INTERVJU Istrefi: Autorski filmovi na Balkanu utiču na nas da budemo bolji ljudi

Ne treba se boriti protiv tradicije, već se sa njom saživjeti, jer ljepota leži u raznolikosti duha, prirode i mentaliteta, poručio je u razgovoru za “Vijesti” poznati glumac sa Kosova Škumbin Istrefi, glavni akter filma “Roda” u produkciji Artikulacija filma iz Podgorice.

Nepretenciozan film osvaja publiku kroz tri paralelne priče isprepletane životima i običajima mještana malog mjesta, progovarajući o važnim temama, tišini patrijarhata i sudbini njegovih zatočenika u zaboravljenim krajevima, o surovosti i duhovitosti života i okoštalih navika. Dugometražni igrani film u režiji Ise Ćosje, nakon svjetske premijere na Priština film festivalu (Pri-Fest - Prishtina International Film Festival) i učešća i nagrade za najbolji scenario na Tirana Film festivalu, prikazan je i u Crnoj Gori čiju je publiku osvojio. To je dokazao i jak i emotivan aplauz, ali i ovacije koje je na poklonu dobio upravo Škumbin Istrefi koji je u razgovoru za “Vijesti” istakao da je u tom aplauzu osjetio snažan dojam i emociju.

Radnja filma “Roda” smještena je u današnjoj Crnoj Gori, na samoj granici sa Albanijom, u selu nastanjenom albanskim stanovništvom, koje je dobrim dijelom napušteno. Film prati migracije stanovništva sa tog područja koje su počele još šezdesetih godina prošlog vijeka, a nastavljaju se i danas. Iako su posljedice migracija istaknute kao glavna tema filma, crnohumorna drama otvara i brojne druge prateći živote tri generacije ljudi prepuštenih samim sebi, suočenim sa pitanjima o životu i smrti...

Nakon uspješne crnogorske premijere, “Roda” je prikazana i na prestižnom festivalu mediteranskog filma Cinemamed u Briselu početkom decembra, a u okviru programske selekcije “Panorama”.

Škumbin Istrefi je poznati glumac, reditelj i producent s Kosova. Diplomirao je glumu na Fakultetu umjetnosti Univerziteta u Prištini 1994. godine. Poznat je po brojnim filmskim ulogama, ali i igri u pozorištu, dok je stekao popularnost i na televiziji. Takođe je i kao producent bio angažovan u brojnim filmskim projektima koji su dobili priznanja na evropskim festivalima. O filmu i njegovim temama, ali i o svojim počecima, govori za “Vijesti”.

Nakon premijere filma “Roda” u Podgorici, utisci publike bili su fenomenalni. Kakvi su Vaši?

Sjajni, čak toliko da mislim da je crnogorska premijera bila mnogo bolja nego ona u Prištini. Osjećao sam publiku, osjetio sam njihov aplauz i ljubav koju su ljudi osjetili prema filmu. Kad je tako, onda sam i ja veoma zadovoljan i dodatno srećan što sam prisustvovao tom prikazivanju filmu.

Iako je radnja filma podijeljena i obuhvata više povezanih priča, Vaša uloga se izdvaja kao glavna. Na pristupačan i duhovit, ali i posve ozbiljan način, “Roda” donosi prilično teške, bolne i opominjuće teme koje na suptilan način gledaocima ulaze pod kožu. Kako ste Vi doživjeli film?

Ukratko rečeno, to je Isin (Isa Ćosja, reditelje filma, prim. aut) stil. Čini mi se da Isa nekako uvijek probleme gleda malo distancirano, ali s namjerom, jer ta distanca donosi i tu duhovitost i sami duh ostvarenja. Meni se scenario dopao već na prvo čitanje i nakon tog prvog čitanja i prvog susreta kada mi je ponudio ulogu, samo sam jedva čekao da počnem da radim, odnosno da počnem da radim sa njim. Isu znam odavno, a i na fakultetu smo bili kao kolege gdje smo radili kao profesori - on je svojevremeno predavao režiju, sad je u penziji, a ja još predajem na fakultetu. Pored toga, i u pozorištu sam dosta radio sa Isom i pratio njegov rad, gledao sam njegove filmove, tako da sam otprilike jasno znao i šta on hoće i kakav je njegov stil. S obzirom na sve to, meni nije bilo toliko teško da iznesem ovu ulogu i odglumim...

Otvorene su brojne teme i razni problemi koji se javljaju u malim, patrijarhalnim i zatvorenim zajednicama. Položaj žena, pritisak na muškarce, suočuvanje modernog i tradicije i ostalo, neke su stvari koje se tiču svih nas na Balkanu i ponajviše nas dotiču.

Tako je, to su posebno osjetljive teme u ovim našim planinskim zemljama, a onda još više u sjevernim oblastima.

Da, širom regiona... S obzirom na to, kako vidite društveni značaj “Rode”, kako po svakog pojedinca, tako i kolektiv, zajednicu?

To je veliko pitanje, pa ću možda dati malo duži odgovor.

Dakle, iako ovaj film obiluje humorom, ima u sebi izraženu duhovitost, ja ipak mislim da nosi jaku tragiku u sebi. Ovo je, između ostalog, priča o ljudima koji koji jedva čekaju da dobiju bilo kakvu šansu da izađu, da pobjegnu iz zemlje ili suočeni sa okolnostima žive čekajući da umru. Znači, to je jedan sloj tragike u ovom filmu... Ipak, kako ti ljudi u sebi nose sve to, oduvijek žive u tim svojim sredinama, takav ambijent i mentalitet budi humor i sasvim prirodno donosi puno duhovitih situacija, kao što je slučaj u filmu. Meni se svidjelo upravo to što je Isa na taj, nazovimo lak način, tretirao sve to. Njegov je stil da se ne bavi samo jednom temom, pa je tako i u prošlom njegovom filmu “Tri prozora i vešanje” imao tri linije dramske radnje. Tako je i ovdje... “Roda”, takođe” prati tri linije radnje, a ja sam lik u jednoj.

Ja igram muškarca koji živi sa jednom ženom koja mu ne rađa djecu, zbog čega on kupuje drugu ženu iz Albanije. Na prvi pogled to zvuči grubo. Iako zvuči grubo, ja mislim da je tako postavljena priča ipak više feministička nego mizogina, što se vidi kroz film.

Pored toga, tu je i linija koju nosi Isto tako ja osećam i drugu liniju radnje koju nosi Arta Dobroši. Ona je udovica čiji je muž počinio samoubistvo, ona ostaje bez njega, ali tu je svekrva. Svekrva joj nameće svog drugog sina, dakle brata njenog muža, koji ima autizam. Tu je, takođe, prikazan jedan veliki pritisak tradicije, ali opet polagano. Isa veoma promišljeno i poetično tretira tu žensku ulogu i meni se to možda najviše i sviđa. U cijelom filmu uloga Arte Dobroši je čista poezija, po mom mišljenju.

Tu je i linija filmske priče koja prati dvoje staraca. Starac i starica u jednom zabačenom selu žive provodeći dane tako što jedva čekaju da razgovaraju sa sinom koji je negdje u Americi. Majka žudi da ga oženi, oni se povremeno i čuju... Ali, dešava se nešto šokantno. Na kraju se saznaje da im je sin gej, što jeste na svoj način šokantno za tu sredinu. Potvrđeno nam je da je zaista tako, jer smo dobili čak neke komentare i povratne informacije da je ta linija u kojoj imamo geja, malo pretjerana.

To znači da je priča, kao i sami film, uspješna, rekla bih.

Da, tako je. Ja mislim totalno suprotno u odnosu na te komentare. Ne mislim da je pretjerano, već mislim da je Isa želio da prikaže taj konflikt između modernog svijeta i jednog zatvorenog tradicionalnog društva.

Da li smo i koliko zapravo svi mi na Balkanu i dalje tradicionalna društva? Makar na osnovu tih komentara, iako je taj segment filma izuzetno suptilan, nježan, pa i indirektan zapravo...

Tako je. Mislim da smo mi svi na Balkanu jako tradicionalni. Od Grčke skroz na jugu, koja je u Evropskoj uniji, pa do čitavog našeg regiona. Sve ove sredine imaju izražen tradicionalni dio sebe, ali sa druge strane postoji i taj liberalni segment. Mislim da kod nas na Balkanu prevladava tradicionalni mentalitet.

Treba li se boriti protiv toga ili prihvatiti sve to i nastaviti živjeti i razvijati sebe i društvo?

Mislim da se ne treba boriti protiv tradicije, već se treba saživjeti s time. Rekao bih da je ljepota upravo u tome, u toj raznolikosti duha, prirode i mentaliteta, ljepota je baš to kad imate i tradiciju i moderno i osobeno, a sve to treba da funkcioniše zajedno, da se prihvati i živi.

Čini mi se da je ovo prvi film u Crnoj Gori koji je snimljen na albanskom jeziku. Mada nemam tačnu informaciju, ako nije prvi, onda je sigurno među prvima. Šta nam to govori i koliko je to važno generalno za našu kinematografiju ovdje i za kinematografiju regiona, za saradnju našeg regiona?

Ja, takođe, mislim da je ovo prvi crnogorski film na albanskom jeziku, iako nemam informacije, kao ni ti. To nije čudno. Isa je porijeklom iz Crne Gore, iz Gusinja. Želio je da radi film o svom selu, iz sopstvenih razloga, vjerovatno zbog nostalgije i nečega što ga vuče ka Gusinju. Isa je onaj tip reditelja koji ne gleda ni umjetnost ni film po nacionalnosti, a ni njegovi filmovi nemaju tu nacionalnu crtu, naročito zadnji koje je radio. Možda neki njegovi filmovi koje je radio u bivšoj Jugoslaviji imaju taj kolorit nacionalnog, pomalo, ali kasnije i u posljednje vrijeme - ne. On tretira čovjeka, tretira ljude u nekoj sredini u kojoj žive. Da se vratim na tvoje pitanje, mislim da je veoma značajno što je njegov film dobio podršku Filmskog centra Crne Gore, pošto je on i kosovski reditelj, ali isto tako i crnogorski reditelj, ali i balkanski reditelj, a na kraju i svjetski.

Rekli ste da ovaj film odmiče od tih nacionalističkih ili nacionalnih okvira. Ja bih rekla da svaki film, osim onih koji su stvoreni u svrhu manipulacije i propagande, govori tim univerzalnim jezikom. Takvi primjeri oduvijek postoje, pa i danas. Koliko je u tom kontekstu za gledaoce bitna sposobnost “čitanja” filma, njegove namjere?

Tako je, inače to nije film, već propaganda. Takvih filmova ima, jer je tu biznis, to se prodaje i tu je lak novac. Mislim da propagandni filmovi udaraju direktno, dok ovakvi, umjetnički ili autorski filmovi lako komuniciraju sa svima, sa svakom vrstom publike. Autorski film ima tu sposobnost da dopre do svakoga, da sa nekim komunicira na intelektualnom, sa nekim na estetskom, sa nekim emotivnom nivou i tako dalje. Po mom mišljenju, autorski filmovi koji se rade, ne samo na Balkanu, nego i u Evropi, uspijevaju da utiču na nas da budemo bolji ljudi.

Šta biste rekli da film “Roda” pruža publici i budućim gledaocima?

Samim tim što ovaj film govori o nekim ljudima koji žive u nekom zabačenom mjestu i koji apsolutno nemaju nijednu šansu da nekako dostignu sve ono što bi trebalo dostići, važan je. To su oni ljudi koji čekaju da pobjegnu negdje zarad neke zarade i boljeg života, ali i oni koji ne mogu ili ne žele otići, koji odlučuju ili su primorani da ostanu tu gdje jesu, a tako i da čekaju da umiru, jednostavno čekaju smrt. Tu su brojni slojevi, između ostalih i oni tragični i feministički i još brojni drugi koje će spoznati kako budu gledali film.

Da li biste još nešto dodali ili posebno istakli?

Ništa više osim da mi je zaista bilo veoma drago da budem gost u Podgorici i da prisustvujem premijeri. Osjetio sam ljubav publike prema filmu i to mi mnogo znači.

Malo novca za umjetničke programe

Angažovani ste kao profesor na akademiji gdje imate direktni kontakt sa mladim ljudima. Šta biste rekli, koji su najveći izazovi za mlade autore? Je li teže njima danas ili Vama kad ste počinjali svoju karijeru?

Mislim da je teže njima sada jer nema mnogo novca u industriji, nema dovoljno fondova. Makar je tako kod nas, mada ne znam kakva je situacija ovdje u Crnoj Gori, ali kod nas televizije uopšte ne finansiraju umjetničke programe. Sve što može da se gleda na televiziji su političke debate i neke takve stvari. U pozorištu i kinematografiji nažalost nema toliko sredstava da bi svi mogl ida budu angažovani i da stvaraju šta bi željeli. Po mom mišljenju, teže je sada nego ranije.

Za šta Vi vezujete svoje početke?

Ja sam studirao početkom 90-ih godina... Šta da Vam kažem. Tada smo svi imali neki san da će sve da bude bolje. Kad sam počeo da studiram, ja sam sebe vidio u Holivudu. Ipak, poslije svih ovih ratova koji su se dešavali ovdje i poslije takozvane slobode, kako mi to zovemo, vidimo da je realnost drugačija. Sve što smo sanjali, malo se utišalo, ali se nekako tu i tamo nađemo.

Bez obzira na to, i dalje se bavite glumom.

Pa da. Ja sam glumac, ali predajem na fakultetu dikciju, producirao sam i serije i filmove i radim sve što mogu i što treba da se radi. Meni je najvažnije da za vrijeme koje imam na dispoziciji da radim najbolje što mogu.

( Jelena Kontić )