Lainović za "Vijesti": Mala Podgorica imala dušu, velika je izgubila

Podgorica je nekad imala toplu dušu, koja je grijala sve građane i posjetioce, a zbog pretjerane, nagle i nekontrolisane gradnje, postala je hladan i grub grad.

Tako danas na svoj grad gleda svjedok oslobađanja Podgorice 1944. godine, prvi crnogorski doktor stomatologije i oralni hirurg Milenko Lainović.

“Dan oslobođenja je praktično slava svih Podgoričana. Poslije strahovite okupacije, odjednom smo prodisali. Mala Podgorica imala je veliki gradski trg. Danas, velika Podgorica ima mali trg koji je unakažen. Za to nam je kriva nekotrolisana izgradnja”, rekao je Lainović.

Podgorica je 19. decembra 1944. godine oslobođena od njemačkog okupatora. U ranim jutarnjim časovima, partizanske jedince donijele su slobodu u ratu i brojnim bombardovanjima opustošenoj varoši. Tu nije bio kraj stradanja grada - nekadašnji Titograd bio je meta savezničkog bombardovanja 5. maja 1944. godine. Tokom Drugog svjetskog rata, Podgorica je bila bombardovana više od 70 puta.

Lainović, bard crnogorske ljekarske istorije, oslobođenje Podgorice od okupatora ne pamti kao veseo, već rasterećujući, ali i tužan dan.

“Veselja nije bilo mnogo, a radovali su se samo oni koji nijesu izgubili nekog svog. Takvih je bilo veoma malo. Zavladala je tuga, a ne veselje, jer poginuli sugrađani nijesu doživjeli oslobođenje grada na koje su dugo čekali. Nakon oslobođenja, ostala je ‘šaka’ Podgoričana”, kazao je on.

Najteži zadatak nakon razaranja, tvrdi Lainović, bila je obnova glavnog grada.

“Prvo je počelo čišćenje ruševina poslije bombardovanja. Svakog dana su dolazili geometri, a mi smo sa velikom željom i nadom pratili. Prva gradnja kuća počela je u Ulici Vuka Karadžića. Tužan je bio prizor stare Podgorice - ruševine lijepih zgrada i domovina”, kazao je Lainović.

Najviše ga je zaboljelo uništenje Stare varoši.

“Lijepe stare kuće, velike kapije, vrata sa alkama, zidine oko dvorišta... Sve je to tada karakterisalo Staru varoš. Imali smo osvježenje duše koje je, nažalost, kratko trajalo. Umjesto da se čuva, počelo je rušenje za stambene zgrade. Veliku draž imale su tadašnje uske ulice i sokaci. Bio je lijep sokak na Trgu Božane Vučinić. No, i tu su kuće krenule da se ruše i umjesto njih prave stambene zgrade”, prisjeća se devedesetšestogodišnji Lainović.

“Bolje što je Sarajevo oslobođeno bez mene”

Lainović je istovremeno studirao medicinu i stomatologiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kako kaže, daleke 1948. godine.

“Na Medicinskom fakultetu sam apsolvirao 30. juna 1953, a na Stomatološkom sam diplomirao u maju 1954. godine. Odmah nakon završetka studija imao sam ponudu da ostanem u Zagrebu na fakultetu. Međutim, odbio sam i izrazio sam želju da se vratim u rodnu Podgoricu, jer nemamo stručnog kadra. Građani su jedva čekali da se pojave prvi stomatolozi. Došao sam u Podgoricu i bio sam prvi stomatolog u Crnoj Gori...”, rekao je Lainović.

Njegovom povratku u rodni grad, tvrdi, najviše se obradovalo tadašnje Ministarstvo zdravlja koje ga je zamolilo da sredi stanje u crnogorskoj stomatologiji. Dobio je nalog da obiđe sve zubne ordinacije i održi predavanja. Nije odbio, već je sa tada malo školovanim i priučenim zubarima i tehničarima podijelio sva neophodna znanja.

“Onda sam se posvetio praktičnoj nastavi. U to vrijeme nijesu postojale ni zubarska ni stomatološka organizacija. Došao sam na ideju da bi trebalo osnovati i zubno zdravstveno udruženje. Uručio sam poziv svim stomatolozima da dođu i da ga zajedno osnujemo. Održali smo prvi sastanak 1955. godine, kada sam izabran za predsjednika zubno zdravstvenih radnika Crne Gore”, rekao je Lainović “Vijestima”.

Naglasio je da je zbog velike oskudice u kadru 1961. godine odlučio da osnuje zubarsku školu.

“Prvo smo imali odsjek za zubare, pa tehničare, a onda na zahtjev Ministarstva zdravlja otvoren je odsjek za medicinske laborante i sanitarne tehničare. Škola je radila do 1969. godine kada je prestao upis, nakon čega je rasformirana”, sjeća se Lainović.

Zanat je učio od slavnog Rista Kusleva, a sa 15 godina je liječio pacijente. No, kako kaže, možda ni ne bi bio stomatolog da je otišao da “oslobađa Sarajevo”.

Nakon što su partizani oslobodili Podgoricu, razglasilo se da će vojska pomoći u oslobođenju Sarajeva.

“Ja sam se tada prijavio da idem. Međutim, komandant Luka Marković je odredio da stražarim pri Narodnooslobodilačkom odboru, jer dolaze neki važni funkcioneri. Bilo nas je petoro na toj straži. Kad sam bio na redu da stražarim po noći, vidio sam da mi se približava neki nepoznat čovjek. Nijesam znao da je to bio sekretar Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Dabo Asanović”, govori Lainović.

On je, kako kaže, tražio od Asanovića lozinku na šta mu se, prisjeća se, on nasmijao i naredio mu “da spusti pušku”.

“Kazao je da bilo dobro da sam zubar. Rekao sam mu da sam zubar. Pitao me je da li imam alat, na šta sam mu odgovorio da imam. Kazao mi je da je važnije da otvorim zubnu ordinaciju i dodao da će se ‘Sarajevo osloboditi bez mene’. Imao sam sreću što nisam otišao na front...”, rekao je Lainović.

Najviše ga bole današnje puste ulice

Lainović naglašava da često “uhvati neka tuga za starim vremenima”. Naročito ga rastužuju Ulica Slobode i Ulica Novaka Miloševa, jer je svojevremeno živio u tom dijelu grada.

“U Ulici Novaka Miloševa smo imali kuću u kojoj su mi poginule majka i sestra. Podgorica je dosta izgubila...”, prisjeća se Lainović.

Čudi ga kako se “ne ponovi čuveno podgoričko korzo”.

“Ako ste tražili nekog ko vam je iz bilo kog razloga bio potreban, mogli ste ga naći na korzu. Nekada je i Ulica slobode bila veoma prometna. Bile su brojne kafane, lokali, kafići, poslastičarnice. Najviše se odvijao život u Ulici Slobode i Ulici Novaka Miloševa. Kao Podgoričanin se najviše sjećam i najviše me bole puste ulice bez života koji su nekad imale i koje više ni ne liče na ono što su nekada bile”, zaključio je Lainović.

( Nikola Saveljić )