Lubarda i Njegoš: Likovna simfonija po ugledu na pjesničku viziju

Njegoševa poezija uticala je na slikarstvo Petra Lubarde, sličnosti u njihovom misaonom shvatanju svijeta, temelje se na srodnosti genijalnih duhova, pronalaženju odgovarajućih ideja i pojmova, vizuelnoj kulturi od percepcije čulnog iskustva do složenijeg sagledavanja suštine. Put od spoljašnje forme do nevidljive strane fenomena, smisao za estetski doživljaj je najvažnija stvar za proces stvaranja kod velikana umjetnosti.

Lubardino slikarstvo sa naglašenim duhovnim, unutrašnjim slojevima više ili manje otvoreno sadrži ideje Njegoševe Luče mikrokozme. Naročito, kada je u pitanju shvatanje smisla lijepog koje vrhuni u najvišem obliku spiritualne svjetlosti. Njegoš je i sam bio sljedbenik dugog niza autora koji su u evropskoj i svjetskoj kulturi govorili o metafizičkoj svjetlosti. Od Zoroastre, novoplatonizma, učenih hrišćanskih teologa u periodu patristike kao što je sveti Dionisije Areopagita, pa sve do britanskog pjesnika Džona Miltona, ili italijanskog poete Dantea, pisca Božanstvene komedije.

Osim estetskog poimanja ljepote (svjetlosti), književni spjevovi Gorski vijenac i Šćepan Mali, nadahnuli su Lubardu za tematski okvir posvećen herojskoj prošlosti: Guslar, Boj na Kosovu, Bitka na Vučjem dolu. Moralni kodeks preuzet iz narodne tradicije, bitan u razumijevanju sukoba koji se kontuirano obnavlja u viziji Igumana Stefana, u prirodi i društvenim odnosima, ljudskoj istoriji.

Njegoševa filozofija čovjeka, ideja o univerzumu, shvatanje prostora i vremena, mogli su djelovati kao pjesničko otkrovenje za Lubardinu raskošnu maštu, pokretljivost duha i energizam, te snažni stvaralački eros koji se može istraživati u simbolima likovne umjetnosti: Sva ti ovdje ginu ponjatija voobrazi sami sebe gone ili stih Koliko sam ja posla imao dok sam vrijeme oteo mrakama, uput su na početak drame postojanja, koja se reflektuje na čovjekov život.

Za produbljenu antropološku analizu Lubardi služe stihovi: Tajna čojku čovjek je najviša / čovjek izgnat sa vrata čudestvenih/on sam sobom čudo sočinjava/siromašan bez nadziratelja pod vlijanjem tajnoga promisla. On zalazi u epicentar, jezgro života i srž čovjekove tajne likovnim sredstvima, bojom, konturom, linijama, igrom svjetla i tame, ostvarivši onaj stepen višeznačnosti koji je prisutan u Luči mikrokozmi. Slikovitost, simboličnost, misaonost i akustika spajaju se pod uticajem Njegoševog filozofskog svjetonazora u estetsko i etičko načelo. U slikarskim promjenama, dinamici, načinu kako je osvajao prostore visoke pikturalne vrijednosti, stvorivši kosmičku simfoniju po ugledu na pjesničku viziju.

Od lirske deskripcije u periodu prije Drugog svjetskog rata do ekspresivnosti pod uticajem fovista i kubista i francuskog enformela, na koncu apstraktnog ekspresionizma, Lubarda je umio da slijedi njegoševske vizije kao unutrašnji sižejni obrazac, kako bi od deskripcije dospijevao u polje značenja. On zna da odgovarajućom bojom intenzivnih valerskih svojstava izrazi ono što je njegov veliki uzor kazivao na poetski način.

Petar Lubarda jedan je od najznačajnijih slikara XX vijeka. On je bio prekretnica u crnogorskom slikarstvu, uspostavljajući plodnu sintezu između zapadnoevopske likovne tehnike i vizantijskog fresko - slikarstva. Lubarda je slutio u slici nešto poetsko. On osjeća da je slika poezija i ljepota, kao što je i velikan podlovćenske Crne Gore zapisivao u Luči Mikrokozmi: Šta je skupa ovo svekoliko do opštega oca poezija. Ljepota je vidljiva u prirodi, ali ona metafizička, spiritualna, i idealna vrijednost, dostupna je jedino u vizuelnom doživljaju umjetnika, te poetskom nadahnuću pjesnika, darovima kojima su dva Petra, Njegoš i Lubarda, bili obdareni, onim izvornim talentom koji blista u njihovoj umjetnosti. Ta visoka kultura sazrijeva ispod lovćenskog nadnebesja, odakle se kao sa Olimpa vidi biće svijeta u njegovim čistim pojavnostima, kamenu, nebu, suncu, svjetlosti, sluti prozračni zrak nebeskog ognja i teget - zagasita boja morske pučine.

Misaonost pjesničkog jezika i slikovitost likovnog izraza, svjedoče da je umjetnost moć da se putem njenog jezika izrazi filozofski pogled na svijet, ukrste smisao i slika, odgonetne metafizička stvarnost, nevidljivost uktana u vidljivom. Pokazuje suštinski lijepo prikazano u krasoti različitih oblika prirode, posvjedočivši da je umjetnik tvorac mali najbliži božestvu, stvaralac - demijurg sposoban da savlada materiju, objelodani istinu svijeta. Poučeni drevnom antičkom mudrošću u Platonovom Fedru, znamo da je jedino ljepoti od svih vrijednosti palo u dio da bude pripravljena za čulo vida - vidljiva: Ljepota mi ova božja razvijala umne sile, lijepo voshićava dušu umjetnika, uzvodi je natčulnoj ljepoti, vanvremenoj i vječnoj, budi u duši čežnju, eros za (sa)znanjem istine koja je skrivena za pogled smrtnog čovjeka: Ova tajna visokog promisla nepostižna je za čovjekove ograničene sposobnosti intelekta, osim u časovima stvaralačke imaginacije i putovanja besmrtne luče u kosmička prostranstva. U trenucima nadahnuća kalendarsko vrijeme zaustavlja svoj tok, dok stvaralačka snaga uobrazilje uspijeva da pređe granicu vozmožnosti, i sopstvene vizije ovaploti u medijum umjetničkog djela.

Prije nego što pređemo na ispitivanje uticaja Njegoševih ideja, na slikarski opus Petra Lubarde, svjetlosnu emanaciju iz jezgra vasione na njegovim platnima, etiku dužnosti i antropologiju, iznosimo nekoliko biografskih činjenica.

Rođen je na Ljubotinju kod Cetinja 27. jula 1907. - umro 13. februara 1974. u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Ljubotinju, Cetinju i Herceg - Novom, a gimnaziju u Herceg - Novom, Splitu, Sinju i Nikšiću. Studije slikarstva započinje 1925. u Beogradu i nastavlja već 1926, na Academie des Beau Arts u Parizu. Od 1938. do 1940. ponovo je u Parizu. Ratne godine od 1941. do 1944. provodi u zarobljeništvu u veoma surovim uslovima, Austriji, Njemačkoj i Italiji. Nakon Drugog svjetskog rata od 1945. radi kao profesor na Likovnoj akademiji u Beogradu, a 1946. odlazi na Cetinje gdje zajedno sa Milom Milunovićem učestvuje u otvaranju Umjetničke škole u kojoj je bio predavač i direktor, da bi se 1947. premjestio u Herceg - Novi. U Beograd se ponovo vraća 1950. godine gdje ostaje do kraja života. Lubardin nemirni i tragalački duh avanturiste, česta promjena mjesta, od Cetinja do Herceg - Novog, Beograda, Pariza, kasnije i Indija, cetinjski krajolik i beogradsko školovanje gdje ga posebno inspiriše slikarka Beta Vukanović, Ilija Šobajić, Ljuba Ivanović, studiranje djela velikih majstora koja gleda neposredno, sve te različite sredine duboko su urezane u njegovu umjetničku memoriju. Epska naracija domaćeg tla, vizuelni pejzaž Crne Gore, kao i velikani evropskog impresionizma i ekspresionizma, slikar Goja, Mikelanđelo, srednjovjekovne freske, kubizam, Pikaso, Matis i Brak, Sezan, Rembrant, El Greko, ali i poezija Njegoševa, vibriraju u njegovoj stvaralačkoj imaginaciji. To podstiče maštu na originalnu kreaciju. Putovanja, i ono što nose sobom, razvijaju njegov likovni senzibilitet koji prevazilazi istorijske granice. On je slikar svijeta nadahnut kosmopolizmom, ne pripada nijednoj školi do kraja, jer je imao želju da razvija vlastitu slikarsku viziju.

Lubardin koncept slike, spoj realnog i apstrakcije u kojoj se uvijek nazire siže, vitalna snaga u njegovim kapitalnim djelima, platna koja su obilježila slikarsku praksu dvadesetog vijeka, uravnotežena i harmonična, odmah su skrenula pažnju evropske i svjetske kulturne javnosti. On učestvuje na Venecijanskom bijenalu 1950. Izlaže na Bijenalu u Sao Paolu, u galeriji Michel Warrem, u Parizu. Za sliku Noć u Crnoj Gori na Trećem bijenalu likovnih umjetnosti u Tokiju 1955. dobija nagradu, a za sliku Borba konja, nacionalnu nagradu Gugenhajmove zadužbine 1956. U okviru Svjetske izložbe EXPO u Briselu, uvršćena je njegova slika Mediteran iz 1952. Zastupljen je u prestižnoj Istoriji modernog slikarstva, Herberta Rida. Godine 1997. ustanovljeno je najveće priznanje Petar Lubarda koje se dodjeljuje za likovnu umjetnost u Crnoj Gori.

Lubardina uloga sredinom dvadesetog vijeka bila je nezamjenjiva u južnoslovenskoj kulturi. Novim slikarskim jezikom, tematski i kompoziciono obnavljao je živu vjeru u moć umjetnosti, djelujući na preporod našeg poslijeratnog slikarstva.

Šta je zajedničko Lubardi i Njegošu? Ako tragamo za sličnostima, naćićemo im u korpusu ideja, ljepoti i svjetlosti, estetici i etici, onome što umjetnost suštinski predstavlja, uspjevši da ostavi duboku brazdu svojim stvaralačkim pregnućima u našoj istoriji kulture. Umjetnost oživljava, ukida granice, ide glavnim kolosjekom ljudske mudrosti koja čovjeka odvaja od nižih oblika života. U procesu stvaranja slike Lubarda pravi skice, analizira, sprema mnoštvo studija za jedan rad, da bi na kraju iz tih nekoliko varijacija dobio odgovarajući likovni kvalitet. U toj tehničkoj strani kojom se zanatski obrađuje materijal izranja neočekivana slika, pjesma ispjevana bojom, konturom, linijom, ritmičkim ponavljanjem i kompozicijom.

Slikarski opus Petra Lubarde, od ranih radova do najzrelije slikarske faze, čini jedinstvenu cjelinu - mozaik različitih segmenata uklopljenih u jedinstvenu viziju svijeta, ispričanu likovnim jezikom: Mi razumijemo u umjetnosti epohe i kulture, sigurno po svojim formama, ali to nas ne smije zbunjivati, kao merilo vrednosti: suprotstavljajući jednu formu naspram druge, videćemo da su one kostim, a ispod je kreativni duh koji je večno živ - i taj vitalitet duha nam nudi svoj stvaralački potencijal, i ukoliko ga vidimo, pročitamo, čujemo on nam otkriva dublju razloženost tih odnosa i ravnoteža, taj duh je bio pokretač, omogućavao svim stvaraocima da vide jasno svoje doba i vreme. Taj vječno živi - kreativni duh, prisutan je u čovjeku, prirodi, univerzumu, omogućava da se u pojavama uoči dublja razložnost, zakonitost i ravnoteža, stvaralački potencijal ogromnog napona, zaslužan za estetsko oblikovanje i pravila po kojima se kreće i održava u srazmjeri njihova unutrašnja dinamika i pokretljivost: Nad svom ovom grdnom mješavinom opet umna sila toržestvuje, ne pušta se da je zlo pobijedi. Ispod površine vidljive prirode nalazi se spirituala strana fenomena. Ona se može predstaviti čistom likovnošću, prikazati slikom, simbolom te nevidljive energije u osnovi onog što percipiramo našim čulima, onom što je slikar osjećao da vibrira u njemu i oko njega. Lubardine slike su izraz njegovog metafizičkog shvatanja, slikarstvo način da se vizuelno i akustički ubilježi znak, zvuk i simboličnost tog neuhvatljivog svijeta u kome pulsira radost života, istina koja se čulima opaža kao ljepota. Lubarda je protivnik antičkog koncepta mimesisa, podržavanja, oslobodivši prostor da bojom kao čistom energijom izrazi svoju intuiciju ne odslikavajući zbivanja, već prije da u promjenama izluči ono nepromjenjivo, svjetlost u njenim najraznovrsnijim stepenima pojavnosti. Svjetlost je za Lubardu integralni dio slike, ključni elemenat njegovog likovnog rukopisa, trijumf osvaren upotrebom raznovrsne palete, glorijom boje nad svim oblicima postojećeg. Znake te nevidljive energije pretočiće u svojim platnima: na mjestu u kosmičkim dubinama gdje se svemu biću nasmijala zora, a prva iskra sjekla u predjele noći i haosa/i svjetlosti oblik pokazala, kako zapisuje pjesnik Luče mikrokozme. Lubarda je bio slikar zanijet bojom kao jezikom da se ukaže na izvornu sliku svijeta. To je ontologija boje kojom se hvata (od)bljesak vasione, njena raznolika paleta o kojoj tako nadahnuto piše Njegoš u opisima rajskog blaženstva u prijegzistenciji.

Na ovom putu izlaska u kosmička prostranstva, prosvijetljena duša čuje nadnebesku harmoniju, od nje ona streca svetim elektrizmom, kao u viziji apostola Pavla na putu za Damask, poražena je svjetlošću, a jezik se od čudestvah mrzne, nemoćan da odrazi metafiziku lijepog, idealno lijepo, otkrije sjajnost, svetost i savršenstvo. U Lubardinim platnima posvećenim prirodnim pejzažima, njegovim kamenitim i valovitim pučinama, stijenama i njihovim izrezbarenim reljefima, kao i apstraktnim predstavama kosmičkog prostranstva, uočavamo bljesak koji se otkriva, udar koji nađe iskru u kamenu, sve - svjetlosni impuls kojim je prožeto sve što jeste. To je životodavni princip života, eros nasuprot mraku, tanatosu, razaranju, zlu. Takva slika kosmosa je poput one date u Luči sva u čistim bojama, crveno - rubinskoj, smaragdnoj, optočena brilijantima i svjetlucavim dijamantima koji se presijavaju u prestolodržećoj gori prevječnog Gospoda, dok su cvjetne livade na kojima caruje vječiti maj, ukrašene bojom lakom i prozračnom. Taj vizuelni doživljaj, na njemu svojstven način u svom razvojnom putu, različitim temetskim kretanjem od klasičnog akademizma do modernijih likovnih formi izražavanja, Lubarda koristi majstorski, nastojeći da bojom i svjetlošću uobliči svoje razumijevanje smisla postojećeg ustrojstva, pretvarajući ga u žive oblike i figure na svojim platnima. U oku umjetnika odvija se ne samo realni, već duhovni opažaj višeg reda, otkrovenje koje poput bljeska sine u svijesti sposobnoj da sagleda apsolut lijepog: Na nj’je prijestol mirosijatelja te u svjetlost biće okupao. Izvan granica materijalnog, duhovni opažaj upućen je u nad-svjetlosnu regiju idealnog. Tom cilju služe njegova koloristička rješenja, crvene slike kraških predjela, plave slike u podne, žuti strah smrti, bijeli krik galebova, da opiše ono riječima neimenljivo iskustvo, emocije, raspoloženja, događaje neiskazive ljudskim jezikom. Upotrebljavajući zvukovne akorde boje plave, žute, crvene, bijele on je ostvarivao dvostruki zadatak - bojom je bilježio svjetlost, vjerujući da u svjetlosnim efektima prebiva čujnost i zvuk. Ne samo vizuelno treperenje, već energetska frekvencija u radijusu pripravljenom za umjetnikovu moć gledanja u kojoj se vidi ono što je bezvremeno. U nekoj vrsti energizma kojim su natopljene slike, stvara se gravitaciono polje koje uspijeva trajnije da privuče posmatrača, uvodeći ga u prostor sa jedinstvenim značenjem.

Lubarda zna da koristi boju. On ima istančani ukus da upotrijebi njenu energiju, svjetlije i tamnije valere u monohromatskom prelivu i nijansama ulije u atmosferu slike, ostvarivši tonalno i slikovno jedinstvo. On zna da koristi sve stupnjeve boje, od onih gušćih i razređenijih do teških tonova, svoje prozračne palete i njene fluidne energije. Takođe, ukršta i slaže nijanse u kontrastu, čime ostvaruje osobenu ekspresivnost, pokretljivost oblika koja dolazi iznutra. Oživljavajući neživu materiju, sposoban je da joj udahne život, talasasto kretanje svjetlosti koja se gubi u ramu slike dajući joj vanvremenu sjajnost i blještavost, na šta bi smo mogli primijeniti stihove Luče: Sad nas evo u carstvo svjetlosti/na valove tihe, beskonačne. Vrijeme nema uobičajeno značenje u nad - individualnom iskustvu, ono je zaleđeno u času kada slikar napušta kauzalitet prirode, osjetivši ukus slobode. U slikarskoj stvarnost je ukinuto vrijeme, realni prostor uvučen u polje likovnosti dobija formu vječne sadašnjosti, koja je zapravo stvarna, pa slikareva svijest prodire u nepozirnost, u stanju je da otkloni neprozirnu smrtnosti zavjesu i zaplovi u svetilište bića. Pošto je kod Lubarde sve u naglašenim mijenama, i preobražajima, za njega u prirodi prebiva volja, uslov njene pokretljivosti i razvoja. To je moć za uzrastanjem, opiranje svakoj pri - sili nametnutog kretanja: Odavde ti sudba, volja s umom u jednome izbijaju ključu. Svrha ovog uvida je pronalazak epicentra iz kojeg se stvoreno ispunjava težnjom za otporom, prema svemu što je bez - umno, haotično i nesređeno.

(Nastavak u narednom broju Arta)

( Sonja Tomović Šundić )