Priče kojima nije potreban tumač, samo emocija

"Pa zar (dobra) knjiga, slika ili fotografija treba 'uputstvo za upotrebu'? Zar ih treba objašnjavati? Umjetnost govori jezikom doživljaja i ne traži tumača", zapisao je Nebojša Radović u trećoj knjizi 'Baobab' koja je promovisana u Gradskoj kući u Nikšiću.

Njegovoj knjizi ne treba tumač, samo emocija – ona ista koja je od njega "sve uzela", ali i kojoj je on sve dao, emocija kojom je čitaoce "kupio" i "uhvatio" ih u mrežu iz koje je teško izaći. Nije "Baobab" samo njegova riznica sjećanja, već i naša, jer koliko god da ga ima u svakoj priči, "svakom slovu i zarezu", toliko ima i nas. Tako vješto je "otvorio" i naše skrivene fioke u mozgu i "prosuo" sadržaj svuda po pričama.

Zato ne čudi što se njegova knjiga, kako je to na promociji kazala dr Marijana Terić, čita u jednom dahu. Još ako tome dodate Radovićev specifičan stil i sposobnost da, prema riječima Terić, "stvari prikaže onim kakve one zaista jesu", onda se dešava to da se čitaoci nakon pročitane knjige iznova vraćaju njegovim pričama tražeći u njima sebe.

"Ova zbirka priča pokazuje kako knjige nijesu samo priče ispisane na papiru, već ogledala kroz koja autori reflektuju svoje unutrašnje svjetove. Svakog pisca nešto čini posebnim, a kod Radovića je posebno interesantno to što je razvio originalan i neuobičajen način pisanja. Pisanje se kod njega može shvatiti kao jedan vid unutrašnje transformacije, odnosno preispitivanja sopstvene duše, kao vid meditacije, samoterapije i njegovo suočavanja sa sopstvenim borbama", istakla je Terić, koja je urednica i lektorka knjige.

Nije lako "ispovijediti" se nepoznatim ljudima, otkriti im skrivena mjesta u srcu i duši, povjeriti im snove i maštanja, pokloniti im sjećanja. A Radović je to uradio i to je, prema riječima Marijane Terić, poseban kvalitet "Baobaba" jer bila je potrebna "ljudska, mentalna hrabrost da se upusti u pisanje sopstvenog života".

A "Baobab", prema njenim riječima, predstavlja ličnu ispovijest autora.

Kao osnovne inicijalne stvaralačke impulse za pisanje priča, Terić je izdvojila osjećanje usamljenosti i ljubav. Upravo ga ljubav, pisanje, fotografisanje i život čine živim. Ili on život čini živim. Svejedno.

Radović, koji se decenijama veoma uspješno bavi fotografijom, uspio je, prema riječima urednice knjige, da stvori fotografije koje "pričaju priču", pa čitanje njegovih priča podsjeća na prelistavanje albuma slika.

A zašto "Baobab"?

"Opet simbolika. Puno simbolike. 'Naopako' drvo. Tako ga zovu. Ono koje najduže živi u najsurovijim uslovima. Koje prkosi. I vremenima i suši. Svima. U prkosu je moć. U inatu volja", zapisao je Radović u intervjuu koji je vodio sam sa sobom i koji mu je poslužio kao biografija.

Radović je pročitao, kako je istakao, "nešto kao govor", koji je napisan za promociju.

"U ovom čudnom vremenu, gdje čovjek žuri i jede, trči i priča, hoda a čita, gdje su normalni u manjini i gdje ovih drugih sve više ima, istovremeno je i teško i lako pronaći svoj mir, ograditi ga i sačuvati. Ne razmišljajući puno, olako se odričemo svih onih klasičnih stvari, prihvatajući nove. Bacaju se knjige, ploče, slike. Buvljaci polako postaju muzeji i tako, dok jedni bacaju, drugi skupljaju, treći kupuju. Nisam zato da ne mrdamo, ali nisam ni da žmureći hrlimo u nepoznato i odbacujemo sve ono što je vjekovima trajalo. Evo, recimo knjiga i pored sve tehnologije, elektronskih biblioteka, raznih formata, pomagala, klasična knjiga je uspjela da preživi. Sedam hiljada godina traje pisanje po papiru. Fotografija isto, iako puno mlađa, preživjela je sve i svašta, i opet, na papiru odštampana ostaje najljepša i najmoćnija. I knjiga i slika ne trebaju ništa osim vatre, i možda čaše vina sa voljenom osobom", dio je govora autora koji je pored "Baobaba", objavio i "Zanokticu" i "Trun", dok je četvrta knjiga, "Ušur", u štampi

Njegova proza je pitka poput poezije, jer, kako voli da kaže, ne ide "ni kolač bez šećera, ni jelo bez soli", svjestan da u životu ne ide sve glatko, da i on ponekad mora da zaboli.

"U vjerovanju je magija. Snaga. U sumnji nema ničega osim sumnje i njenog rušilačkog nagona. Ako kod nekog prepoznam patnju, i ako tu osobu još i poznajem, pokušavam da budem ona. Ili barem dio nje. Pomoćni radnik u tom procesu koji će ponijeti na svojim plećima dio tereta. Tuge. Bola...Ako vas makar jedna moja priča rastuži ili nasmije, znaću da nijesam uzalud trošio papir", zapisao je autor u knjizi čiju promociju je organizovala JU Narodna biblioteka "Njegoš".

Moderator je bio bibliotekar Ivan Lješković, fragmente iz priča čitao je glumac Dobrilo Boban Čvorović, dok je za muzički ugođaj bio zadužen Dino Maksuti.

Promocija je održana u sklopu decembarskog repertoara Nikšićke kulturne scene.

( Svetlana Mandić )