Tri pisca i tri njihova grada

Istanbul Orhana Pamuka

Orhan Pamuk nas je kroz svoje romane doveo u blisku vezu sa Istanbulom. Poslije čitanja njegovog romana-eseja “Istanbul” saznali smo ne samo razne pojedinosti o djetinjstvu pisca i o njegovoj porodici već i o samom gradu, njegovoj istoriji i promjenama koje je doživio kroz vjekove svog postojanja. Postajemo dio tog grada, a njegova šarenolika povijest postaje dio našeg unutrašnjeg svijeta.

Pamuk nas navodi da se osjećamo i sami kao stanovnik Istanbula provodeći nas po njegovim skrovitim mjestima i otkrivajući nam i najstrašnija mjesta njegove prošlosti.

U njegovom možda najlepšem ljubavnom romanu “Muzej nevinosti”, Pamuk podiže svojevrstan muzej svom gradu. Prvo, kroz sam tekst, drugo - junak romana čuvanjem svih sitnica vezanih za njegovu ljubav prema Fusun stvara muzej njegove ljubavi prema njoj i gradu gdje se ta ljubav i dogodila, a i treće - pisac zaista otvara muzej na Čukurdžumi, jednom od najstarijih djelova Istanbula. Muzej se iz teksta seli i u opipljivu stvarnost, pa ga čitalac može i posjetiti. Tamo se može vidjeti kako se živjelo u gradu na Bosforu u drugoj polovini dvadesetog vijeka, izloženi su plakati za filmove koji su prikazivani, garderoba koja se nosila, kao i cigarete i slatkiši koji su davno prestali da se proizvode.

Lijepa je njegova definicija muzeja iz “Muzeja nevinosti”: “Pravi muzeji su mjesta gdje se Vrijeme transformise u Prostor”.

I u njegovom romanu “Čudan osjećaj u meni” može se reći da grad igra značajnu ulogu. Dok pratimo sudbinu junaka Mevluta, prodavca boze i pilava na ulicama Istanbula preko četrdeset godina, pratimo i promjene u njegovom gradu. Pred nasim očima grad se izgrađuje, širi, prima siromašne Anadolce, vidimo tipski obrazac kako se “uspijeva” u velikom gradu, političke i rodbinske veze ljude istih osobina u različitim gradovima na rubu velikog svijeta dovode do uspjeha.

Obrazac nam je poznat. Istanbul kao mjesto gdje se spajaju stvarnost i imaginacija čitaoca. Grad koji postoji u ravni teksta, u mašti čitaoca i kao prostor na teritoriji turske države.

Miljenko Jergović u svojoj kritici ovog romana piše: “Negdje pred kraj romana, u jednoj skrivenoj rečenici, Istanbul prestaje biti zbiljski grad, nego se pretvara u Mevlutovu mentalnu mapu, u krvotok njegova mozga i duše, u mrežu njegovih misli. Grad kao imaginarij.(…) Ideja grada kao čovjekova mozga, njegove svijesti, podsvijesti i nadsvijesti…”

Aleksandrija Lorensa Darela

Lorens Darel je ovom gradu posvetio čak četiri romana svog “Aleksandrijskog kvarteta”. Darel je volio da piše o mjestima na kojima je boravio i koja su važna uporišta na njegovoj mentalnoj mapi. “Crnu knjigu” napisao je za vrijeme svog boravka na Krfu, a njegova “Grčka ostrva” su vjerovatno najljepša i najsveobuhvatnija studija o tom dijelu svijeta.

Mediteran je vjekovima oduševljavao umjetnike, a mnogi sjevernjaci su se doseljavali na duže ili kraće periode u toplije krajeve. Tako je Darel bio dobrovoljni izgnanik iz Velike Britanije, a utočište je privremeno našao u Aleksandriji.

Aleksandrija je glavni junak “Aleksandrijskog kvarteta”; ovaj mediteranski grad za njega predstavlja prirodni nastavak onoga što je bila antička Grčka.

“Aleksandrijski kvartet” počinje upravo ovim riječima: “Ličnosti u ovom romanu,… kao i ličnost samog pripovjedača, izmišljene su i nemaju sličnosti sa bilo kojom živom osobom. Samo je grad stvaran”.

U “Justini”, prvom dijelu Kvarteta, Darel se pita šta je taj grad, šta obuhvata riječ Aleksandrija. I daje odgovore: to su hiljade prašnjavih ulica, pet rasa, pet jezika, tuce vjeroispovijesti, to je grad beskrajnih čulnih zadovoljstava, to je velika “muljača ljubavi”.

I boje i mirisi grada su specifični; svjetlost je propuštena kroz esenciju limuna, vazduh obojen crvenkastom prašinom slatkog mirisa, a tome se dodaje i vonj vrelog pločnika polivenog vodom. Cio grad je u bojama prljavocrvene, prljavozelene, boje sljeza i tamnoljubičaste, a ljeti je prekriven ljepljivim plaštom vlage sa mora. O gradu govori kao ljubavnik omamljen ljepotom voljenog bića.

U drugom dijelu romana, “Baltazar”, Darel govori o gradu kome se vraća iz noći u noć, potpuno opsjednut njime i njegovim stanovnicima, ustvari opsjednut snovima o gradu i sjećanjima na njegove stanovnike.

“Grad, poluizmišljen (a ipak potpuno stvaran), počinje i završava se u nama, korijeni mu se nalaze u našem sjećanju”. Pita se da li je i Marko Antonije dijelio njegovu strast prema Aleksandriji odlučivši da tu i ostane.

“Da li je tu Antonije čuo omamne zvuke muzike koja ga je natjerala da se zauvijek prepusti voljenom gradu?

Pariz Patrika Modijana

“Postao sam zatočenik svojih uspomena na Pariz” (P. Modijano)

Patrik Modijano više nego ijedan drugi pisac opčinjen je gradom, fanatično opsjednut kafeima, arondismanima i ulicama Pariza, kao i njegovim tajnovitima stanovnicima.

Njegova strast prema gradu poprima razmjere opsesije kroz pojedine likove koji prave spiskove posjetilaca boemskog okupljališta, kafea “Konde”, njihovih prebivališta i čudnovatih putanja po ulicama grada u “Kafeu izgubljene mladosti” do onih u “Dori Bruder”, gdje junak pokušava da uđe u trag izvjesnoj Dori, petnaestogodišnjoj jevrejskoj djevojčici koja se vodi kao nestala. Prateći tragove po pariskim ulicama i zgradama, on evocira i sopstvene uspomene prilikom odrastanja u pariskim kvartovima. Njegovi romani su gotovo mapa Pariza, mogu poslužiti kao vodič putniku koji želi da doživi pravi Pariz.

Modijano obožava nabrajanja i spiskove: naziva ulica, metro stanica, kafea u kojima su voljeli da sjede njegovi junaci, putanja njihovih kretanja… Zatim, navodi trošne jeftine hotele gdje neki od likova žive.

Nekada, neko od njih se iskrada noću i luta ulicama grada; to su trenuci vrhunske slobode, ali i izvjesne melanholije, usamljenosti i straha. Noćna lutanja pustim i usnulim gradom su slika koja se često ponavlja u Modijanovim romanima i pričama, uglavnom su to ženski likovi, mlade djevojke, koje u tim skitnjama imaju grad samo za sebe, i u gluvo doba nalaze neku vrstu utjehe ali i osjećaj prekoračenja nametnutih granica.

Kao kod Prusta, gdje ukus kolačića madlena vraća uspomene na junakovo djetinjstvo, tako i Modijano uzima određene adrese i ulične ćoškove za odrednice izgubljenih sjećanja.

Modijano stvara neku novu, njemu svojstvenu geografiju Pariza, pa tako određeni kvartovi nose sa sobom posebnu atmosferu, postoje područja “ničije zemlje” i nevidljive granice između djelova grada koje se nikada ne prelaze. Grad se naočigled junaka mijenja, pa oni vrlo često teško prepoznaju mjesta sopstvenog odrastanja i mladosti.

( Katarina Vuković )