Smajli na tragediju

Kolega pisac iz Hrvatske pričao mi je o svom radu u novinama. Odnosno, pričao je najviše o tome kad mu je dozlogrdilo i kad je čvrsto odlučio da je bilo dosta. Bio je jedan od najboljih novinara crne hronike, čak dobijao silne nagrade, sve do trenutka kad je osjetio ushićenje čuvši vijest da je u nekom mjestu muž ženi otfikario glavu sječivom. Skroz. Pomislio je: „Evo dobre priče“. Svi iz crne hronike su na glas rekli nešto između „yeah“ i „yes“. Radovali su se što strašnijoj novosti.

Međutim, to je ipak crna hronika, nemamo pravo da opravdamo tako nešto, ali možda možemo da razumijemo, jer, navika je posrijedi. Ono što nikad neću razumjeti jeste ushićenje naroda u Crnoj Gori pri primanju informacije o nezgodi. Bilo da je riječ o saobraćajki, požaru, ubistvu, ranjavanju, pljački, pronevjeri, malverzaciji bilo koje vrste, pritisak skače kao da će uskoro da pa’ne seks.

Ako pogledamo najčitanije vijesti na svim domaćim portalima, lako se da primijetiti da prednjače loše vijesti, odnosno, „strašne“ ili negativnom energijom rolovane vijesti. Svugdje u svijetu je tako, ali takođe, van naših granica čitaju se i tekstovi o šou biznisu, zaradi, boljem životu, lajf koučima i meditaciji. Kod nas ne, betonirani na prvim mjestima uvijek su tekstovi koji su ili ostrašćeni, ili nude jad i čemer.

Tvrditi da treba pobjeći od realnosti jeste isto što i zagovarati izlaciju, što vodi u depresiju. Zato ne, ne treba se izolovati, vijesti treba pratiti, ali ne pretvoriti se u osobu koja likuje nad nesrećom, osobu koja je zlurada.

Iako nisu građani svjesni da su postali takvi, iako možda nisu ni svjesni da nisu krivi što su takvi postali, makar nisu krivi u potpunosti, model po kom se uživa u strašnoj vijesti, u potvrdi odsustva perspektive je kontraproduktivno i crpi ogromnu energiju. Neko će reći da je to svejedno pogrešno usmjerena energija, ali je ipak energija.

Dobar dio dana ljudi čitaju te grozne vijesti i skriveno ili neskriveno uživaju u svemu tome.

Ako bi tek neko obratio pažnju na komentare, i na svo vrijeme i energiju koja je bila potrebna ljudima da se raspišu i prepiru, dolazi se do zaključka da je mnogima čitanje tekstova i komentarisanje istih jedan vid posla za koji nisu plaćeni. Prosipaju žuč na internetu. Kad nemamo jaku fudbalsku, košarkašku i odbojkašku ligu, kad seksa ima manje nego što se o njemu priča, kad nas vlast okroji kako stigne, kad imamo opoziciju koje se sramimo, možda nije ni čudo što nezaposlen narod na sve reaguje ostrašćeno, sa puno gnijeva i zluradosti.

Čini se da je Crna Gora došla do čepa, nema više mjesta za loše vijesti i bure preliva. Jedna vijest potire sledeću. Ne bi loše bilo da krenemo sa izvozom loših vijesti i korumpiranih političara sa vlasti i nesposobnih opozicionara. Kako bi preko noći narod prosperirao. Ali možda to i ne želi masa. Ko zna.

( Đuro Radosavović )