Kad čovjek postane sve što ne želi da bude

U trenucima kada lađa tone, ljudi u svom egocentrizmu ne mare za sredstva da dođu do vlastitog spasenja. Neki preuzimaju vodstvo, fotelje i tron, rijetki se pobune, dok uglavnom svi slijepo, naivno i ćuteći prati (novog) vođu.

Spoznaja da u sebi nosimo sve ono što preziremo, protiv čega se borimo, da postajemo isti i da polako zauzimamo prijesto koji smo željeli da srušimo, dok zarazni osjećaj moći buja, donosi snažno emocionalno i moralno previranje, prihvatanje i suočavanje sa onim što jesmo. Bilo da je to pobjeda ili poraz, definitivno je katarzično.

“U svakom porazu ja sam video deo slobode”, stih je Milana Mladenovića iz pjesme “Zemlja” EKV-a. Upravo tim stihom glumac Milivoje Mišo Obradović odgovorio je na prethodnu konstataciju, nakon premijere predstave “Gospoda Glembajevi” u Crnogorskom narodnom pozorištu u utorak veče. Takva je, kaže, sudbina Leona Glembaja kojeg igra.

“Ta sudbina ga stavlja u arhetipski okvir, u antički kontekst koji znači da on zapravo od nje ne može pobjeći. To je stravičan obračun sa samim sobom, muka i patnja kroz cijeli njegov život. Na kraju, ishodište je takvo. Postoje trenuci u životu kad čovjek mora da se susretne sa Glembajem u sebi, a pitanje je da li može da odnese pobjedu ili poraz. Bez obzira šta to bilo, pobjeda ili poraz, pravo pitanje je šta iz toga može da nauči? Da li može to da preživi?”, rekao je Obradović i dodao:

“Mi ne znamo da li nas je život usrećio kad mi mislimo da jeste, ili da li nas je unesrećio kad mi mislimo da nas je unesrećio. Sve to što je Leone morao da prođe vrlo je nezgodno. Doktor filozofije, slikar, umjetnik, intelektualac, onaj intelektualac koji govori ono što misli i radi ono što govori, pitanje je da li je spreman da plati cijenu, da stane iza svega i preuzme svu odgovornost uz sve gubitke... Ja sam se vraćao na pitanje koje je ishodište intelektualca, onog koji blista svojom logikom i koji zna šta je moralno, a šta nije. Ali, najveći je problem kada dođe do prakse, to ostaje kao jedno otvoreno pitanje... Zato su, apsolutno, Glembajevi živi danas”, zaključio je Obradović.

Da je zaista tako, da čuveno djelo Miroslava Krleže i porodica Glembaj žive i dišu kroz svaku poru društva i zajednice koju činimo, pokazala je predstava koju je na scenu nacionalnog teatra postavio Danilo Marunović.

“Odgovornost da Krležu realizuješ u dešifrovanom kodu sadašnjice, a da ne odeš predaleko, bili su inicijalni izazovi. Opisati najaktuelnije društveno-političke teme bilo je posebno izazovno. Djelo je aktuelnije danas nego onda kad je napisano, zato što je Krleža pisao u praskozorju kapitalizma, dok danas živimo u postkapitalizmu. Tako da sve one tematske adrese kojima se on obraćao tada, danas egzistiraju kao mnogo atraktivnije i potentnije za umjetničku interpretaciju i za adresu koju provociraš i biraš”, rekao je reditelj nakon premijernog izvođenja koje je propraćeno gromoglasnim i dugim aplauzom i stojećim ovacijama.

U svom prepoznatljivom stilu, Marunović je adaptirao i iznio savremenu, ali arhetipsku priču o porodici i disfunkcionalnim odnosima u njoj, o hijerarhiji, ekonomskoj moći, o ženi u sistemu u kojem je ona “samo žena”, o korupciji, manipulaciji, interesima, ali i o boli i tragiki vlastitog i kolektivnog posrnuća, o nikada izgrađenom odnosu otac-sin ili roditelj-dijete, o trpljenju i nepostojećim granicama, o očekivanjima, predajama, ljubavi i mržnji, iskrenosti i kajanju, pa onda opet o moći...

Glembajevi su oličenje elite koja svoje bogatstvo i moć temelji na eksploataciji, korupciji i licemjerju, te je lako prepoznati paralele sa savremenim društvom. Porodica prožeta tajnama, sukobima, i nasiljem, ukazuje na istinitost Tolstojevog viđenja porodice, ali i istinsku i dubinsku alegoriju svake zajednice i sistema u kojem se moralno propadanje nadomještava novcem i maskira površinskim sjajem.

Prva scena, van svakog čina i radnje, djeluje kao jasan ukaz u stanje i sve ono što će doći u nastavku, ali više nikada ponovljeno. Na svojevrstan način, to je sažetak bludi i nemorala u slobodi iza zatvorenih vrata.

U sporom uvodu upoznajemo se sa likovima, a htjeli, to ili ne, asocijacije se bude. Uživamo u scenografiji koja efektno približava luksuz i stil života porodice Glembaj, egocentričnih i manipulativnih pojedinaca. Sofisticirani i elegantni kostimi smaragdno-zelene boje asociraju na uzvišenost, kraljevski status, moć, bogatstvo, prestiž, ali i na “sliterinske vrijednosti” - ambiciju, lukavost, liderstvo, snalažljivost, osjećaj dominacije i višeg značaja, spremnost na sve u borbu za ličnu korist...

Malo pomalo, kako se rasplet dešava od samog početka, bez konkretnog zapleta, glumački raskoš će obuzeti scenu. Najprije su tu Mišo Obradović kao Leone i Svetozar Cvetković kao Ignjat u mučnom dijalogu i suočavanju oca i sina.

“Ta scena je zapravo samo srce komada”, kaže Cvetković.

“Da nema te scene, ne bi bilo ni cijelog tog komada, jer ta scena lomi priču, razotkriva sve ono što mi sa našim očevima nismo uspjeli ili što naša djeca sa nama kao očevima nisu uspjela da raščlane onako kako je to Krleža raščlanio. Mislim da je to zapravo nešto čime smo se mi najviše i bavili, sa čime smo se najviše i borili, a to je nepristajanje”, rekao je Cvetković koji uvjerljivo karikira najstarijeg Glembaja, onog kome pripada sve, a koji istinski nema ništa. Odbijajući istinu, ona izlazi na vidjelo, kao i suočavanje sa sobom...

Fantastična Kristina Obradović kao jaka i beskompromisna barunica Kasteli zavladaće scenom i razuzdati sve one suzdržavane osjećaje, potiskivane misli i slutnje koje kroz borbu sa sobom i svijetom bivaju zatrpane negdje duboko u čovjeku. Ulazeći u priču puna samopoudanja, ona već na samom početku predstave ima vrlo jasnu referencu na položaj i doživljaj žene, kako u tadašnjem, tako i u današnjem društvu. Svjesna uspostavljenog androcentričnog sistema, ona ga iskorišćava i njime svjesno manipuliše, ne bi li opstala, ali i dobila ono što želi.

“Evo, gospodo, ja možda ne znam, ja sam samo žena... Možda ćete mi vi objasniti cijelu ovu situaciju”, izgovara Barunica koja do trećeg čina uglavnom posmatra, ćuti, koketira, dok kroz sve to Obradović demonstrira lepezu i visine svojih neverbalnih glumačkih sredstava podsjećajući da “svako od nas nosi u sebi nešto zbog čega bi ga ljudi kamenovali”...

“Igra se ona sa tim. Ona se igra sa činjenicom da živi u takvom društvu. Bar sam ja tako željela da učinim. Ona je vrlo svjesna u kom društvu obitava, ali je svjesna i da tim društvom iz pozadine ipak ona vodi igru. Možda bi se sada moja baka umiješala i rekla da svaka pametna žena to zapravo uvijek i radi: zna kad treba klimnuti, kad se povući, a kada glorifikovati. Barunica je od druge fele, u tom smislu je bliža meni, direktnija, i ona svoju moć u toj kući, a naročito nad onim koji zapravo drži glavnu moć, neprikosnoveno ima, odnosno živi život kao da je ima... Da bi se na kraju otkrilo da je sve to vrlo mutno i da je mnogo toga zapravo prljavije od onoga tjelesnog u nama”, sumirala je Obradović.

Suočavanje barunice sa Leoneom otvara novu dimenziju, ne priče, već predstave. Glumački par na sceni podiže tenzije, stvara energiju i atmosferu koja se u gledalištu mogla rezati od nabijenosti i gustine, izazivajući muk i grč među publikom. Poput uragana koji se kovitla scenom, usisava i baca okolo i fasade i grane i temelje i korijenje ostavljajući za sobom pustoš - emocionalnu i humanu, otvaraju se, razotkrivaju, ogoljavaju, isisavaju sve iz sebe...

Prekid. Kao kakav grom. Sve nestaje osim dileme “crkva ili krvavi nož” i panike, panike, jer “lađa tone”... Tako vrhunac drame dolazi na njenom kraju... Jer, u trenucima kada lađa tone, ne mari se za sredstva.

Svi produkcioni aspekti predstave urađeni na visokom nivou

Među mnogobrojnom publikom bio je i veliki broj zvanica iz javnog i kulturnog života Crne Gore i regiona, predstavnici diplomatskog kora i medija. Direktor Internacionalnog teatraskog festivala MESS iz Sarajeva Nihad Kreševljaković izrazio je oduševljenje ovom značajnom premijerom Crnogorskog narodnog pozorišta.

“Očigledno je da imamo priliku gledati izuzetne glumce, da su svi produkcioni aspekti predstave urađeni na visokom nivou, te su moji utisci veoma pozitivni“, rekao je Kreševljaković.

Dramaturg predstave je Božo Koprivica, adaptaciju potpisuju Bojana Mijović i Danilo Marunović, koji je zadužen i za izbor muzike, kostimografkinja je Vanja Ciraj Džudža, scenograf Valentin Svetozarev, scenski pokret je radila Tamara Vujošević-Mandić, scenski govor Dubravka Drakić, a izvršna producentkinja je Nela Otašević.

Uloge tumače: Svetozar Cvetković, Kristina Obradović, Mišo Obradović, Una Lučić, Danilo Čelebić, Lazar Dragojević, Stevan Vuković, Emir Ćatović, Kristina Mrkić i Predrag Pavićević.

Reditelj Danilo Marunović je izrazio veliko zadovoljstvo što je dobio priliku da kultno djelo postavi na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta.

Predstava „Gospoda Glembajevi“ na repertoaru je i večeras na Velikoj sceni s početkom u 20 časova. Sve ulaznice su rasprodate.

( Jelena Kontić )