Nikšićanin Milan Stamenić vještim rukama priča o istoriji: "Zaboravljeno blago" miriše na nostalgiju

Vrijeme je ono što svi žele, ali i ono što koristimo na najgori način, riječi su Vilijama Pena, engleskog filozofa i preduzetnika, osnivača američke države Pensilvanija. To ne važi za Nikšićanina Milana Stamenića. On svoje vrijeme koristi na najbolji mogući način – “otkriva” zaboravljeno blago i priča priču o istoriji na način koji je svima zanimljiv: vještim rukama stvara različite predmete. Njegova radionica u Rudom polju je, kako kaže, pravi mali raj - nekome za oči, njemu za dušu.

“Valjda imam u sebi taj kreativni gen. Otac se amaterski bavio crtanjem i vajarstvom, a kada je otišao u penziju pravio je minijature od drveta. Želio sam da se i ja u tim minijaturama oprobam i negdje oko 2000. godine, u vrijeme hiperinflacije, počeo sam da radim lampe i abažure i uvijek sam gledao da budu drugačije od onih već viđenih. Moje su lampe bile neobične i pričale su neku moju priču. I onda sam stao. Došlo je vrijeme previranja, morao sam otići u penziju, ali i ‘naći’ sebe. Kad je došla korona, kad se suzilo društvo, a ja uvijek volio da budem u društvu, na svu sreću ostala je radionica koja je uvijek bila moj mali raj, a sa koronom posebno. Vratio sam se izradi predmeta, napravio prvo taljige, pa poštansku diližansu i tako je sve krenulo”, priča Stamenić koji uskoro puni sedamdeset godina i pokazuje “blago” koje je stvorio.

Tu su starinske kuće, brvnare, drveni top, zidni sat, kočije, bicikli, držači za flaše, svijećnjaci, karavanska kola, lokomotiva, vilina kućica, avioni, brodovi...Teško je pobrojati šta su sve spretne ruke vrijednog Nikšićanina napravile.

“Pokušavam da stvorim sve ono što vuče na nostalgiju, da vratim zaboravljene stvari, a sve u želji da pokušam naći autentičan crnogorski suvenir, jer sve što sam radio poticalo je sa drugih prostora. Prijatelj mi je negdje ‘nabacio’ da bi bilo zanimljivo da uradim fijaker. ‘Čačkalo’ me to pet-šest dana dok nijesam uradio blatobrane na točkovima od metala, pa točkove, a onda se sjetim da sam se kao dijete vozio u fijakeru, da je bio vrlo udoban i da je imao amortizere, tako da sam odradio i amortizere. Kad sam došao do sjedišta pozabavio sam se oko toga nedjelju dana jer je trebalo oblikovati žice i platno. Na kraju sam dobio savršeni fijaker koji se ne razlikuje od originala, onog u kome se vozio kralj Nikola. To mi je dalo volju da istražujem”.

A njemu istraživanja ne fali - preispituje mogućnosti i materijala sa kojim radi, i sebe. Najveći izazov mu je bilo napraviti brodove. I to ne bilo kakve, već piratske, replike čuvenog kapetana Crnobradog. To su ujedno i suveniri koje je najduže radio.

“Prijatelj me naćerao da radim brod za njega. Prvi brod je išao sporo i kad sam bio zadovoljan učinjenim onda sam odmorio mjesec i krenuo sa ostalim brodovima. Teško je završiti brod jer se uvijek nešto novo dodaje, ali je zato veliko zadovoljstvo kad se posao završi. Izazovno je, a i postalo je ‘zaraza’. Brodovi su rađeni po uzoru na piratske brodove čuvenog kapetana Crnobradog. Svaki ima svoj naziv – najveći je ‘Crni biser’, zatim ‘Osveta kraljice Ane’ i ‘Santa Marija’. Radim ih u manjoj i većoj verziji. Brodovi mogu biti i lampe. Za izradu najljepšeg bisera piratskih brodova, ‘Crni biser’ ili ‘Black pear’, trebalo mi je četiri i po mjeseca rada, ali i uživanja, i preko 1.800 djelova, djelića, platna, konaca”, kaže Stamenić i sa ponosom pokazuje biser među piratskim brodovima.

Većina napravljenih suvenira može da posluži kao lampa, a jedna diližansa je posebna.

“Ona je i lampa i FM radio. Urađena je od hrastovog, bukovog i jelovog drveta i furnira, sa led sijalicom od 5W i radio prijemnikom sa UKT talasima. Imam i lampu Smeško Brezić - ‘nasmijanu’ lampu od breze. Sve ove lampe pričaju neku svoju, moju priču, i svi se oduševljavaju kada ih vide. Od materijala koristim samo ekološki - pravilo je da nema plastike, nema vještačkih materijala”.

U radionici prosječno provede po osam sati mada bi, kako kaže, mogao da ostane i duže.

“Onda ukapiram da imam porodicu i da moram i sa njima da provedem vrijeme”.

A supruga i sin se ne bune što ga ponekad moraju opominjati da izađe iz radionice. Jedino negoduju što često ne znaju gdje će sa svim tim suvenirima jer ih ima dosta, a prodaja, priznaje Milan, ne ide onako kako bi on volio.

“Trudim se da odradim od svega po tri komada - jedan ostaje meni, a nadam se da ću dva prodati, mada prodaja ne ide, jer naš narod nema para, posebno ne u Nikšiću. Ali ne odustajem. Ovo je način da popunim svoje vrijeme i da se ne zamajavam dnevno politčkim događajima. Isključen sam iz svega toga. Supruga ima radove koje čuva i ne dozvoljava da ih prodam, a sin zna da se ‘pokrije’ mojim radovima kada nekome treba odnijeti poklon”, sa osmijehom reče.

I dok on vješto barata rukama, njegov sin je isto tako vješt sa riječima (radi kao novinar).

“Zanimljivo je da je vid bio počeo da mi slabi, i kada sam počeo ovim da se bavim, da radim ove sitne stvari, vid mi se vratio. Mislim da sam se pronašao u ovome, jer je ovo, da kažem, oslobađanje svega negativnog iz sebe i veliko zadovoljstvo. I kad god počnem nešto novo da pravim, uvijek nađem novi izazov koji me gura naprijed”.

Tito - bio i ostao moćan

Milan je bio radio-amater, bavio se fotografijom, a imao je priliku i da vidi Tita.

“Našao sam propusnicu za centralnu binu, jer sam, kad je dolazio Tito, ozvučavao trg. Izgledao je moćno - bio i ostao moćan. Bila je ogromna gužva. Tog dana je, čini mi se, cijela Crna Gora bila u Nikšiću. To je najveća manifestacija, po meni, ikad u Nikšiću organizovana. Toliko ljudi na jednom mjestu. Primljen sam u Savez komunista mjesec pošto je Tito umro. Radio sam tada u pošti, bio u međunarodnoj centrali i moralo se dežurati. Kao nagradu su me častili članskom knjižicom. Nijesam član komunista, ali čuvam partijsku knjižicu kao suvenir. Iz ovog ugla, kada gledam na to vrijeme, niko i ništa mi nije smetalo. U Ljubljani, Zagrebu ili Sarajevu sam mogao zaspati u parku i bio sam bezbjedan, a danas ne mogu ni u Nikšiću”.

( Svetlana Mandić )