Šta želimo da znamo i čega da se sjećamo?

Filmom koji kroz prizmu minulih tragedija analizira našu današnju sposobnost ili pak nemogućnost da se suočimo s bolnom prošlošću, podsjećajući na značaj pamćenja, sjećanja, pričanja i obrazovanja, otvoren je 15. Crnogorski festival filma o ljudskim pravima “Ubrzaj” u utorak veče u podgoričkom Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

U dirljivom i potresnom dokumentarnom filmu “Novosadsko sjećanje” autor Aleksandar Reljić donosi storiju o zločinu poznatom kao Novosadska racija, prateći protagonistkinju, profesoricu sociologije Mariju Vasić, koja se trudi da mlađim generacijama prenese svoje znanje, nečije sjećanje i iskustvo, dok istovremeno istražuje ne bi li zadovoljila sopstvenu potrebu za dodatnim informacijama, ali i piše... Piše, kako bi ostalo zabilježeno i kako bi se prenosilo dalje, jer, kako u filmu poručuje, događaji koji nisu zabilježeni i preneseni lako postaju plijen zaborava.

Novosadska racija je događaj je iz vremena Drugog svjetskog rata, januara 1942. godine kada su mađarske okupatorske snage ubile više od hiljadu nevinih ljudi, Srba, Jevreja i Roma, i njihove leševe bacili u Dunav okovan ledom. Pored toga što mnoge tek upoznaje sa strašnim događajem, Reljićev dokumentarac nije samo lekcija iz istorije, već i iz života, odgovornosti i morala, nije ni sušta retrospektiva užasne zbilje, već i introspektivno istraživanje kolektivnog sjećanja i zaborava, nije ni kritika društva, već vlasti i sistema koji zloupotrebljava prošlost.

“Teodor Kovač (99), Ivan Ivanji (93) i Marta Flato (80) preživjeli su Novosadsku raciju mađarskih fašista 1942. godine, gdje je 1.200 ljudi ubijeno i bačeno pod led Dunava. Marija Vasić, profesorka sociologije, bori se protiv zaborava, dok lokalne vlasti namjeravaju da izgrade etički sporan spomenik svim žrtvama rata, što bi moglo implicirati obuhvatanje i ratnih zločinaca Novosadske racije”, navodi se u sinopsisu.

Posebno važna i snažna figura filma upravo je profesorica Vasić, koja neumorno radi na očuvanju sjećanja, širenju znanja, buđenju radoznalosti i svijesti, a sve to kroz edukaciju mladih. Ali, nijesu samo mladi njena ciljna grupa, tu su i njene prijateljice, kojima u intimnom kružoku svakog utorka u 19 časova, u domu jedne od njih, prepričava lekcije koje je prethodno održala svojim đacima. Te žene od nekih 30-40-50 godina budno slušaju i komentarišu stvari o kojima im njihova prijateljica priča, prisjećajući se časova na kojima su se te teme možda obrađivale... Pored njih, u filmu svjedočimo i da Vasić svojom misijom širenja znanja o Novosadskoj raciji i Drugom svjetskom ratu podučava i starije, pripadnike takozovane treće dobi. Starija gospođa sa peglom u ruci pokazuje veliko interesovanje za ono što joj Marija ima reći, voljna je da čita i, vidi se, čita mnogo, sve knjige koje joj Vasić preporučuje, daje, pozajmljuje, a ona vapi za dodatnim informacijama, pričama, detaljima...

U cijelom tom angažmanu posebno je herojstvo ove profesorice. Njena priča pokazuje kako se pojedinac može suprotstaviti zaboravu i polako drugima proširiti prečnik čuvanja prošlosti i sjećanja, ali i spektar interesovanja. Marija svojim predavanjima i aktivizmom inspiriše, podsjećajući da sjećanje nije samo lična, već i društvena odgovornost. Kroz predavanja koja drži, priča o važnim, ali tihim junacima strašnih ratnih događaja, dok u slobodno vrijeme obilazi preživjele.

Pored snažne figure i primjera Marije Vasić, tu su i priče preživjelih sa kojima ona i kontaktira, ali i koje poziva na svoje časove pružajući učenicima privilegiju da sa njima razgovaraju, da pitaju i saznaju. Teodor Kovač, Ivan Ivanji, Marta Flato, daju glas licima zaboravljenih žrtava, a priču čine stvarnom. Njihova vrijedna sjećanja i sudbine govore o krhkosti života, moći nevinih da opstanu, svjedoče suočavanju s nečovječnošću, sa bolom i tragedijom koji uzurpiraju nepoznatu snagu koja leži u njihovoj plemenitosti.

Film ne izbjegava ni kontroverzne teme, a kontroverze su obično tamo gdje je politika i gdje je vlast... Tako film obrađuje i temu (pokušaja) podizanja spomenika nevinim žrtvama iz 1944/45. godine. Na planiranom spomeniku su se, uz imena nevinih, “nekako” našla i imena počinilaca zločina, što je naišlo na oštro protivljenje građana. Nakon protesta i protivljenja, čime su građani Novog Sada pokazali svijest o opasnosti površnog ili neetičnog pristupa memorijalizaciji, odustalo se od postavljanja spomenika. U filmu se, negdje u tom dijelu, kritikuje i retorika političara koji često govore o pomirenju, umjesto o suživotu, sjećanju, miru...

Kompletnom utisku doprinose i vizuelni elementi filma, poput scena jezive tišine uz zaleđeni Dunav ili ptica na ogoljenim granama, kadrova snijega, rijeke, tišine, bata čizama, koji pojačavaju emotivni dojam. Muzika, diskretna ali snažna, dodatno naglašava atmosferu tenzije, straha, tuge, ali i poštovanja prema žrtvama. Reljić svime pažljivo balansira istorijske činjenice, dokumentaristiku i emotivni narativ, stvarajući djelo koje istovremeno informiše, potresa, podstiče na razmišljanje, budi emocije, empatiju, suze...

“Novosadsko sjećanje” je važan podsjetnik na ono što se dogodilo, a Novosadska racija samo je alegorija brojnih drugih sudbina i događaja, pa je ovaj film zato podsjetnik i na ono što se može dogoditi kada čovjek zanemari čovječnost, a društvo prošlost.

“Šta hoćemo da znamo i čega želimo da se sjećamo?”, pitanje je koje Ivanji postavlja mladima na času Marije Vasić, čekajući njihova pitanja... I upravo je to pitanje koje svako treba postaviti sebi.

Na samom kraju, prisutnima se obratio i autor film, Aleksandar Reljić.

“Novosadsko sjećanje je film o jezivom zločinu iz 1942. poznatom kao Novosadska racija, ali govori o univerzalnom stradanju civila, suočavanju, kao i o današnjem bezobzirnom politikanstkom odnosu vladajućih elita prema svemu tome, jer su u stanju da zarad jeftinih političkih saveza i poena, gaze po žrtvama. Ovo je još jedan film o kulturi sjećanja, ali i o istorijskom revizionizmu, kojem smo izloženi”, kazao je on.

Aleksandar Reljić je rođen 1974. godine u Beogradu u Srbiji, a svoje porijeklo veže za Kotor. Novinar je i autor brojnih televizijskih dokumentarnih filmova koji su se uglavnom bavili temama kulture sjećanja, ratnih zločina, zaštite ljudskih prava, ksenofobije i međuetničkih odnosa na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Autor je u Dokumentarno-obrazovnom programu Radio-televizije Vojvodine, a dvije godine je bio odgovorni urednik te redakcije. Za svoj profesionalni rad višestruko je nagrađivan. Njegov film “Unuk”, dobio je više domaćih i stranih priznanja i bio nominovan za najbolji evropski dokumentarni film 2018. godine na Prix Europa festivalu u Berlinu. Pored toga, zapažen je i njegov film “Mamula All Inclusive” koji je prošle godine bio prikazan na festivalu “Ubrzaj”. Reljić od 2019. godine vodi nezavisnu filmsku produkcijsku kuću Core Dox iz Novog Sada, a svojim radom nastavlja da poziva na odgovornost i ljudskost, da čuva od zaborava, da suočava sa istinama i posljedicama, ma koliko bolne one bile.

“Nastavljamo dalje i vidimo se u petak ispred Gimnazije!”

Festival je otvoren u utorak veče sa porukom: “Vidimo se u petak ispred Gimnazije!” koju je sa scene KIC-a poslala mlada Hana Raičević. Ona je u ima svoje bake, dugogodišnje aktivistkinje za ljudska i ženska prava, Ljiljane Raičević, primila nagradu za afirmaciju ljudskih prava i građanskog aktivizma u kategoriji pojedinaca.

“Hvala vam što ste prepoznali važnost rada moje babike i što ste i na ovaj način podsjetili da njen trud nije zaboravljen, iako više nije toliko aktivna u društvu”, rekla je mlada Hana koja je istakla ponos na sve što je njena baka postigla.

“I zato u tvoje ime i u svoje poručujem - nastavljamo dalje i vidimo se u petak ispred Gimnazije!”.

U kategoriji organizacija, nagradu su primile neumorne žene: Ljiljana Vujović, Marija Radović, Bogdana Dašić, Snežana Kićović, Sonja Ličina, Ranka Kavaja, Jovana Marđokić, Nadežda Karsaeva, Aleksandra Gvozdenović Kosović i Marija Vujačić, iz nevladinog udruženja Žene Bara.

“Žene Bara su sanjalice boljeg žvota za svakog čovjeka u nevolji, ma ko on bio. Skoro sedam godina stvaramo zlatni obruč empatije oko grada Bara. Mi smo one žene koje obuvaju, oblače, spremaju za školu, pomažu u liječenju, grade kuće, prihvataju novorođenčad, ispraćaju u starosti ostavljene i zaboravljenena vječni počinak u neki ljepši i srećniji svijet”, kazala je Vujović, koja se obratila u ime NVU Žene Bara.

“Trudimo se i trudićemo se da sačuvamo dostojanstvo i zaštitimo prava nesnađenom čovjeku. To su ljudi kojima posvećujemo ovu nagradu večeras, a ona je i znak da idemo dobrim putem i da na tom putu nijesmo same - i vi ste sa nama”, kazala je ona, ispred članica organizacije koje su takođe bile sa njom.

Na otvaranju su se prisutnima obratili i izvršna direktorica CGO-a Daliborka Uljarević, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, šef Delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler.

( Jelena Kontić )