Zove se Šanta Panta, a tepaju mu Radojica Stanković

“Moju majku su često pitali: ‘Kako ti bijaše ime sinu’, a ona bi mudro odgovarala - Šanta Panta , a tepaju mu Radojica”, počinje za “Vijesti” priču o sebi dječji glumac i zabavljač Radojica Stanković koji je u živote mnogih prije skoro tri decenije ušao kao Šanta Panta.

Ima posao na kome bi mu pozavidjeli mnogi - uljepšava djetinjstva i postaje njegov sastavni dio. Roker u duši i član nekoliko grupa koje su bitisale u nekom prošlom vremenu odlučio je da djeci ponudi priče za laku noć, bajke uz koje se odrasta, pjesme uz koje se ne stari, junaka djetinjstva.

“Šanta Panta je proizvod mog rokenrol bitisanja od malih nogu kada sam kao dječaćić, zahvaljujući bratu Zoranu, upoznao čudesni zvuk singlica iliti malih ploča kako se to tada zvalo, u jednoj maloj zajedničkoj sobici u Nikšiću i prosto upijao glas Elvisa Prislija, Bitlisa, Rolingstonsa. Na mene je veliki uticaj imao Grk Demis Roussos i ta pitka lakoća pjevanja. Sve je to u nekom , mom - kasnije, svojstvenom maniru, prešlo u rokenrol pjevanje za djecu sa ne tako naglašenom jačinom glasa , što sam radio kao pjevač rokenrol grupa: Još Malo ljubavi, Luna, Rebeka...Pedagoškim pristupom djeci nikako nijesam mogao imati kožnu jaknu na sebi, par minđuša, kožne pantalone i čizme...ali sam sa šarenim kostimima, vjerovali ili ne - ukupno sedamnaest, trudio se da izgradim sličan stil ali zanemarljiv u odnosu izgovorenog. Nas dvojica smo kao dva brata sa istim ciljem ali različitim usmjerenjem, jedan stariji i stara a drugi mlađi i mlađari”, kaže Stanković koji je glumu učio od, kako sam reče, najdivnijeg čovjeka na svijetu, Bogoljuba Bobana Petrovića (glavna uloga u filmu Živka Nikolića “Jovana Lukina”).

A zanat je učio i od Mire Banjac, Branka Milićevića (Branko Kockica), Dragana Radulovića. A koliko je dobro “ispekao” hljeb sa, gotovo, sedam kora najbolje govori podatak da je prije deset godina na Festivalu glumaca i pjevača za djecu “Krasnaja plošćad” u Moskvi, ponio titulu najboljeg dječijeg glumca na svijetu.

A da li je najbolji ne zna, ali zna da je punio i puni sportske hale po Crnoj Gori i šire, da je održao 5.500 nastupa širom zemlje i inostranstva, od toga 1.026 humanitarnih. Brojke od kojih boli glava.

“Trud je nemjerljiv, ali i cilj - izvući osmjeh, radost druženja i poruku i to često vidim kod onih koji imaju svoju djecu, a koje sam zabavljao i na ulici, i na pijaci, i u okruženju. Malo je poznato da sam zastupljen u udžbenicima za osnovnu školu, da sam izdao dvije kasete, sedam CD-a, tri DVD-a i ostvario 2.000 emisijica za najmlađe. Najvećim uspjehom smatram, kao jedini crnogorski umjetnik sa područja na kome živim, da sam na svojim koncertima imao u SC ‘Morača’ 7.000 ljudi, sedam puta u Nikšiću po 6.000, u Bijelom Polju i u Beranama po 3.000. Svuda u Crnoj Gori gdje sam nastupao stekao sam velika prijateljstva i poslije tri decenije rado sam viđen gost”, ne bez ponosa kazao je glumac u čijoj “kuhinji” se trenutno “krčkaju” dvije nove predstave: “Da sam Neko ko vlada planetom” i “Dječja prava i zabava”.

Možda ne vlada planetom, ali “vlada” srcima najmlađih. I kada ti mali-veliki ljudi odrastu on i dalje bude dio njihovog srca, jer djetinjstvo se ne zaboravlja.

“Život me nije mazio, ali izjave, kao posljednja rukometašice Budućnosti i reprezentacije Crne Gore, Eme Ramusović: ‘Vi ste junak mog djetinjstva’, ne daju mi pravo da stanem. Naprotiv. I kao što novinar Zoran Kopitović, napisa: ‘Amerika ima Miki Mausa, a Crna Gora svog Šantu Pantu’, ostajem Šanta Panta, a tepajte mi Radojica”, poručio je glumac i zabavljač koji, kako prizna, često sanja bezbrižno djetinjstvo u Nikšiću.

Mali Radojica i dalje bije svoju bitku sa vjetrenjačama

Uvijek je, kako ističe, imao podršku porodice i to mu je davalo snagu da opstane. Što se nadležnih tiče oni ili su preskočili odrastanje, pa još uvijek nijesu čuli za Šantu Pantu, ili imaju “važnije teme” kojima se bave pa im djetinjstvo nije zanimljivo, tek Stanković im je “nezanimljiv”.

“Na ovim prostorima umjetnost je postala prolaznost koja bljesne i brzo pada u zaborav što sam na svom primjeru milion puta okusio, sažvakao, padao, išao kao Jesenjin u kasne sate, kao Tom Sojer bježeći od kuće i kao Snežana - ne pogubljena. Mali Radojica je u epici primjer hrabrosti, junaštva i jedna, po meni, stradalnost naroda od većeg i nemogućnost direktnog odgovora silom, što predstavlja iluzivno maskiranje stvarnosti. I u današnjem vremenu je vrlo slična situacija sa barom punom krokodila, skakavaca, riba, mušica, vilenjaka, praskozorja. Mali Radojica često gnjuri sa slamkom i traži vazduha”, riječi su glumca koji nastavlja da uljepšava djetinjstva i da se bori sa vjetrenjačama.

“Odem u poštu da platim račune, svratim kod Pera i Veska, družim se sa različitim karakterima, često pomognem kome mogu, odem u crkvu, ribolov i volim svoju djecu. I da – često se borim sa vjetrenjačama”.

Od ITD-a do Nikšićkog imenika

Radojica Stanković se pored glume, bavi i pisanjem. “Kleše” stihove i do sada je izdao tri knjige poezije – “Zvijezde na dlanu”, “Da si ovdje draga moja mati” i “Ljubav kod strikove kafane”. Priprema i prvi roman “Pećina”, mini album za starije, ili za one koji to pokušavaju biti, sa četiri pjesme “Nikad više ti i ja”, a piše i neobičan “Nikšićki imenik” – bez brojeva telefona i adresa, ali o ljudima koji su posebnim činili i čine grad pod Trebjesom. A sve je počelo davne 1984.

“Roditelji su voljeli tu moju umjetničku crtu, a i loza (baba od Zogovića, mama od Lalića) geneza Stankovića, davala mi je za pravo da pokušam pronaći taj trougao gorštačkog i plemenitog, mudrog i hrabrog, osjećajnog i nedokučivog, pa sam počeo prenositi na hartiju pjesničko neiskustvo i iskrenost i pisati razne tematske i ne tematske varijacije, pokušavajući se naći u svemu. U tome sam imao poprilično uspjeha u školi i van nje, a iskazanom roditeljskom brigom i vaspitanjem bilo mi je na dohvat ruke sve što je u tom momentu bilo aktuelno – od kaseta, ploča, knjiga, časopisa. Našao sam sebe u tada vrlo popularnom tinejdžerskom nedjeljniku ‘ITD’ i poslao u Beograd razgovor sa aktuelnom barskom grupom ‘Katapult’. Pošto nijesam imao fotografije makazicama sam isjekao njihove sa ploče koju su mi poklonili i poslao. Cijeli intervju je nedirnut objavljen i nagradjen sa 500 novih dinara”.

( Svetlana Mandić )