Na Sutjesci svi mrtvi žive
Neki zov, dubinski, istinski, neumrli. Zove Sutjeska. Postoje bitke koje su se odgirale davno, ali koje opominju, zovu. Kao što Grke opominju one dvije presudne na Salamini i Maratonu. Zove naša - na Sutjesci
Sutjeska kroz naše kosti grmi Teče između crvenog cveća U našem joj je srcu ušće U našem srcu izvor
Vasko Popa: Oči Sutjeske Juni, 2017.
To je uistinu bio veliki događaj! Poseban doživljaj. Da sve nijesam očima vidio i srcem doživio, ne bih vjerovao nikom, ni kameri koja slovi za nepogrešivu. Juni je 17. (subota), godina 2017. Sedmedeset i četiri godine od slavne bitke na Sustjesci. Ako ijedna naša bitka zaslužuje da bude slavljena, a mnoge su slavne, ova je među slavnim najslavnija. Po izvojevanoj pobjedi, a rijetka s toliko izginulih boraca iz Titovih brigada i divizija, koje već tada prerastaju u elitne vojne formacije, uređene kako to podrazumijeva prava vojska. Za razliku od ostalih, ova vojska je imala ideal i vjeru. I prednost više nad uređenim i dobro organizovanim armijama - bila je narodna, pa tako nepobjediva - ili nepobjedna, kako narodna pjema kaže! U tome je njena prednost, njeni visoki činovi, nizovi činova koji su prerasli u legendu, postali dio kolektivne memorije.
Iz Herceg Novog krećemo u ranu zoru. Pravac: Herceg Novi - Grahovo, Bileća - Gacko... ulazimo u gudrure Sutjeske, između Zelengore i Vučeva, huči Sutjeska, čija vale vojska pređe... na njemačke bojne međe... I nešto lično, sasvim lično... Da upotrijebim Zogovićev termin. Nekoliko dana uoči planiranog odlaska, zbog ranog ustajanja, duga puta, moje lične komocije, bilo je i kolebanja... da li ići? Dan prije, prelomio sam dilemu, kažem Dubravki: komocija?
A kako je njima bilo, uoči proboja, u zori u kojoj su padali kao snoplje. Niko nije bio siguran da će dočekati dan, a mi u miru, slobodni u slobodi, koju su nam oni obezbijedili, i sad o komociji.
Prekorio sam sebe. Osviješćen. Vraćam u sjećanje ono što sam znao, čitao i razmišljao o godini 1943. Bici, poginulima. Šta je bila, šta riješila? Šta bi bilo da je tu uništena glavnina snaga NOVJ s Vrhovnim štabom i glavnokomandujućim Titom? Ta bitka je ozbiljno poremetila Hitlerove planove, dovela u pitanje njihove pozicije na Balkanu i oko Balkana. Bitka na Sutjesci je - velika bitka. Ona je sačuvala Crnu Goru! Mi to treba da znama. I da znamo što činimo!
Iz Herceg Novoga putujemo u nevelikom kombi - vozilu: Petar Vlaović, predsjenik UBNOR-a (Udruženje boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista), Dubravka Perović, direktorka Radio Herceg Novog, njen muž Radovan - Kale Perović, s crnogorskom zastavom, njihova četvorogodišnja kćerka Milena, najmlađi borac ove male - velike kolone, Mitar Krivokapić, iz Baošića, poznati organizator zimskih i ljetnjih turističkih programa, čovjek velikog srca, neposredan, s uvijek potrebnom i dobrom dozom ljubavi, i dvoje Poljaka, bračni par Kaća i Tomaš Suder (daju internacionalni znak koloni!), Jelena Milošević, vozač Dejan Pravilović i ja... I nešto nas, svi osjećamo, vodi i nosi. Neki zov, dubinski, istinski, neumrli. Zove Sutjeska. Postoje bitke koje su se odgirale davno, ali koje opominju, zovu. Kao što Grke opominju one dvije presudne na Salamini i Maratonu. Zove naša - na Sutjesci. Zove sedam i po hiljada poginulih boraca. Zove hiljadu i dvjesta pobijenih ranjenika, bolničarke, koje sa njima otišle u smrt. Zovu legendarni komandati koji su iznijeli bitku: Koča, Peko, Lekić - Španac, Vasilije Vako Đurović, poginuo, komandanti destekovanih dalmatinskih brigada, polovina pogunilih na Sutjesci, iz njihovog je stroja. Iz Druge dlamatinske 600 boraca gine u jednom danu. Zovu pjesnici te veličanstveno - borbene kolone, Goran i Zogović, mladi Kostić, Banjević, opjevaće je dostojno u poemi Sutjeska. Sve to, dostojno jest, rekao bi grčki pjesnik Elitis. Zove Sava, legendarni komandat Treće divizije koja ima najteži zadatak - da štiti i izvede iz obruča 3000 ranjenika i 1000 tifusara, odjekuju Savine posljednje riječi:
Naprijed baćo partizani,
Borci moji odbrani!
I naredba Vrhovne komande, u jednoj jedinoj rečenici, geslo pod kojim se odvijala strašna bitka - Sutejska se mora proći. I prošli su! Ponovila se antička bitka na Salamini, kada je mala helenska postrojba slomila Kserskove elitne armije. Jedan od komandanata iz te bitke je uzviknuo, nakon izvojevane pobjede: Pobjedili smo jer nijesmo bili sami! Ni Titovi borci nijesu bili sami. Bili su svoji na svome, vjerni ideji, zato su probili obruč, nikad toliki, zaokružen oko jedne vojske.
Odjednom, sve zove. Zov prerasta u potrebu koju rađa vrijeme. Nove nužde rađu nove sile. ... iz koje si, ko si!... Pitaju rasute kosti. I poruka sa Ljubinog groba, Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade:
Dokle budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu nema više živih proletara... I poruka boraca Druge dalmatinske Titu i Vrhovnoj komandi: Nijemci nadiru sve jačim snagama. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu. Čujem i glas mog zemljaka Danila Lekića Španca. Predrtani profesor filozofije, borac intrenacionalnih brigada u Španiji, komandant Prve proleterske, najljepšeg i najborbenijeg nukleusa - cvijeta iz kojeg se rodila Titova vojska. Na Sutjesci pokazuje neviđenu hraborost i sposobnost u komandovanju. Ono što je zapisao pisac Antonije Isaković, borac iz kolone, najbolje prikazuje situaciju u kojoj se našla Prva proleterska, njeni borci i njen zapovjednik, pred odlučujući proboj, u času biti - ili - ne biti, rekao je Lekić, a zapisao Isaković: Dobro pamtim. Danilo Lekić je komandovao: Prva proleterska - juriš! Preko te čistine. Svi smo bili u streljačkom stroju. Prvi put, svi... I sve komande četa, i svi štabovi bataljona, i štab brigade, i Španac (Lekić) i Plavi bili su u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolničari... Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo!
(Nastavak u narednom broju)
( Miraš Martinović )