Hodnik, prostor između svijetova

Ova knjiga ima i pozdravnu riječ izdavača. Neki ljudi ipak imaju što da kažu. “Sumatra” izdaje dobre, lijepo upakovane i dizajnirane knjige. Rade antologijski posao i u pravu su kad tvrde da manje izdavačke kuće podsjećaju na antikvarnice. Ta tema dobro je opisana u dokumentarcu The Booksellers, koliki je značaj bilježenja, kupljenja i čuvanja. Mali izdavači mogu ono što veliki ne mogu, da se posvete i da se rukovode konkretnim idejama, zato i nije čudo što izdavačka kuća “Sumatra” ima svoj manifest. Nisu svi izdavači postali puki posrednici između pisca i prodajnog mjesta, stoga je važno što iza “Sumatra” izdavačke kuće postoje ideje i smisao.

Zato se i čini da su se našli, u ovom slučaju “Sumatra” kao izdavač i Mato Uljarević kao pjesnik. Našli su se, jer ih ne vodi samo interes. Vuče ih neka veća sila i smisao, bilo da je to kreativnost, književnost, poezija ili nešto što tek treba definisati. Ima tu nešto.

Knjiga “Prsti” Mata Uljarevića je važna. Prije svega, jer iza nje ne stoji niko da je gura svim silama, ni država, ministarstvo, udruženje, klub, skupina, NVO, lobi, baš niko. Ovo je nesvakidašnja poezija, apsolutno autentična po strukturi i nepretenciozna knjiga u vrijeme pretencioznosti.

Ove pjesme ne žele da budu dio neke stare ili nove lažne revolucije, ne busa se u prsa, ne ispravlja krive Drine, ali u svakoj od pjesama ima organskog prkosa. Nije čudo što je Mato Uljarević slikar i vajar, jer su mu pjesme vješto oblikovane. Od prve do posljednje pjesme, kao simbol dominira hodnik. Kao prostor kojim se čitalac kreće, kao da čita te pjesme sa zidova nekog hodnika, u kom su ljudi zarobljeni između dva (ne)vremena. Čekaju nešto. Čekaju li čekaju, nekima život prođe u čekanju.

Hodnik. Nema teže i bolje riječi za opisati stanje. Krenuli smo, a tu smo zaglavljeni, ni tamo ni ovamo. Hodnik kao sudbina, prostor između dva svijeta. Dok čekamo da nam se nešto desi, eto naiđe glas kao što je Mato Uljarević, da ostavi traga, da konstatuje, i ostavi dokaz da ipak nisu baš sve ubijedili da je istina laž i obratno.

Ali bez žuči i bez jada. Bez ostrašćenosti i srdžbe. Sa mjerom, poezijom. Jer, sve je moguće, pa i “u policijskoj stanici je/ljepše nego u bolnici”. Mnogo toga stane u ova dva stiha. Teška je to kvaka (22), i o takvim hodnicima je riječ. Da čovjek ne zna što mu je bolje ili gore, policija ili bolnica. U Matovim pjesmama cvjećari protestuju, a algoritam spaja anđele, antihrista i vještačku inteligenciju.

Nema prećerivanja po svaku cijenu, nema šamaranja tradicije da bi zvučalo modernije, ne! Ali ipak, ima pjesme o đedovom grobu koji (zao)ostaje na dnu vještačkog jezera, dok na površini praunuk rentira skutere. Skuter, tako se zove pjesma. Tačna iako je (možda) izmišljena. Nije ni važno, vjerujemo joj lako. Sve se danas renta, pa i čojstvo i junaštvo. U vrijeme post-istine najsigurnije je vjerovati poeziji.

“U borbi za Kosmos/pobijediće ko/bude imao boljeg Dizajnera”. Nisu slučajno slova K i D ispisana velikim slovima. Kosmos je sve, a Dizajner je Bog. Što ne bi Bog bio Dizajner ako se decenijama ponavlja “God is a DJ”?!

Ima nešto u ovoj knjizi, ima ima, jer u pjesmi Gutenberg ranjeni anđeli slijeću na Cetinje, pravo Monahu Makariju u san. To su snažne slike, slova putuju kroz vjekove, namijenjena za knjige, prenamijenjena u municiju za puške. Nekad sjenke više kažu od objekta koji ih pravi.

“Svim pripadnicima njegovog plemena/stopala se smanje prije nego će umrijeti”. Ovo zvuči kao da je iz pera Fernanda Arabala. Mato Uljarević piše dovoljno vješto, da to bude i mudro i ironično, duhovito a ne banalno. Svaki stih treba okrenuti, da se vidi što je iza. Jer, Pljuvan duvan je otkriće, u toj pjesmi spajaju se Kuba i Trebinje, spaja ih ukus. I to radi, te pjesme su efektne. Kao zvijezda sijevne i proleti pjesma Vučji Do, čuju se vukovi na poljani i vide se mrtvi jedva prebrojani. Vijek proleti u tren i eto nas tamo.

U ovim pjesmama može da se čuje zvuk i 200 godina kasnije. Lapis lazuli, to je mjera 1:1 za vječnost, vizantijsko plavo i zlato, oči u oči, jedan na jedan. Iznenada, naiđu pjesme koje vežu vjekove. Pjesme poveznice.

I bez pardona se kaže da je civilizacija učinila da se riječ sloboda zamijeni drugom riječju prostitucija. Vrtimo se tu. Makar je tako u poeziji, čemu svjedoče stihovi koji precizno opisuju sadašnje stanje: “hermetičnost poezije/nije ništa drugo do/bludni prizor praznine”. Eto definicije! Toliko se poezije napisalo i naštampalo, preštampalo. Imamo previše pjesnika a premalo poezije i pjesama. Iza te poezije stalo je toliko velikih izdavača, a da su ti stihovi samo prizor praznine.

Ovo je poezija iznad prosjeka, poezija koja dodiruje neke više strune i proizvodi dobar zvuk.

Kad neko završi kod anđela, u tom hodniku između svjetova, anđeo mu otkuca bar kod, jer mora da se plati. Takva su pravila nagoviještena u ovoj knjizi. Zato je ova poezija savremena, bez želje da bude savremena po svaku cijenu. Jer, danas sve ima bar kod i sve mora da se plati. To konstatuje Mato Uljarević. Teško da ko može reći da nije u pravu.

I važno je što je ova knjiga izašla, što je posijana i što demistifikuje nagomilano licimjerstvo na najljepši način, poezijom. Oni što galame “vodite ljubav a ne rat”, znaju dobro po prstima da udare sve koji ne misle kao oni. Valjalo bi da ova knjiga bude prekretnica.

Prsti, to je dobar naslov dobre knjige poezije.

( Đuro Radosavović )