tu melanholiju, misteriju, duge i nadmoćne sjenke i mračne arkade... Za tog slikara upravo je sumrak nosio posebnu težinu. Sumrak, mrak, igra svjetlosti i tame, teme su koje se prožimaju kroz umjetnost.

Sumrak je tako dubina u kojoj autorka pronalazi inspiraciju, suočavanje i intenzivne emocije. U toj dubini ona ne tone. Ona dodiruje svoje nesvjesno i poseže za svojom sjenkom, koja se može povezati sa spomenutim Jungovim citatom s početka: jer kako drvo ne može bez svog mračnog korijena, tako ni čovjek ne može bez svog svog skrivenog podsvjesnog oličenog u sjenci.

Na njenim slikama ima i "običnih" scena, ali i grotesknih motiva, koji u spoju ljudske i životinjske anatomije u svojoj igri crne i bijele izazivaju nelagodu, koja ipak može da podstakne na razmišljanje o borbi duhovnog i tjelesnog, kao i prolaznosti. Ipak, može se doživjeti i to da iz njenih fotografija isijavaju život i pobjeda. Ima i ljepote mira, a i nadahnjujuće eksplozije…, jer, mada se podrazumijeva na mnoge načine da je život nešto što postoji zahvaljujući svjetlosti, koja je simbol mnogih religija - šta ako života - a ni svjetlosti - nema bez mraka? Reklo bi se onda da je poenta upoznati i nadvladati tu sjenku, a ne zapasti u Ničeov ambis i postati ono protiv čega se borimo kao ljudi.

( Anastasija Orlandić )