Jubilej jedne muzičke vizije

Istaknuti srpski gitarista i profesor Fakulteta muzičke umetnosti (FMU) u Beogradu, Srđan Tošić, održao je prvi koncert u okviru koncertne serije gitare i prvi masterklas na Gitar festu u sali “Zahumlja” u Nikšiću, 18. novembra 2005. godine. Tako je počela gitarska priča koju su započeli Danijel Cerović i Goran Perišić i koja ove jeseni slavi jubilej, 20 godina.

Ponovo će Tošić biti dio velike gitarske priče. Ovoga puta kao poseban gost.

U razgovoru za “Vijesti” otkriva da li je vjerovao da će Gitar fest postati nezaobilazna tačka ne evropskoj muzičkoj mapi, s kim će nastupiti na jubilarnom izdanju festivala, koji koncert posebno pamti, a s kim bi rado ukrstio gitaru.

“Da budem iskren, nisam od prve pretpostavio da će Nikšić da dobije festival takvog kvaliteta, ali mi je vrlo brzo bilo jasno da Dado (Danijel Cerović, prim.aut.) i Goran (Perišić) imaju i jasnu viziju i dovoljno energije da ne samo pokrenu jednu takvu priču, nego da je godinama održavaju na vrhunskom nivou. Kroz Nikšić su proteklih godina prodefilovali najbolji evropski gitaristi, na takmičenju u okviru festa takmičili su se mladi gitaristi koji su se posle afirmisali na međunarodnoj sceni... U tom smislu Gitar fest ne zaostaje za festivalima koji se održavaju u mnogo većim (i bogatijim) sredinama”, kaže Tošić koji je 1986. godine diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi profesora Ante Čagalja i Darka Petrinjaka.

Održao je veliki broj koncerata nastupajući kao solista na resitalima i sa orkestrima, a devedesetih godina aktivno se bavio i kamernom muzikom, svirajući sa flautistom Ljubomirom Dimitrijevićem i gitaristom Aleksandrom Hadži-Đorđevićem. Posljednjih nekoliko godina nastupa sa harfistkinjom i koleginicom sa FMU-a, Milenom Stanišić. Nikšićka publika će na jubilarnom Gitar festu imati priliku da vidi kako to izgleda kada se udruže gitara i harfa i da uživa u žanrovski različitom repertoaru.

“Nas dvoje sviramo djela nastala u XX i XXI vijeku, koja su toliko žanrovski različita, u rasponu od minimalizma Filipa Glasa, preko citata jermenskog folklora u djelu ‘Duša drveća’ Alena Hovanesa, fuzije srpsko-japanskog folklora u djelu Miloša Raičkovića, lucidne razigranosti Dragane Jovanović u njenoj kompoziciji ‘Any Day My Way’, jednostavnosti muzike Vladimira Tošića, do zvuka tanga u ‘Magičnoj sviti’ Maksima Dijega Puhola, tako da zaista ne postoji opasnost od monotonije. Sva djela, osim djela Filipa Glasa, su originali za naš neobični duo, a Miloš i Dragana su napisali kompozicije za nas i posvetili ih nama”.

Gitara, veza sa klasikom

Nastupao je u Rusiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Bugarskoj, Grčkoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i na najznačajnijim domaćim festivalima poput BEMUS-a, BELEF-a, “Mokranjčevih dana”, Guitar Art festivala u Beogradu... Priznaje da nije isti osjećaj biti sam na sceni, ili dijeliti pozornicu s nekim.

“Najteže je biti sam na sceni, svirati solo, pa još na gitari koja je zvučno najosetljiviji instrument i na kojoj se izvođač izražajnim sredstvima služi drugačije nego na ostalim instrumentima, koji su svi listom glasniji od nje”, kaže umjetnik za koga je gitara sredstvo pomoću kojeg komunicira sa muzikom.

“Kao mali volio sam da slušam samo klasičnu muziku, i do danas me nijedan drugi muzički žanr nije privukao kao klasika. Gitara se, bar naizgled pukom slučajnošću, ponudila da me poveže sa sviranjem”.

A da je ta veza neraskidiva dovoljno govori podatak da ove godine ne slavi samo Gitar fest, nego i Tošić, koji je u ovom periodu 1985. godine održao prvi solistički koncert i udario temelj uspješnoj karijeri koja traje četiri decenije. Za “Vijesti” se prisjetio upravo tog koncerta.

“Mnogi koncerti su mi u živom sjećanju, ali za ovu priliku izdvojiću svoj prvi pravi solistički koncert, koji sam odsvirao krajem marta 1985. (možda je bio 22. mart), kao student III godine u Hrvatskom glazbenom zavodu. Ta je dvorana bila u sklopu zagrebačke Akademije i mi studenti smo tamo bezmalo svakog dana slušali koncerte, uzbuđeni mogućnošću da čujemo nekog sjajnog umjetnika i da posle koncerta podijelimo utiske, najčešće uz čašu piva ili vina. Kada sam stupio na taj podijum, a koncert sam dobio jer sam na Jugoslovenskom takmičenju muzičkih umjetnika osvojio nagradu i skrenuo pažnju javnosti na sebe, stupio sam u jedan drugi svijet. Prvi put sam pogledao lica publike, shvatio da su ti ljudi pristali da tokom jednog sata, ili malo duže, ja budem najvažniji u njihovim životima, da puste da ja oblikujem njihova osjećanja i da ih uvedem u neki moj svijet. Bio sam prepun ponosa i radosti zato što sam imao prilike da se nađem u takvoj situaciji, a sada sam ponosan i zadovoljan zato što je takvih situacija u mojoj dosadašnjoj karijeri zaista bilo mnogo”, iskren je umjetnik koji je četiri godine nakon tog prvog “pravog” solističkog koncerta osvojio prestižnu nagradu “Andres Segovia” na festivalu “Musica en Compostela” u Santiagu de Compostela, u Španiji, kao najbolji učesnik u disciplini španske muzike.

Njegov repertoar obuhvataju djela različitih muzičkih epoha, od renesanse do savremene muzike. Kaže da nema “univerzalni recept” koja to djela najbolje “leže” njemu, a koja publici.

“Ranije sam najviše svirao Baha i ponešto od moderne muzike, vjerujući da mi to, uzimajući u obzir moj temperament, intelekt i tehniku, najviše leži. Reakcije publike bile su vrlo često iznenađujuće, a najviše bi im se dopalo nešto drugo. Ni za ‘svoju dušu’ nemam neki univerzalni recept, a od trenutnog raspoloženja najviše zavisi koliko i u čemu ću najviše da uživam”.

Iako će, kako kaže, možda izgledati paradoksalno, ali njegovo shvatanje gitare kao instrumenta više se promijenilo u poslednjih nekoliko godina, nego u protekle tri-četiri decenije.

“Promijenili su se i način na koji sviram, način pristupa vježbanju, opažanje gitarskog zvuka kao proizvoda određene konstrukcije same gitare. Možda je to znak nekog (zakašnjelog?) sazrijevanja, ne znam. Uglavnom, ranije sam ulazio u interpretacije vođen željom da samo slobodno i jasno predstavim djelo kao umjetničku cjelinu, i da do tog rezultata dođem što brže”.

Studentima pruža znanje, oni njemu mladalačku energiju

Pored izvođačke karijere, veoma je posvećen i pedagoškom radu. Redovni je profesor gitare na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, a predaje i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Radio je i na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci i na Višoj muzičkoj školi u Nišu, a u nekoliko navrata bio je mentor na post-diplomskim studijama studentima gitare na FMU u Skoplju. Njegovi studenti ostvaruju dobre rezultate na takmičenjima, a nije mali broj mladih umjetnika koji su izašli iz njegove klase i uspjesima u zemlji i u inostranstvu skrenuli pažnju stručne javnosti na sebe.

“To je osjećanje velikog zadovoljstva i radosti. Ogromna je satisfakcija za pedagoga kada vidi kako neko koga vodi koristi i razvija svoje dobre osobine u cilju razvoja svojih sviračkih moći”.

Jedan od njegovih studenata je i poznati crnogorski virtuoz na gitari Goran Krivokapić, koji je sa profesorom Tošićem više puta zajedno nastupao.

“Sa Goranom sam, u organizaciji Muzičke omladine Požarevca, a tokom njegovih studija, odsvirao puno instruktivnih koncerta, mahom u seoskim školama Stiga i Braničeva, mada smo odsvirali i nekoliko ‘ozbiljnih’, večernjih koncerata (Kladovo, Negotin, Požarevac, Petrovac itd), svirajući nešto u duu, a nešto solo. Osjećaj je bio sjajan – uživao sam od prve do poslednje note. Ti su nastupi bili toliko živopisni da bi se o njima mogao snimiti film, ili napisati knjiga”.

Dok Tošić studentima prenosi znanje i uči ih da je bavljenje umjetnošću trka na duge staze, oni njega hrane energijom.

“Mnogo toga im kažem tokom rada, ali ističem važnost shvatanja da je bavljenje muzikom, i uopšte svakom umjetnošću, ‘long distance run’, trka na duge staze, mnogo duža od onih atletskih, tj. da se proteže na cio život. U tom smislu svaki trenutni uspjeh treba da bude podsticaj za dalji rad i razvoj, a svaki trenutni neuspjeh treba da bude to isto! Od svojih studenata sam i ja štošta naučio, ali mi je ipak najvažnija mladalačka energija koju prenose pri svakom našem kontaktu”.

Za kraj razgovora, otkrio je s kim bi volio da ukrsti gitaru.

“...Svirao sam dosta sa drugima, klasičan kamerni repertoar. Sada bih možda želio da sviram sa nekim ko bi mogao da me povede u manje striktnu, tj.partiturom manje predodređenu muziku – znači, nešto nalik improvizaciji ili čak komponovanju. Ne mislim tu na džez, prije na neku ranu muziku ili na neki kros-over. Mislim da bi mi to bilo jako uzbudljivo i da bi mi otvorilo razne nove muzičke perspektive koje su mi do sada bile zatvorene ili, u najboljem slučaju, samo poznate, ali ne i razrađene. Ime ne znam...možda da kažemo - Hopkinson Smit”.

( Svetlana Mandić )