Populizam nije vječan

Da bismo razumjeli savremenu politiku, moramo razumjeti zašto se populizam vratio. Ovo posebno važi za Sjedinjene Države - kako za novoizabranog predsjednika Donalda Trampa i republikanske kongresmene koji se pripremaju da upravljaju zemljom, tako i za demokrate koji pokušavaju da se oporave od nevjerovatnog poraza.

Populizam koji je podstakao Trampov uspon sredinom 2010-ih ima svoje korijene u globalnoj finansijskoj krizi iz 2008. Recesija koja je uslijedila i spori ekonomski oporavak suočili su više od polovine radnika u zemlji sa ozbiljnim teškoćama. Posijano je sjeme bijesa i nezadovoljstva. Realne (inflaciono prilagođene) srednje plate su se vratile na nivo iz 2007. tek 2014. godine. Kao što sam naveo u dokumentu iz 2021. godine - da se period ekonomske ekspanzije završio tada, realne srednje plate nastavile bi da stagniraju, bez obzira na pet godina ekonomskog rasta.

Osim direktnih ekonomskih troškova, kriza je potkopala vjeru u finansijski sistem i sposobnost vlasti da doprinese zajedničkom prosperitetu. A upravo je to plodno tlo za bujanje populizma, kako lijevog tako i desnog.

Populizam je termin koji se često koristi, ali se rijetko definiše. Smatram da ima tri karakteristike: pogled na svijet koji suprotstavlja "narod" i "elite"; pesimizam u odnosu sadašnjeg i budućeg stanja u ekonomiji; želja da se zemlja okrene ka unutra. U Sjedinjenim Državama, ovi su se trendovi u početku manifestovali u vidu Čajanke na desnom boku i pokreta Okupiraj Volstrit na lijevom. U rezultatu, predsjednik Barak Obama je 2013. bio primoran da izjavi (pogrešno, po mom mišljenju) da je nejednakost "definišući problem našeg vremena". Tramp je tada preuzeo vođstvo u Republikanskoj stranci, a vatreni populista Berni Sanders skoro je učinio isto u Demokratskoj stranci.

Pošto je kriza iz 2008. bila globalna, oživljavanje populizma je takođe registrovano u Velikoj Britaniji i Evropi, što odgovara istorijskim obrascima. Podaci za proteklih 150 godina pokazuju da je populizam uobičajen odgovor na finansijske krize. Dobra vijest je da se, prema tim istim podacima, nakon desetak godina populizam obično povlači i vraća se na nivo prije krize.

Godine 2018. mislio sam da populizam postaje stvar prošlosti. Ekonomska situacija običnih radnika brzo se popravljala i mnogi su to osjetili. Nezadovoljstvo Amerikanaca je popuštalo i oni su s većim povjerenjem gledali u zajedničku budućnost.

Ipak, na samom početku 2020, baš kada je Amerika napravila korak naprijed, udarila je pandemija kovida-19. Kao i u slučaju prethodnih pandemija, uslijedili su politički i društveni poremećaji. Stanovništvo je to doživjelo kao katastrofalan neuspjeh elita i udahnut je novi život - populizmu.

To ne znači da je ovakvo gledište uvijek bilo pogrešno. Ograničenja ekonomskih aktivnosti su izuzetno iritantna za zemlju koja je toliko privržena individualnim slobodama, posebno kada se učini da institucije javnog zdravlja u hodu smišljaju nova pravila (poput održavanja distance od 2 metra). Čak i nakon masovne vakcinacije i razvoja liječenja, roditelji su morali da trpe smiješne periode obaveznog karantina tokom perioda uobičajenih dječjih bolesti. Tragično je što je elita, umjesto da ponovo otvori škole u jesen 2020, predugo držala djecu van učionica; mnogi zato imaju praznine u obrazovanju koje nikada neće popuniti.

Za one od nas koje muči populizam, dobra strana ove novije istorije je ta što ona potvrđuje privremenost kao prirodu ovog fenomena. Ako američki radnici dožive, recimo, četiri ili pet godina stabilnog rasta realnih plata, onda će populističko raspoloženje ponovo opadati, kao što je to bilo prije pandemije.

Da budem jasan - moje očekivanje nije da će Trampov populizam potpuno nestati, već da će postati manje moćan i politički značajan. Na političkom desnom krilu uvijek je postojala populistička struja. Politički uspjeh Patrika Bjukenena 1990-ih prethodio je Trampovom. Na republikanskim predizborima 1996. godine, Bjukenen je osvojio 23% glasova prije i tokom "super utorka". Na predizborima 2016. Tramp je osvojio 34% glasova. Povratak na nivo Bjukenenove ere u popularnosti populizma, na budućim republikanskim predizborima, mogao bi se smatrati povratkom na osnovni nivo.

Lekcija za demokrate glasi - važno je mudro upravljati ekonomijom. Pad rasta realnih plata u pet godina nakon finansijske krize 2008. otvorio je novo populističko poglavlje u istoriji SAD, a nagli rast inflacije cijena (koja je oslabila efekat rasta nominalnih plata) u protekle četiri godine vratila je Trampa u Bijelu kuću.

Kada je predsjednik Džo Bajden sa zakašnjenjem izašao iz predizborne trke, mnogi lideri demokrata su vjerovali da će ljudi izabrati potpredsjednicu Kamalu Haris umjesto kandidata koji se nije sviđao polovini zemlje. Ali na kraju, za Trampa je glasalo više ljudi nego 2020. godine, iako im se i nije dopadao. Jedan od glavnih razloga je taj što su birači dobro shvatili: politika Bajdenove administracije doprinijela je ubrzanju inflacije, stagnaciji tempa rasta realnih plata i rekordno visokim potrošačkim cijenama.

Ovdje imamo važnu lekciju i za republikance. Birači su sada glasali za predsjednika koji se sprema da eksperimentiše sa trgovinskim ratovima i drakonskim imigracionim mjerama, ali njihovo raspoloženje može se promijeniti brže nego što mnogi misle. Ako republikanci žele ponovo da pobijede 2028. godine, moraju da vode politiku koja će poboljšati živote ljudi u naredne četiri godine. Populističke mjere ne funkcionišu. Pametni republikanci, fokusirani na dugoročni politički uspjeh, tražiće rješenja koja funkcionišu.

Autor je direktor studija ekonomske politike u American Enterprise Institute

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Michael R. Strain )