Diogen traži čovjeka

Pobuna pacijenata Onkološke klinike u Sarajevu jedan je od dokaza da je društvo postalo lišeno elementarne ljudskosti. Skandal sa aparatima za zračenje probudio je iz drijemeža najširu javnost, čija dominantna većina ispoljava mentalnu nesposobnost da mijenja katastrofalnu stvarnost

Ovih dana ponovo zvone zvona za uzbunjivanje javnosti - navodno smo kao društvo dotakli samo dno! Ali, koliko god afera koja se desila na sarajevskoj Klinici za onkologiju toj dijagnozi išla u prilog, naš pad će još trajati. Kvar koji se desio na aparatima za zračenje, koliko god bio dramatičan za 150 akutnih pacijenata pomenute klinike, tek je epizoda u općem sunovratu konkretne politike i zemlje kojom ta politika upravlja više od četvrt stoljeća, bilo da je riječ o nacionalističkoj desnici ili o jalovoj oportunističkoj ljevici. Uostalom, ko god je prošao kroz zapuštene i haotične labirinte našeg zdravstva, a nema građanina koji to nije iskusio, mogao se uvjeriti u kakvom društvu živimo. Ipak, zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, skandal sa aparatima za zračenje probudio je iz drijemeža najširu javnost, čija dominantna većina ispoljava mentalnu nesposobnost da mijenja katastrofalnu stvarnost koju su kreirale pomenute politike. Na pitanje šta da rade, uspaničenim pacijentima odgovoreno je bezdušnim birokratskim jezikom - neka idu u Tuzlu, Mostar, Zenicu ili Bihać!? A kako tamo stići, šta ih čeka, kada će i kako, budu li primljeni, doći na red - njihova je briga. Ministar zdravstva nije se oglasio, a kamoli podnio ostavku.

Moja, nažalost, već pokojna supruga bila je više od dvije i po godine pacijentkinja Onkološke klinike, pa sam se tako i ja, igrom zle sudbine, mnogo puta zatekao na famoznom odjeljenju za rak. Nagledao sam se i dobrih i loših stvari, ali nikada neću zaboraviti lica žena i muškaraca koje je napala opaka bolest. Međutim, ne bih se petljao u stvari koje se tiču medicinske struke. Da je i ta struka, najvećim dijelom, ustuknula pred vlastodržačkom voljom za moć, to znaju i vrapci na grani. Ko je u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu stvorio višemilionske gubitke, ko je pritom trpao novac u svoje džepove, a ko sada, i na koji način, vadi kestenje iz vatre, neka se tim pitanjima pozabave nadležni organi. Priča se svašta. Zdravstvo nije isto što i vojna ili naftna industrija, ono nije dužno da ostvaruje profit, ali mu ne treba dopustiti ni rasipništvo. Zdravstvo je, uz obrazovanje, najvažnija oblast svakog društva, a najjeftinije je ono zdravstvo koje naciju uspijeva održati vitalnom.

Ono što u cijeloj ovoj priči iritira javnost jeste izostanak elementarne ljudskosti. Ona je iz politike istisnuta poput paste za zube iz tube, ali ne bi smjela biti istisnuta i iz zdravstva. Prošle srijede, na sjednici Predstavničkog doma federalnog Parlamenta odbijen je prijedlog poslanika opozicionog SDP-a, koji su tražili da se u dnevni red uvrsti njihov zahtjev za smjenu Upravnog odbora Kliničkog centra i generalne direktorice Sebije Izetbegović. Prenoseći komentare koji su se tim povodom čuli u opozicionim kuloarima, neki mediji su javili da su generalnu direktoricu “spasili” HDZ i Dragan Čović, kojem je Bakir Izetbegović, navodno, “obećao treći kanal, a možda i treći entitet”. Ali, to više podsjeća na jeftinu predizbornu kampanju nego na utemeljenu optužbu. Dragan Čović je zapravo samo demonstrirao način na koji se nacionalisti međusobno hrane i održavaju u životu. Njihovo je geslo: Ne miješaj se u moje poslove, neću se miješati u tvoje. Nema tu ničeg novog. U konkretnom slučaju, stvarni problem je u Stranci demokratske akcije, koja odolijeva svakoj promjeni svoje okamenjene političke filozofije. Komentarišući zahtjeve SDP-a, jedan parlamentarac je rekao: “Imamo mi u ovom trenutku ozbiljnijeg posla.” A šta to u ovoj zemlji može biti ozbiljnije i važnije od sudbine 150 građana oboljelih od raka? “Život nema smisla, ali nema ništa vrednije od života.” Ovu misao je izrekao Andre Malraux, pisac “Ljudske sudbine”, intelektualac renesansnog duha, nepokolebani borac za pravdu i ratni heroj, koji se protiv fašizma borio u Španiji, a potom u okupiranoj Francuskoj. Tih 150 ljudi o kojima je ovdje riječ, žele da žive. I ništa više. Njih se ne tiče ničija slijepa odanost vođi i partiji, jer nikakav politički interes ne može biti iznad javnog interesa. U ovom slučaju, iznad prava na život.

Veliki engleski pjesnik, romanopisac (“Slika Doriana Graya”) i esejist Oscar Wilde bio je neumoljivi borac protiv društvenih konvencija i nepravdi. Osuđen na robiju zbog homoseksualnih sklonosti, Wilde je svoj doživljaj svijeta sažeo u nekoliko rečenica: “U običnom činjeničnom svijetu zli se ne kažnjavaju niti se dobri nagrađuju. Uspjeh pripada jakima, neuspjeh opterećuje slabe. To je sve.” Od tada je prošlo stotinu i kusur godina, a svijet se promijenio utoliko što je postao još gori. Ljudski rod kao da je nepovratno izgubio svoju najvažniju vrlinu - ljudskost. Naše društvo ne samo da u tome ne zaostaje, već po mnogo čemu prednjači. Mnogi kažu: Takva su vremena! A bilo bi mnogo tačnije reći: Kakvi smo ljudi, takva su nam i vremena. Prije otprilike 24 stoljeća u Atini je živio filozof po imenu Diogen iz Sinope, koji je ostao upamćen po nizu anegdota u kojima je do izražaja dolazio njegov cinični i lucidni duh. Sokratov učenik, izabrao je siromaštvo kao način življenja. Živio je na ulici u drvenoj bačvi i bio je prvi Grk, a vjerovatno i prvi čovjek u istoriji, koji je izjavio: “Ja sam građanin cijelog svijeta.” Neprilagođen društvenim konvencijama, prezirao je korupciju i zavjere u tadašnjem atinskom društvu. Jednog dana, usred podneva, građani primijetiše Diogena kako hoda atinskim trgom noseći upaljeni fenjer i upitaše ga zašto to čini? “Tražim čovjeka”, odgovori filozof.

Simbolika ove anegdote nadživjela je stoljeća, a danas je aktuelnija nego ikada. Upalite fenjer, pa oko podne krenite na najbliži gradski trg i potražite Čovjeka, kako je to činio Diogen iz Sinope, prezirući korumpiranost i rasipništvo bogatih Atinjana.

(oslobodjenje.ba)

( Gojko Berić )