Nemoguća energetska tranzicija

Ideje i riječi koje koristimo da bismo ih formulisali su važne. Na primjer, kada se Hladni rat završio, ideja o "kraju istorije" značila je da su liberalna demokratija i tržišna ekonomija ostale superiorne nakon sloma sovjetskog komunizma. Zapadni političari su prihvatili ovu ideju, vjerujući da se sada mogu opustiti. Trideset godina kasnije, ideja o "kraju istorije" i politike koja ide uz to - izgleda krajnje pogrešno.

U naše vrijeme ideja o "energetskoj tranziciji" postala je popularna među političarima. Ovaj termin implicira potrebu prelaska sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije. To bi se činilo atraktivnom idejom, u skladu ne samo sa klimatskim ciljevima, već i sa novim tehnologijama. Međutim, taj termin ne opisuje tačno šta se dešava (i šta će se dogoditi) a već je naveo vlade da sprovode skupu, kontraproduktivnu politiku. Pored toga, suprotstavljen je ciljevima koji bi trebalo da se međusobno dopunjuju: borba protiv klimatskih promjena i jačanje energetske bezbjednosti.

Da, energetska tranzicija, odnosno prelazak sa jedne vrste energije na drugu, već se desila u ljudskoj istoriji, poklapajući se sa periodom ekonomskih promjena koje su stvorile potrebu za novim izvorom energije. Nakon početka industrijske revolucije, parna mašina, motor sa unutrašnjim sagorijevanjem i uspon industrije primorali su društva da pređu sa drveta na ugalj, a zatim na naftu i gas.

Podrška ideji da se smanji upotreba fosilnih goriva proizilazi iz zabrinutosti za stvarne i projektovane uticaje klimatskih promjena, kao i iz dokaza koji povezuju zagrijavanje Zemljine atmosfere i okeana sa emisijom ugljen-dioksida i drugih gasova staklene bašte (posebno metana) iz sagorijevanja uglja, nafte i prirodnog gasa. Cilj energetske tranzicije je postizanje "neto nulte" emisije (idealno do 2050. godine) postepenim eliminisanjem fosilnih goriva i njihovom zamjenom obnovljivim izvorima energije - sunce, vjetar, nuklearnu energiju.

To se, međutim, ne dešava. I nema "defosilizacije", odnosno smanjenja upotrebe fosilnih goriva. Nafta, gas i ugalj i dalje obezbjeđuju više od 80% svjetskih energetskih potreba. Od 2013. globalna potrošnja nafte i gasa porasla je za 14%, podstaknuta povećanjem potrošnje od 25% u zemljama u razvoju. Ugalj ostaje neophodan u snabdijevanju energijom u Kini, Indiji i drugim zemljama u razvoju; njegova potrošnja dostigla je rekordne nivoe 2023. Iako obnovljivi izvori energije brzo rastu, oni ne istiskuju - barem još ne - ugljovodonike.

Razlog je jednostavan: potražnja za energetskim resursima svake godine raste za 2-3%, a zahvaljujući tehnološkom napretku, posebno tehnologijama hidrauličnog frakturisanja, ugljovodonici su pojeftinili i ima ih sve više. Amerika je već najveći svjetski proizvođač nafte, i proizvodiće još više tokom predstojećeg mandata Donalda Trampa, dok će stanovništvo i ekonomski rast na globalnom jugu zadržati visoku potražnju.

Nove tehnologije - vještačka inteligencija, električna vozila i ogromni centri podataka - takođe povećavaju potražnju za električnom energijom, koju obnovljiva energija ne može pouzdano da zadovolji. Ovo povećava ulogu fosilnih goriva. I dalje su neophodna u energetski intenzivnim industrijama, uključujući avijaciju, pomorstvo i tešku industriju. Obnovljiva energija, iako može efikasno da proizvodi električnu struju, još nije u stanju da zadovolji potrebe ovih industrija.

Pored toga, političari i regulatori doprinose ometanju energetske tranzicije usporavanjem procesa izdavanja dozvola za nuklearnu i energiju vjetra. Mnoge zemlje još nisu restrukturirale svoje poreske sisteme kako bi odvikle potrošače i preduzeća od fosilnih goriva.

Faktori koji zadržavaju energetsku tranziciju vjerovatno neće uskoro nestati, pa da je jedna od opcija ignorisanje stvarnosti i brzo kretanje naprijed. Čini se da je to pristup koji favorizuju mnogi od onih koji se svake godine okupljaju na konferenciji UN o klimatskim promjenama. Krajem 2023, u Dubaiju, učesnici takve konferencije objavili su konačni sporazum (koji su potpisale vlade skoro 200 zemalja) koji eksplicitno poziva na "prelazak sa fosilnih goriva u energetskim sistemima, na pravedan, uredan i pravičan način, ubrzavajući akciju u ovoj kritičnoj deceniji".

To je upravo ono što se Evropa obavezala da će učiniti, postavljajući ambiciozne ciljeve za obnovljivu energiju i namećući cijene ugljenika na nivoima koji su poskupjeli energiju i troškove poslovanja. Evropski Zeleni dogovor, osmišljen da odvoji ekonomski rast od potrošnje resursa i učini Evropu prvim kontinentom na svijetu sa neutralnim emisijama ugljenika do 2050, zapravo je doprinio padu ekonomskog rasta. Nedostatak energetskih investicija ostavio je veliki dio Evrope opasno zavisnim od ruskog gasa. Drugim riječima, prerani izbor politike energetske tranzicije oslabio je i ekonomiju i energetsku bezbjednost.

U svojoj čuvenoj knjizi "Struktura naučnih revolucija", Tomas Kun je tvrdio da dominantne intelektualne ideje opstaju sve dok njihova ograničenja ne postanu nepobitna, što onda otvara put ka novoj paradigmi. Ideja o "energetskoj tranziciji" stigla je do te tačke. Značajno je njeno odsustvo iz završnog dokumenta globalne konferencije o klimi koja je ove godine održana u Bakuu. Potrebna nam je nova paradigma: energetski suživot.

Ova paradigma prihvata kontinuirani rast potrošnje energije u doglednoj budućnosti, sa sve većom ulogom i fosilnih goriva i obnovljivih izvora energije. To nije izbor ili/ili, to je pristup "i/i" (to jest, sve gore navedeno i više) za poboljšanje bezbjednosti, održivosti i pristupačnosti.

Paradigma energetske koegzistencije zahtijeva ciljana ulaganja i reforme politike. Od ključne je važnosti modernizovanje energetskih mreža kako bi bile prilagođene različitim izvorima energije i kako bi se poboljšala njihova efikasnost. Podjednako važan je ogroman rast tehnologija za hvatanje i skladištenje ugljenika kako bi se smanjile emisije gasova staklene bašte. Takođe bi bilo korisno promovisati razvoj obnovljive energije kroz javno-privatna partnerstva i ublažiti ograničenja za postavljanje energetskih objekata. Zamjena uglja (koji proizvodi najviše emisija gasova staklene bašte) prirodnim gasom, koji ima manje emisija, i obnovljivim izvorima, takođe treba da bude prioritet.

Neki bi tvrdili da ideja o energetskom suživotu znači napuštanje prijeko potrebnih mjera za borbu protiv klimatskih promjena. Međutim, borba protiv klimatskih promjena ne može da ide na račun snabdijevanja energijom ili energetske bezbjednosti. A s obzirom na političku situaciju, ni to se neće desiti.

Neophodna podrška za borbu protiv klimatskih promjena će se vjerovatno pojaviti ako politike ne budu percipirane kao neprijateljske prema svim fosilnim gorivima. Udaljavanje od energetske tranzicije bio bi dobar prvi korak.

R. Haass je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor za planiranje politika u Stejt departmentu od 2001. do 2003.

C. Kissane je klinička profesorica u Centru za globalne poslove Njujorške škole profesionalnih studija i direktorica Laboratorije za energiju, klimu i održivost na Njujorškom univerzitetu

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Richard Haass, Carolyn Kissane )