Šabotić: Medicinski specijalizanti predali peticiju, traže povećanje sredstava, nadležni nisu odgovorili

Doktori medicine, specijalizanti zdravstvenog sistema Crne Gore, koji svoje znanje stiču kako u Crnoj Gori, tako i u zemljama regiona (najviše u Beogradu, Srbiji), predali su peticiju u kojoj traže povećanje sredstava predviđenih za odvojeni život, a koja su trebala biti definisana budžetom Crne Gore za 2025. godinu, saopštio je jedan od osnivača Bošnjačkog demokratskog pokreta (NDP) Anis Šabotić.

Istakao je da je peticiju potpisalo više od 200 ljekara, a da je ista upućena Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu finansija, Fondu za zdravstveno osiguranje i kabinetu premijera.

Dodaje da je peticija podnijeta 29. oktobra, ali da nadležni još uvijek nisu dali odgovor.

"Sredstva koja su predviđena za odvojeni život specijalizanata, koji svoj staž obavljaju u zemljama regiona, iznose 333 eura, dok specijalizanti u Crnoj Gori dobijaju samo 108 eura. Ta sredstva ne mogu pokriti ni kiriju, a kamoli ostale troškove", rekao je Šabotić.

"Zdravstveni sistem Crne Gore zavisi od ovih mladih ljudi, jer će upravo oni biti ti koji će u budućnosti pružati zdravstvenu zaštitu svim građanima. Stoga je od presudne važnosti da se adekvatno i pravovremeno reaguje kako bi se riješio njihov status. Apelujemo na sve nadležne institucije – Vladu, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo finansija, Fond za zdravstveno osiguranje, Odbor za zdravstvo i poslanike Skupštine Crne Gore – da hitno razmotre ovu peticiju i pomognu specijalizantima da se oslobode osnovnih egzistencijalnih briga, čime će im biti omogućeno da se posvete svom obrazovanju i napretku zdravstvenog sistema", piše u saopštenju.

Šabotić navodi da sljedeća poruka, koja mu je dostavljena, najbolje oslikava u kakvoj situaciji se trenutno nalaze specijalizantni:

"Poštovani,

Obraćam vam se iz susjedne zemlje. Vrijeme je ručka, a pred kraj mjeseca sebi mogu da priuštim samo konzervu argete i krišku trodnevnog hljeba, jer sam sav novac za odvojeni život poslao supruzi sa dvije bebe, kako bi im obezbijedila osnovne životne potrebe, hranu i sredstva za higijenu. Ljekar sam. Završio sam šest godina osnovnih studija i sada već četiri godine obavljam specijalizaciju. Prinuđen sam da spavam u hostelima i dijelim sobu sa šest drugih ljudi – tako već tri godine.

Pozajmljujem novac od roditelja, stričeva, braće i sestara kako bih imao za osnovne potrebe i kako bih obezbijedio hranu za svoju djecu. Iako sam doktor medicine, uskoro specijalista, više kolokvijuma i ispita sam položio nego svi moji članovi porodice zajedno. Više sam sati u učenju proveo nego što su oni spavali.

Na poslu mjesečno radim između 250 i 300 sati, što je skoro duplo više od regularnog radnog vremena – 8 sati dnevno, 40 sati nedjeljno, odnosno 160 sati mjesečno. Ovakvo radno vrijeme me odvaja od supruge i djece, od porodice i prijatelja, od slobodnog vremena i rekreacije. Svaka moja posjeta djeci svodi se na novo upoznavanje s njima, na privikavanje jedno na drugo.

Ugrožen mi je brak, ugroženo mi je zdravlje – psihičko i fizičko. Doveden sam na rub egzistencije. Od mene se očekuje da se, po povratku, posvetim svom poslu i pacijentima, da svakog pacijenta u ambulanti dočekam sa osmijehom na licu i maksimalnom posvećenošću. Sa velikom zabrinutošću postavljam retoričko pitanje – kako? Kako kad me porodica gleda kao stranca? Kako kad ću morati da radim duplo više od svakog drugog građanina u Crnoj Gori? Kako kada ću više noći provesti u bolnici nego u svojoj kući? Kako kada ću iz danonoćnog dežurstva ostajati i sjutradan da liječim ljude? Kako kada će mi djeca odrastati bez oca? Kako kada neću biti u prilici da izvedem suprugu i djecu i provedem kvalitetno vrijeme sa njima? Kako ako ne spavam osam nego četiri sata dnevno, i tako godinama?

Kako?

NN, ljekar na specijalizaciji", navodi se u poruci.

( B.R. )