Zaboraviše me, tugo, drumovi...

Ehej, drumovi, bijeli!

Bjelasali su se, nekad, stari drumovi crnogorski; zemljani, makadamski; vijugali na Lubardinim i Prijićevim slikama.

- O starim drumovima, kao i o starim ratnicima, nikada ne valja kazati ružnu riječ. Oni su hrabro krenuli u prostor i neizvjesnost, časno služili dok je trebalo da služe i sada, kad ih mlađi, ljepši i sigurniji drumovi smjenjuju, oni se umorni i prašnjavi povlače u stranu, da se još koju godinu bijele u vidiku, sve dok ih jednog proljeća uporna trava ne odvuče u vječni mir i zaborav - bilježio je Vito Nikolić, poeta, novinar, drumadžija...

Iz Crne Gore je, dugo, vodio samo jedan put k bijelom svijetu. To je brdski put Njeguši - Kotor, “koji je izdalje sjećao na izlomljen trag munje u kamenu”.

- Pa ipak su u Crnu Goru dolazili strani, a iz nje odlazili domaći putnici. Strani putnici i putopisci otkrivaju Crnu Goru, ali i ona šalje radoznale oči da otkrivaju ostali svijet - kazivao je Čedo Vuković, crnogorski pisac, akademik.

Drumovi, Drumovi...

- Seljak više voli dobar put nego fabriku! - reče mi davno Gusinjanin, Mujo Deljanin.

Crnogorski knjaz/kralj Nikola, premrežio je Crnu Goru bijelim drumovima. A kada je Crna Gora, 1903. godine, prva u Evropi, uvela automobilski prevoz pošte i putnika, knjaz Nikola je poslao u Češku mladog Cetinjanina Mila Tomanovića da tamo izuči šoferski zanat. Tomanović je ujedno bio i prvi crnogorski mehaničar. Putovalo se crnogorskim drumovima sporo ali sigurno. Propisano je, pored ostalog, da šoferi “moraju biti crnogorski državljani, pristojna ponašanja, potpuno zdravi, i duševno i tjelesno...”

Nobelovac, Ivo Andrić, s kamena u Počitelju, pod od bjeline užarenim nebom, naslućuje vrijeme dublje i dalje od svih poznatih mu ljudskih odnosa koje mjerimo vremenom... Nastaju kultni “Znakovi pored puta”.

Eto, pri spomenu Andrića, sjećam se da je, s puno razumijevanja, govorio o napornom novinarskom poslu. Nije se slagao s prigovorima novinarskom stilu, dajući svoje objašnjenje i pravdajući novinarsko izražavanje. Kad je davnih pedesetih, poslije njegovog predavanja novinarima o stilu i jeziku, u kritici jednog romana rečeno da je napisan novinarskim stilom, Andrić je tim povodom izjavio:

- Uvek sam bio ispunjen neverovatnim divljenjem prema čoveku koji može otići za vreme jedne poplave ili jedne žetve u neki kraj, videti to danas, vratiti se uveče i objaviti sutra članak u novinama. Ja to ne bih mogao uraditi, a čikam mnoge književnike da to urade. Jer, to je specifičan posao. To zahteva, tako reći, i drugi stil, jedan stil koji je u vezi s tom brzinom. Uzeti naziv “novinarski stil” kao pežorativan mislim da je u našem jeziku jedan nedostatak kome više nema mesta...

Svojim radom na popularisanju dobre književnosti, novine i novinari uticali su na podizanje kulturnog nivoa u narodu.

Drumovali su crnogorski pisci i novinari, Dušan Kostić, Milo Kralj, Ratko Vujošević, Radovan Jablan, Vito Nikolić, Marko Đonović, Božo Bulatović... Ubjedljivim, jednostavnim stilom, donosili čitaocima divne priče, o ljudima i gorama, o drumovima bijelim.

Reče Vito: Pjevaju u meni drumovi snažni,/ drumovi dobri ko dlan očin./ Moram danas otić nekud da potražim/ malo odmora za umorne oči... Pustite me, pustite da odem,/ bez pitanja kako i zašto i dokle,/ drumovi uvijek nekud vode,/ a ja sam nomadskom glađu proklet.

Jedan je Vito. I vječan.

U pjesmi “Jesen daleko na drumu”, (opet drum) i ždral mu drug. ... A već je jesen./ Kiše zru./ Danas će ždral iz neba sivog,/ da nas zakolje krikom ko sječivom,/ ždral - moj drug.

Drumovi, drumovi...

I: strepnja Vitova da ga ne zaborave drumovi.

Zaboraviše me, tugo, drumovi./ Odavno ni jednog da navrati./ Bjelina mi vid umori,/ Stigoše me spori sati./ Sve se svelo u prozorsko okno:/ komad neba i oblak što plovi./ Smrt me gleda praznooko./ Ne dajte me, o drumovi.

Tutnje godine... Lete... U beskrajnom nizu, odlazi i ova, 2024. upamćena, - jer se u njoj navršilo devedeset godina od rođenja i trideset godina od smrti Vita Nikolića.

( Slobodan Vuković )