Kako prepoznati seksualnog predatora: Zlostavljači često dolaze iz bliskog okruženja djeteta

Babić ističe da roditelji često izbjegavaju ove teme zbog osjećaja nelagode ili vjerovanja da "se to kod nas ne dešava"

10146 pregleda2 komentar(a)
Marija Babić, Foto: Prinscreen/Boje jutra

Nedavni slučaj u podgoričkoj gimnaziji ponovo je skrenuo pažnju na pitanje bezbjednosti djece u društvenom okruženju. Prema podacima, 95% seksualno uznemiravane djece poznaje svog zlostavljača. Kako se prepoznaju signali predatora i kako zaštititi djecu?

Psihološkinja Marija Babić gostujući u Bojama jutra TV Vijesti je istakla da je da ključnu ulogu ima porodica.

Komunikacija i povjerenje u porodici

"Kada govorimo o prevenciji, moramo početi iz porodice. Roditelji najbolje poznaju svoju djecu, a dobra komunikacija i povjerenje su osnova. Djeci treba omogućiti da otvoreno pričaju o tome šta im prija ili ne prija, bez straha od osude", kaže Babić. Preporučuje da se razgovor na ovu temu započne već u predškolskom uzrastu, prilagođeno njihovom uzrastu i razvoju.

Babić ističe da roditelji često izbjegavaju ove teme zbog osjećaja nelagode ili vjerovanja da "se to kod nas ne dešava".

"Edukacija u vrtićima i školama može značajno doprinijeti prevenciji. Potrebno je raditi na tome da djeca nauče da kažu 'ne', postavljaju granice i prepoznaju neprikladno ponašanje", dodala je.

Prepoznavanje znakova uznemiravanja

Zlostavljači često dolaze iz bliskog okruženja djeteta. Babić objašnjava da predatori najčešće testiraju granice djeteta i koriste bliskost kako bi zadobili povjerenje. Roditelji mogu prepoznati problem ako dijete pokazuje nagle promjene u ponašanju – povlačenje, socijalnu izolaciju, promjene u apetitu ili snu.

Roditeljima savjetuje da ostanu smireni kada djeca iznesu neprijatne situacije.

"Povjerenje je ključ. Važno je ne prenositi sopstveni strah na dijete, već ga ohrabriti da otvoreno govori o svojim iskustvima".

Kako reagovati?

Ako roditelj primijeti da je dijete uznemireno, preporučuje se traženje stručne pomoći. Mnoge organizacije i stručnjaci nude podršku, često i besplatno.

"Najvažnije je da djeca znaju da nisu kriva za ono što im se dogodilo. Treba ih ohrabriti da pričaju i da razumiju da nisu sami", zaključuje Babić.