Kad se užari tvar

Jedna od poznatijih pjesama njemačkog jezika čiji naslov bi se mogao prevesti kao „Sumrak“, napisao je Kristijan Morgenštern uoči Prvog svjetskog rata. Pjesma počinje ovako: „Koliko dugo suton opet otvorenim drži velike oči!“ Pjesmu istog naslova je mnogo ranije napisao Hajnrih Hajne. Ali njegov pjesnički subjekt sjedi na plaži, „ophrvan mislima, usamljen“, dok se sunce „naginjalo sve dublje i bacalo/ užarene tragove na vodu“. Takav sumrak uz more, Hajnea je u mislima odveo u njegovo djetinjstvo.

Ove godine sam u maju bio u Grčkoj, na Tasosu. Jedne večeri bio sam jako blizu Hajneovoj pjesmi.

Tako sam se približio i sopstvenom djetinjstvu jer sam u sindikalnom odmaralištu u Boki u suton znao da posmatram igru svjetlosti na vodi dok je sunce odlazilo u Italiju da prespava. I ja sam kao dijete u sumrak bio opčinjen rumenilom na horizontu, i ja sam imao Morgenštajnove velike oči.

LJUPKI KORAK GRABLJIVICE

Urbani doživljaj predvečerja, sutona, sumraka, nije jednak onome što doživljavamo suočeni sa morem, planinom ili ravnicom. Otac svjetske moderne lirike Šarl Bodler prvi je bez pardona opjevao sumrak u velegradu, u Parizu devetnaestog vijeka. U pjesmi “Sumrak” pjesnik kaže: “Vidi, bliži se ljupko veče, zločinca drug,/ korakom grabljivice, pomagač za zločince;/ nebesa polako sklapaju teške nabore zavjesa,/ I ljudska se obličja pretvaraju u zvijeri”.

Ovakva slika grada u sumrak sugeriše zvjerinjak koji se budi. Svakako ima svoje opravdanje u crnim hronikama i policijskim statistikama. U inače mirnom kraju, tamo gdje se spajaju Banovo i Julino Brdo u Beogradu mislio sam jedne večeri ove godine na te Bodlerove stihove dok sam fotografisao saće solitera u komšiluku.

Ipak bih rekao da je zora mnogo opjevanija od brata sumraka ili njegovog brata blizanca sutona. Niko ne bi nazvao preduzeće „Sumrak“, a kamo li to značenje ugradio u lično ime - a znam bezbroj Zorica i Zorana.

U VEČERI RANE

Oduvek sam volio to doba dana, kada se sunce naheri prema horizontu. Svjetlost se mijenja, u nju se rembrantovski miješa kjaroskuro, tehnika sjenčenja koja licima i predmetima daje karakter. Ne znam otkud ta sklonost. Vjerovatno mi je zato draga ukupna ekspresionistička lirika, skandinavski filmovi i džez.

Kriva je i sevdalinka sa radija, u djetinjstvu, kada se nebo iza Visa zarumeni: „Ah meraka u večeri rane“. Primijetio sam kod sebe tu sklonost veoma rano. Umio sam kao dijete da zastanem u igri sa vršnjacima pred zgradom i da kao omađijan posmatram rumeni sunčev krug kako tone iza brda.

U studentskim sarajevskim godinama znao sam u kasno popodne prošetati do Jevrejskog groblja i odatle gledati kako iza Igmana plavetnilo na obodu brda počinje da mijenja boju - vanila, narandžasta, roze, crvena, crnorumena, crnkasta. Ispod mene se budi grad koji volim, roj svjetala me je zvao u noć. A ona je osamdesetih u sebi krila uzbudljiva obećanja.

Docnije sam pronašao pjesnike koji su opjevali moje osjećanje svijeta u onom trenutku koji nagovještava noć.

LIJEPA PROLAZNOST

Dragan Jovanović Danilov je u pjesmi „Kraj dana“ upotrijebio izraz „tuga pješčanika, predvečernji smiraj“. Jedna očito erotska uspomena u suton, u trenutak apsolutnog smiraja donosi tugu prolaznosti. Barem je za mene pješčanik najbolja vizuelizacija neumoljivog krunjenja vremena. Možda za svakog od nas u nekoj nebeskoj klepsidri curi pijesak. Ne vidimo je, ne znamo kada će da se kroz usko grlo skotrlja posljednje zrno. Na kraju dana mi se zapravo prisjećamo sopstvene smrti. Radost što smo živi miješa se sa tugom zbog svih onih koji nikada više neće moći da vide crvenim vinom obojeno nebo. I zbog toga što jednom i mi to više nećemo moći.

O ovome sam razmišljao dok sam u sumrak koračao Ulicom Strahinjića Bana u Leskovcu.

Inače, primijetio sam da mladi, obrazovani ljudi koriste izraz „na kraju dana“ kao sinonim za izraze „kada se sve završi“, „naposljetku“, „poslije svega“, „sve u svemu“. Očito se radi o bukvalnom preuzimanju engleske formulacije „at the end of the day“. U sveopštem zapuštanju jezika to malo kome zvuči kao loše prepakovan uvoz. Ali ne mijenja skorojevićku površnost govornika, do pola mentalno uronjenog u anglosaksonske digitalne lavirinte, a tek drugom polovinom bića svjesnog mogućnosti sopstvenog maternjeg jezika. Tu nema pjesnikovog pješčanika.

SUTONSKA JEZA

Jeza završetka dana nije promakla pjesnicima. U sarajevskim kafanama prije rata, naročito u staroj verziji „Zvona“ ili „Klubu Svjetlosti“ viđao sam katkad Dejana Gutalja. Bio je izrazito sklon paranoidnim slikama. Njegove svijetle, velike oči, podsjećale su na oči nekog jurodivog, neshvaćenog proroka apokalipse. Njegove poruke su kroz alkoholna isparenja dopirale do nas, razdraganih i nadobudnih pjesnika-početnika, kao bizarni vickasti stihovi. Danas izgledaju kao jasne opomene. Jer ono što je uslijedilo od 1992. više je ličilo na svijet Gutaljevih pjesama nego na naš svijet u kojem je Sarajevo, prepričavajući tek završene Olimpijske igre, stvaralo mitsku priču o sebi kao centru svijeta.

„Šumi escajg u suton, večera streljački stroj“, napisao je Gutalj tih godina u pjesmi „Proletnja noć“. Ili: „Bele i hladne ruke strepeći čekaju mrak“. Ta strepnja u predvečerje, u osmoj deceniji prošlog vijeka bila je samo njegova prirodna pjesnička opredijeljenost. Poslije se pretvorila u opšte osjećanje svijeta. „Tišina koju vetar kotrlja niz sutonske bregove“.

Nije baš da smo tada očekivali da Dejan u svojoj pjesničkoj oporuci zabilježi da njegovi nasljednici moraju da pojedu njegove zemne ostatke - to je navodno ludi pjesnik Eumolp (poeta vesanus) uradio u Petronijevoj starorimskoj satiri prije dva milenijuma. Ali smo u njegovim pjesmama pronalazili tragove pjesničkog „svetog ludila“, koje je bilo tako drago pjesnicima epohe romantizma. Devedesetih sam, imajući i ovu pjesmu na umu, zapisao: „Naši su mudraci ćutali, ali naši su ludaci tačno proricali“.

PJESME U PREDVEČERJE

Pjesma „Veče u Brezoviku“ koju je potpisao Vito Nikolić - pjesnik je umro prije tri decenije i pomalo je zaboravljen - počinje ovako: „Topi se dan u mlakoj kiši,/ daljine bivaju sve nejasnije,/ ljudi postaju sve tiši i tiši,/ a trave sve glasnije“.

Interesantno je da su dva pjesnika iz potpuno različitih generacija - Dejan Gutalj i dvadeset godina stariji Vito Nikolić sumraku pripisali tišinu - koju vjetar kotrlja niz sutonske bregove, dok su ljudi sve tiši i tiši. Dodajemo ovom nizu početak pjesme „Sumrak“ koju je pod umjetničkim imenom Branko Ve Poljanski 1925. objavio Branislav Micić: „U ovaj čas radosti stvaranja novih bolova/ Zanemio sam od usamljenosti pod zvezdama“.

Dakle, suton je trenutak gluve tišine i - usamljenost. Ali Poljanski govori o „radosti stvaranja novih bolova“. U bolnom sumraku ima neke ljepote koja je spremna da podari radost. Ove sam jeseni u Barseloni brodicom uplovljavao u staru gradsku luku. U tom trenutku svijet je postao crveno-crni film, a čitav grad pozorište sjenki.

O tome je sve znao italijanski književni nobelovac Salvatore Kvazimodo, ostavivši čuveni sažeti zapis „A veče je već tu“:

Svako stoji sam na srcu zemlje

proboden zrakom sunca:

a veče je već tu.

Zamišljam kako ljudi pred velikom crvenom loptom, koja se gasi u moru, koja zapada za brdo, koja se zakačila za gradske kule, koja tone u ravnicu, svako sam na srcu zemlje, proboden zrakom sunca kao mrtvi leptir čiodom, zure u to što će doći. U dolazeću noć. Neki joj se raduju, neki strepe. Neki se iz nje neće izvući živi. Neki će se u njoj roditi.

ŽAR TVARI

Stevan Raičković je u pjesmi „Zimski sumrak“ shvatio da se iz ponekog dana na samom njegovom smiraju ne može nikuda uteći: „Kuda pobeći u ovaj čas/ kristalno prazan, slep i čist?/ O gde su vrata, gde je spas?“.

Od pjesnika dakle učimo da je trenutak prije noći, a poslije dana i gluv i slijep, da smo u njemu sami sa vremenom koje nam curi kroz prste.

Stižem i do Momčila Nastasijevića. On je doduše ostavio ljubavnu pjesmu „Suton“ u kojoj se pita da li je to breza ili „blijedi pramen dana“. Odgovor: „Belasa tvoje telo u suton“. Svakako je erotsko predvečerje inspirativno. Ipak, Nastasijević je u drugoj čuvenoj pjesmi, religiozno-apokaliptične atmosfere, predvidio prizor koji sam ja doživio jednog kasnog popodneva, zapravo već predvečerja, nalakćen na prozorsku dasku u soliterskom apartmanu iznad Sremske Mitrovice: „Ispolin anđeo silovito nad krovovima zatrubi. I ne vide ga, žarki stub, i ne čuju“.

Nastasijević je tu pjesmu otvorio stihom koji je za mene jedan od najljepših na ovom jeziku: „Žarom zatamni u predvečerje tvar…“

Tako i ja doživljavam suton. Kao zažarenu tamnu tvar.

Kada sam započeo ovaj tekst, nisam znao gdje će me odvesti i kako će se završiti. „Na prikrajku dana“, pjesma Dragana Dragojlovića, završava se onako kako bih ja rado završio baš ovaj tekst pred kraj godine 2024: „Bože, neka nas večeras/ mimoiđe tuga godine,/ neka ne bude/ ono što mora“.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )