Riječ za našu trulež

Da li je moguće pogoršanje mentalnog zdravlja ili intelektualne aktivnosti zbog prekomjernog, odnosno svakodnevnog praćenja trivijalnih besmislica? "Spoznati sebe", od postojanja antičkog proročišta u Delfima, upućuje na neophodnost da putem komunikacije (dijaloga ili monologa) uočavamo vlastite potrebe i željena stanja u zajedništvu. U današnjici, razumijevanje vlastitosti i nastojanje da ukažete drugima kako treba donositi dobre kolektivne odluke ima defektnosti koje se ogledaju i u neodmjerenosti i u netačnosti upućenih informacija, kao i u određivanju subjekata sa kojima ostvarujemo interakciju. Konkretnije, umjesto neposrednog razgovora sa najbližima i prijateljima o realnim egzistencijalnim temama, češće i strasnije iščekujemo prepoznatljivi znak od digitalnog univerzuma.

Ako naš mozak truli zbog onlajn aktivnosti i želje da svoje postojanje ogledamo u broju lajkova i pratilaca, onda će centralni organ našeg nervnog sistema sigurno propadati i zbog toga jer čatujemo sa političarima i o politici, kao i zbog nastojanja da svoj socijalni status pokušavamo odrediti na osnovu komentara koje dobijamo na društvenim mrežama povodom svojih političkih osvrta uglavnom ispisanih iza niknejma.

"Trulež mozga" je ovogodišnja oksfordska riječ. Ovaj termin, čija učestalost je u odnosu na 2023. uvećana za 230%, odražava uviđanje i doživljaj procesa koji je u znatnoj mjeri oblikovao ne samo godinu za nama, ili godine za nama, već će oblikovati i one pred nama. Riječ godine za 2024. godinu efektno potvrđuje kako se jezik i njegova semantika osnažuju kada ljudi stiču nova znanja, ali i opominje kada niskosti zauzmu prostor u sivoj masi koja je namijenjena za intelektualni napor.

Shodno činjenici da se ovaj pojam pojavljuje u knjizi "Valden/O građanskoj neposlušnosti" Henrija Dejvida Toroa i da je njime 1854. godine kritikovana sklonost društva kojom ono obezvređuje zahtjevne vizije svog progresa, onda bi bilo korisno preslikati njegovo značenje iz "života po mjeri Interneta" i u naše svakodnevne političke relacije.

Već decenijama u regionu politička trulež izjeda naše živote i pretvara nas u anksiozna bića. I prije pojave društvenih mreža, još 90-ih, shvatili smo da ima onih čiji su životi bili lagodniji od naših, jer su bili tada (i sada) partijski podobnici i njihov "uticaj smatrao se negativnim na pojedinca ili društvo". Zahvaljujući TV prenosima tadašnjih (i sadašnjih) skupštinskih zasjedanja rijaliti sadržaji došli su u naše domove, dok su bizarni i šovinistički incidenti, kao i biografije ratnih zločinaca i režimskih mafijaša, predstavljani u javnom životu (na političkim skupovima i u informativnim sadržajima) kao neizbježna realnost koja je spolja nametnuta! Neki od tadašnjih protivnika Evropske ekonomske zajednice danas su zagovornici integrisanja Crne Gore u EU. Inače, u virusnoj onlajn kulturi dominiraju sadržaji koji se određuju riječima besmisleno, sramno i čudno!

Današnja dezorijentisanost đece u digitalnoj eri neodoljivo podsjeća na iskustva mladih iz 90-ih, jer su i tada mlađi bili izloženi nasilju, govoru mržnje i potencijalno rizičnim kontaktima, ali ne putem ajpeda ili ajfona, već direktno! Za današnje prilike nezamislivi slučajevi vršnjačkog nasilja bili su uobičajena svakodnevica u posljednjoj deceniji XX vijeka, a tadašnja učenička populacija, kao i ni ova sada, svoje slobodno vrijeme nije provodila na školskim igralištima ili sportskim poligonima jer su ista bila uništena. Iz tog razdoblja, čiju ideološku reprizu danas prizivaju stranke na vlasti u Srbiji i njihovi pripuzi u Crnoj Gori, potiče i nekoliko zapanjujućih sličnosti sa fenomenima na koje nailazimo u sajber prostoru. Naime, poruke koje su tada implicirale nasilje, izazivale strah i koje su banalizovale vrijednosti otvorenog i građanskog društva, saopštavane su od strane političkih stranaka koje su osnivane isključivo sa ovim ciljem i koje gotovo nikada nijesu prelazile izborni cenzus.

Inače, termin "trulež mozga" usvojile su tzv. zajednice koje su najodgovornije za izradu i isticanje digitalnih sadržaja na koje se ovaj termin i odnosi. Balkanski život u vječnom očajanju danas svoje obrazloženje i rješenje za svoje stanje traži i na portalima desnih populista koji isticanjem određenih pojedinosti izvan njihovog konteksta i širenjem neistinitih informacija potpiruju nezadovoljstvo građana. Podaci o vlasništvu i osnivačima portala koji u medijskom prostoru Crne Gore najviše izazivaju frustraciju i srdžbu nijesu dostupni javnosti, jer ovi mediji nijesu registrovani! Naravno, "slaba zakonska regulacija i nezainteresovanost državnih institucija doveli su do upliva stranog novca u crnogorskim onlajn i štampanim medijima, ali su i stvorili pogodnu atmosferu za širenje stranih političkih uticaja i dezinformacija". Zapanjuju i komentari mlađih generacija o štetnom uticaju medija kojeg su, navodno, naslijedili... Tumačiti u virtuelnom svijetu svoje nezadovoljstvo i zabrinutost za budućnost kroz prizmu ideje o dobrom i poštenom narodu kojeg stalno proganjaju pojedinci ili grupe koje ne pripadaju zajednici sa kojom se komentator poistovjećuje, zaista je pokazatelj ozbiljne mentalne neuravnoteženosti. Štaviše, navodna ugroženost iz "stvarnog svijeta", po njima, transponovana je zahvaljujući uspostavljanju World Wibe Weba na viši nivo, ali, šta je, tu je, pa se ipak valja njome služiti. Oportunizam nikada nije bio stran klerikalcima, fašistima i šovinistima. Naravno, uz njih idu i konformisti!

Henri Dejvid Toro je još 1849. godine zagovarao građansku neposlušnost u slučajevima kada korumpirane i nesposobne političke vrhuške vladaju eksploatisanim društvima i poručivao da je "najbolja država koja najmanje vlada". Bio je inspiracija Tolstoju, Prustu, Bernardu Šou, Gandiju, Hemingveju, Martinu Luteru Kingu i kritikovao je odsustvo "bilo kakvog pokušaja da se izliječi truljenje mozga".

Ali, kako treba nazvati stanje (i ponašati se u njemu) u kojem je građani Crne Gore ne samo da vjeruju u laž, već su i prestali da povodom bilo čega iskazuje sumnju?

( Neđeljko Necko Đurović )