Savremeni roman - "Nova Nora" Slavice Perović: Nora ponovo kući

Sa malo zebnje počinjem da pišem ovaj osvrt na novi roman Slavice Perović “Nova Nora”. Znamo kako to ide sa književnim osvrtima - često na kraju zaliče na pregrubo penjanje uz stablo. A onda, usput, krošnja strada, s nje popada lišće, na kraju može i da se osuši. Zato ću odmah, prije nego što priđem stablu, i možda nevoljno napravim štetu, reći da je roman “Nova Nora” jedan raskošan roman-krošnja, uspjela ja ili ne uspjela to da predstavim.

Evo, dakle, neizbježnog stabla - sižea romana… Jednoj mladoj, savremenoj, profesionalno “ostvarenoj”, u svakom pogledu emancipovanoj ženi upravo se raspada brak. Njen muž i ona nezaustavljivo se udaljavaju. Ostaje sa djetetom. Trudi se da se prilagodi. Radi ono što rade žene nalik njoj kad ih to snađe: prihvata se posla u kojem, srećom, uživa, planinari, gaji ženska prijateljstva, eksperimentiše sa neopterećujućim vezama… Prilagodiće se? Ili se ipak neće prilagoditi? Neka to ostane čitaocima, da o tome odluče sami kada roman pročitaju.

Poznat siže? Još kako. Iz života? Iz književnosti? Iz oboje, zapravo. Slijedimo naslov romana kao poznati trag, nagađamo književne veze. Da li je ova, Nova Nora u nekom srodstvu sa starom Norom, junakinjom Ibzenove “Lutkine kuće”? Pogodak, to je ta veza. Nije Novoj Nori Ibzenova Nora biološka pretkinja (ili zapravo fikcionalno-biološka, takva bi joj jedino mogla biti). Njena prava pretkinje zvala se Eleonora, dakle - umalo Nora. Po njoj je dobila ime. Ali, kakvo god da je ime autorka romana dala svojoj junakinji, morala bi biti u srodstvu sa Ibzenovom Norom ukoliko bi bila ovakva kakva jeste, ako bi tražila sreću po receptu koji je Nora imala na umu - sloboda plus ljubav plus porodica.

I pošto je to i dalje većinski recept za žensku sreću, mogli bismo krenuti dalje i reći da je junakinja romana istinska predstavnica ženske većine koja bolji recept za sreću još nije našla, i koja je zato takođe i u srodstvu sa starom Norom. To je ta ista krv. Ne ona iz koje je izvjetrilo sve osim genetskih dokaza za kontunuitet muške loze od iskona do Sudnjega dana. Junakinje ovog romana imaju štošta da kažu o krvi, još kako, ali to je neka druga krv. Recimo ona koja se upumpava u svaki čin odgovornosti i ljubavi prema onome što je bližnje, uključujući i sebe - tu sam, ne bježim, dajem sve od sebe. Takva krv prska iz ovog romana. Ona bi mogla žene učiniti srodnicama. Trebalo bi da su naučile lekcije o bližnjosti. Imale su kad i imale su zašto.

Ali, glavna junakinja ovog romana ipak se ne zove bilo kako. Zove se Nora. I roman se zove “Nova Nora”. Jasno i glasno. Književno srodstvo potvrđeno je i priznato. Glavna junakinja zna za to srodstvo. Često se vraća svojoj književnoj pretkinji. Moglo je biti rizično toliko Nora - referenci stavljati u jedan roman. Od toga je roman mogao i da “osuši”. Moglo se dogoditi i da se sruši pod težinom svoje intertekstualne konstrukcije. Svašta je moglo da se desi, ali se nije desilo: ništa nije ni osušeno, ni srušeno.

Nova Nora je, recimo, očekivani oblik u koji se mogla prometnuti stara, Ibzenova Nora da je nastavila da traži sebe tokom cijelog 20. vijeka, nadživjela sve talase feminizma, šezdeset osmu, društvene mijene u kojima su žene dobijale mrvice slobode, pokupila usput sve blagodeti ženske emancipacije, dogurala do treće decenije 21. vijeka i vratila se kući sa istim pitanjem - Kako da budem srećna?

Ono što je otišla da traži stara Nora kad je za sobom zalupila vrata Torvaldovog doma tada je izgledalo gotovo komično apstraktno - kuda si to krenula, ženska glavo, gdje si to naumila da tražiš samu sebe? To isto pitanje, samo saosjećajnije i blagonaklonije, postavlja i Nova Nora - “Kuda je otišla Nora u suknji do peta, sa sniježnim šalom na leđima, u sniježnoj noći, po zaleđenim putevima?” Morala je to biti beznadežna avantura - ničega za nju nije bilo iza vrata koja su se za sobom zatvorila. Eto, to se promijenilo - naći će se nešto za Novu Noru i izvan njenog doma, to više nije apstrakcija.

Nova Nora će ostati u domu, sa djetetom, a njen muž će otići da traži sebe lutajući kroz predjele politike i eko-politike na krajnje apstraktan i falš način. Je li se to patrijarhalna paradigma izokrenula? Naravno da nije. Samo se pervertirala - muškarci su se odrekli patrijarhalnog prava da djecu sa svojim prezimenom drže uz svoje skute kad su shvatili da je to glupo, da sebe tako samo lišavaju slobode, i čim su žene postale ekonomski za to sposobne. Što se žena tiče, one su rijetko kada lupale vratima za sobom. Nora nije realnost. Ona je eksperiment - šta bi bilo kad bi Nore stvarno otišle? Ono što bi bilo je nezamislivo. Bila bi to strašna eksplozija, sve bi se rasulo u pepeo. Nora je samo prijetnja. Koja se čula. Ženama je zagušljivo u kući? Dobro, neka onda izađu malo napolje. Malo unutra - malo napolje. Ali, onda će muževi otići napolje, po još više slobode, i to zauvijek. Kao što je i Norin muž Maks otišao.

Ali, Nora želi da Maks ostane. U tome je kvaka. Želi baš njegovu, baš takvu - muževljevsku ljubav. U ovom romanu o ljubavi se govori mnogo, ona se traži na svakom mjestu, dopušta joj se da se pojavi u kakvom god obliku želi, konvencionalnom i nekonvencionalnom, samo neka se više pojavi, ali roman “Nova Nora” je prije svega zagledan u prazninu koja traži da bude popunjena muško-ženskom monogamnom ljubavlju. Tačno je, malo je dokaza o njenom postojanju, ali praznina je tu pa je tu. Zagledanje u nju čini se kao hrabra i poštena autorska odluka jer - živa je istina da je za mnogo žena, i ne samo žena, monogamna hetero ljubav jedini ljubavni kišobran pod kojim žele da se šćućure.

Da, trebalo je autorske smjelosti da se zahvati ovo, naizgled “iscrpljeno” žensko iskustvo. Otud i zebnja spomenuta na početku ovog teksta. Gdje je otišla Nora? - nije autorka ovog romana prva koja se sjetila toga pitanja. Žena između porodičnog i javnog prostora - ovu žensku poziciju feministkinje su temeljno osvijetlile sa svih strana. I previše osvijetlile - reći će oni koji bi da se ćuti o tome, i o onome, i o svemu. Dokle više sa tim? Ali, to je stvarno!! - viče ovaj roman. To je women`s condition, baš tu je poprište njihove savremene drame. Feminističke politike, kao i sve politike, mogu da unište književnost. Ili da je napune krvlju, kao što je to slučaj sa “Novom Norom”.

Sve ovo je bilo o stablu romana “Nova Nora”. A njegova krošnja? A njeno lišće? Čak i kada bi bilo pristojno otresti svaki list, ne ostaviti na grani ama baš ništa za čitaoca, od toga moram odustati. Pretežak zadatak. Da probam, ipak, barem ukratko… Reći ću - koliko je samo ljudskog iskustva ovaj roman upio u sebe; kakvo mnoštvo gorućih društvenih tema se grana iz njegovog stabla; koliko erudicije i duhovitosti je u njega ugrađeno; kako ovaj jezik uživa u sebi i kako se lako pomjera od kolokvijalnosti do diskurzivnosti; koliko sopstvene realnosti i koliko likova u sve tri dimenzije je u stanju da stvori, i koliko još mnogo drugih stvari od kojih književnost živi ima u toj krošnji.

Na kraju, kao poanta, evo preporuke za čitanje onima koji će poželjeti da pročitaju ovaj, treći po redu roman Slavice Perović, kojih će, nadam se, biti mnogo. Dakle, ovako - čitajte lagano, poglavlje po poglavlje; ne očekujte pomjeranje perspektive jer će vas od početka do kraja voditi naratorka, zbog čega vam sigurno neće biti žao, i ne očekujte spektakularne preokrete jer će se situacija mijenjati kako vjerovatnoća zapovijeda. Ovaj romam nadolazi u talasima. Kad god dođe novi talas, u njemu će biti nečega istog i nečega novog. Ista Nora, sa istom zagledanošću u svoj život, koja svaki put sa sobom povlači iz dubina nova iskustva i razloge za književno uživanje. I sve će se to uvećavati do samog kraja.

( Nataša Nelević )