Otvoreni Nikšićki književni susreti, Kovačević: Mladost je ta koja uvijek traži slobodu
Predsjednica Savjeta Narodne biblioteke "Njegoš", prof. dr Tatjana Đurišić, istakla je da sloboda nije vodila samo nadrealiste, već i stvaraoce uopšte
"Jedino me još od svega zanosi riječ sloboda", citat Andrea Bretona je slogan XXVII Nikšićkih književnih susreta koji će u Nikšiću do 26. decembra za ljubitelje pisane riječi organizovati raznovrsne programe a sve u slavu knjige i za knjigu.
Uostalom, sloboda je nekako usko povezana sa knjigom i stvaraocima.
Otvarajući Književne susrete, predsjednika Opštine Nikšić, Marko Kovačević, podsjetio je da je Nikšić ušao u finale za titulu Evropske prijestonice kulture 2030. i da se nada da će biti prvi grad iz Crne Gore koji je dobio tu prestižnu titulu.
"Prošle godine sam rekao da su Nikšićki književni susreti nešto što nam daje pravo da se nadamo da u ovom velikom poslu možemo da uspijemo. Stvari se mijenjaju, okolnosti se mijenjaju, ali mladost je ta koja uvijek traži slobodu. Upravo je Bretonov citat i riječ sloboda, slogan ovogodišnjih susreta i to na 100. godišnjicu od kada je prvi nadrealistički manifest bio objavljen. Jedna nikšićka sudbina spaja tu 100. godišnjicu – to je Vojo Stanić koji je upravo te godine rođen, a evo ove godine se upokojio. To pokazuje jednu tradiciju kada su u pitanju Nikšić i Evropa i ono što se dešavalo u 20, kasnije i u 21. vijeku, ono što spaja milenijume", kazao je Kovačević.
Predsjednica Savjeta Narodne biblioteke "Njegoš", prof. dr Tatjana Đurišić, istakla je da sloboda nije vodila samo nadrealiste, već i stvaraoce uopšte.
"Nadrealisti su prvi put u istoriji književnosti i kulture oslobodili i riječ i sintaksu na nezamisliv način do tada. Upravo zbog toga nadrealistički pokret je više od književnog pokreta. On je jedna kultura i meni je drago što i na ovim južnoslovenskim prostorima imao odjeka i to u vidu beogradskog nadrealizma i u vidu Rista Ratkovića i njegovog stvaranja koji je iz Crne Gore svemu tome prisustvovao", kazala je Đurišić.
Prema njenim riječima nadrealizam pored slobode karakteriše i čudo i prkošenje svim zabranama i normama.
"Upravo zbog toga se u Crnoj Gori i ne slavi mnogo, a trebalo bi, jer mi više volimo da poštujemo i da nas ugnjetavaju i udave sve moguće norme i zabrane nego da ih kršimo i naravno da podnesemo poslije kaznu koja za kršenje obavezno slijedi. Tako da, nadrealizma u Crnoj Gori fali. Trebalo bi malo na tome da poradimo na svom nadrealističkom duhu. Ali, Nikšić izgleda pokazuje mnogo više sklonosti i ka nadrealizmu i ka karnevalu nego što bi neko pomislio od jednog grada koji je poznat po svojoj industriji. Dajte taj industrijski Nikšić da malo zaglušimo upravo ovim književnim i pjesničkim valerima jer mislim da smo to svi zaslužili", kazala je Đurišić uvjerena da će Nikšić naredne godine nositi prestižnu titulu Evropske prijestonice kulture.
Prema riječima direktora Biblioteke "Njegoš", Đorđija Đukanovića, Nikšićki književni susreti su svetkovina pisane riječi, stvaralačke umješnosti i autentične naučne misli o književnosti.
"Nikšić je odvajkadašnja inspiracija velikim stvaraocima i ove godine ima tu čast da bude domaćin književnog dijaloga i regionalne kulturne razmjene. Njegovi ljudi, ulice i brda ne oskudijevaju u pričama koje traže da budu ispričane. Ovi susreti su prilika da čujemo te priče kao i one koje dolaze iz daljine i otvaraju nove horizonte", istakao je Đukanović
Kako je naglasio, sloboda da čovjek misli, kaže šta misli i bude ono što želi, ostaje možda i jedina nekompromitovana vrijednost.
"Sloboda da maštamo i stvaramo, podarila nam je najljepše plodove ljudskog duha. Makar je nama lako se sa slobodom združiti, prisjetiti se onih koji su svojim djelima krotili nepravdu i prkosili tiraniji, a čuti i glasove onih čiji će trag ostati upisan u vremenu koje dolazi. U trenucima kad nam se čini da se svijet suočava sa nekakvim levijatanskim zlom koje prijeti i uništava ono najbolje u čovjeku, književnost ostaje naš svjetionik. Ona nas podsjeća da je upravo sloboda pretpostavka svake velike misli i svakog nadahnuća", poručio je direktor Biblioteke "Njegoš".
Otvaranje manifestacije vodila je novinarka Nina Marković.
Kao i prethodnih godina, u sklopu Nikšićkih književnih susreta biće upriličen segment za djecu i za odrasle, a Gradska kuća će biti "epicentar ljubitelja književnosti ne samo u Crnoj Gori, već i šire".
Organizator manifestacije je JU Narodna biblioteka "Njegoš", uz podršku Opštine Nikšić i Ministarstva kulture i medija, a realizuje se u okviru decembarskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
Promovisane zbirke prošlogodišnjih laureata
Nakon svečanog otvaranja promovisane su zbirke prošlogodišnjih laureata konkursa Nikšićkih književnih susreta – "Nikšićki romansero" Boja Pižurice, "Zemlja Kurtalisana" Šćepana Popovića i "Tijelo od prozirne kože" Senade Užičanin. Promociju je vodila dr Gordana Kustudić.
Poezija Pižurice je, kako je kazala Kustudić, društveno angažovana, iako možda namjera autora i nije inicijalno bila takva, ali on "komunicira sa kulturološkim kodom koji pokušava da uruši u svom izrazu".
"To jeste jedna gorka kritika društva. Kroz jedan specifičan, možda karnevalski jezik, ulični sleng. Zato je to toliko poljuljalo ono građansko u vama, zato što možemo smatrati jednom antipoezijom. Ona ne vrvi od nekih uzvišenih misli i epiteta. Tu i tamo promakne poneka, ali se junak tog romansera drži te svoje stravstvene prirode. On djeluje iz svojih strasti, iz svoga pada i ako možemo da u širom smislu posmatramo ovaj romansero, on u suštini govori o čoveku koji je pao", kazala je Kustudić.
Pižurica je istakao da kao što svaki čovjek ima neki svoj autentični izraz, tako ima i težnju kako da tu slobodu postigne.
"Ovaj naš junak je nesnađen, prepun unutrašnje drame, koja se pojačava time da se vidi da je društvo to od njega napravilo. Nikšić je specifičan po tome da u njemu imamo tih oštrih sukoba između ostvarivanja sopstvene ličnosti...Nije uspio da se izbori sa tim i sa sobom, ali je slobodan. To je kritika društva i čovjeka, ali i kritika sebe samoga", kazao je autor prvonagrađene zbirke.
Njegov nesnađeni, isfrustrirani junak ili antijunak se, kako je istakao, direktno obraća čitaocima, vodi borbu sa sobom, luta, udara glavom o zid, a jedina prava sloboda, prema riječima Pižurice može doći od "čišćenja duše, uzvišenja prema božanskom, nebeskom, samo ukoliko čovjekovi mračni lavirinti duše budu osvijetljeni i on dođe opet do one prve iskre koja će se spojiti sa vječitim i božanskim".
"On je čovjek koji pokušava i sluti, On više sluti nego što zna. On sluti da nešto postoji i trudi se da može da nešto pronađe. Međutim, njegove metode su surove i prema sebi i prema okolini. I on to ne uspijeva. Upravo zato što njegova duša nije ni krenula da se očišćava. Da se bezgreši. Znači, on je sa grijesima, on je sa porocima, on je sa svim nečistotama duše. I zapravo, on kao biće ostaje uvijek u ravni niskog duševnog, ne uspijeva nikako da pređe bilo kakvu ravan. On je čovjek horizontale, on sluti da vertikala postoji, ali nema načina da je nađe", kazao je Pižurica ističući da su superheroji dosadni, dok su antiheroji, "sa svim svojim batrganjima i lutanjima interesantni".
"To je čovjek pada, a samim tim čovjek tragedija. To je čovjek koji je tragičan u tom svom nepronalasku, u toj svojoj jednoj uzaludnoj borbi i nikako ne uspijeva da uhvati onaj zračak svjetlosti koji bi ga izveo na pravi put", kazao je autor "Nikšićkog romansera".
"Zemlja Kurtalisana", autora Šćepana Popovića, drugonagrađeni rukopis koji je naziv dobio po svojevrsnom preludijumu, kako je kazala Kustudić, predstavlja svojevrstan topos, imaginarni ili realni. Prostor je nešto što Popovića, mladog arhitektu, fascinira, a to se vidi i u njegovoj zbirci, a skulptor Ratko Vulanović, autor Kamenog grada, bio je njegova veza sa kamenom. Nije samo prostor to što ga fascinira, već je to i jugonostalgija, fenomen o kome su mladi čuli, a on je i pojedine stihove posvetio "tragovima Jugoslavije okrnjene u ponoru".
U njegovoj poeziji se nalazi, prema riječima Kustudić, i simbolički kod trbuha.
"Pa to je simbol koji u sebi može da sažme te neke ostavštine identiteta kroz koje prolazim ja kao mladi čovjek ili kroz koje prolazim kao neko ko osjeća što su generacije prije mene prošle. I to je neki motiv, taj trbuh nakupine identiteta, i tiče se nekog socijalnog angažovanja, načina na koji posmatram društvene pojave i kako se borim protiv njihovog besmisla", istakao je Popović.
Njegova poezija je "obojana" plavo-sivom bojom koje za njega imaju simboličan značaj: plava je boja vode, motiv sa kojim pjesnik ima dubok i lični odnos, koji (ne)prihvata, sa kojim se bori, i tako sve u krug, dok je siva boja društva i situacije.
Senada Užičanin, autorka trećenagrađenog rukopisa "Tijelo od prozirne kože", javila se video pozivom i istakla da njena poezija predstavlja analiziranje aktuelnih društvenih problema s fokusom na položaj žene posmatrano kroz različita razdoblja.
"Upravo u tom kulturološkom rascjepu ženi u savremenom dobu dat je glas. To je žena koja se opire smrti autora, istina nekada neoprezno sapliće se u gordijev čvor, ali žena koja čeka i iščekuje da neko glasno vikne dosta za sva tijela ona odlazeća sa imenom žene", istakla je Užičanin.
Kako je Kustudić istakla, a autorka potvrdila, riječ je o ženskom glasu u dijalogu koji otvara semantičku polemiku svog poetskog izraza.
"To je dijalog sa sobom, sa okolinom, sa ženom, sa različitim iskustvima koja se koriste i kao sredstvo samospoznaje i kao sredstvo emancipacije. U pjesmama sam se tematski osvrnula na fizičko, psihičko i emocionalno nasilje usmjereno ka ženi koje se manifestira čisto kao i negativno etiketiranje pri čemu žena zaista postaje stroj za neka tuđa potkusurivanja", kazala je autorka.
Novina u njenom rukopisu, prema riječima Kustudić, je jedan vid intermedijalnosti, komunikacije sa drugim umjetničkim sferama. Glas žene je, kako je istakla, konstantan u dijalogu, čak i onda kada ćuti.
"U pjesmama je prisutna i svojevrsna remitologizacija mitomanske svijesti putem ironijskog otklona, ciničnog dijaloga sa mitom, čime autorka pokušava da podrije, da uruši tu omnipotentnu strukturu samog mita", istakla je Kustudić.
Užičanin je naglasila da je za nju pisanje jedan proces samospoznaje, ali isto tako i način da artikuliše neku dnevnu rutinu.
"A u toj dnevnoj rutini svjedocimo smo da vidimo mnogo i negativnih stvari, negativnih komentara i svega onoga što nas okružuje, tako da mi je pisanje prosto jedna vrsta biblioterapije. Ovo je i moja potreba da kroz ovaj poetski rukopis ženi dam glas, da naprosto bude čujna i da bude prije svega prihvaćena u društvu", poručila je Užičanin.
( Svetlana Mandić )