Suze sa Zida plača

Bilo bi zaista čudesno jedno jutro se probuditi i ne morati komentarisati ono što nam se servira u kuhinji gubernatora iz Laktaša. Ne kažem da će poslije njega stvarnost biti manje komplicirana i izazovna, ali ta količina budalaštine koja se izgovori u njegovim napadajima panike usljed nužnosti spašavanja vlastite kože prevazilazi zdrav razum i budi osjećaj gađenja koji nadvladava svaku drugu pomisao. Kada se jednom bude pisala povijest ovog vremena sadašnjeg, moći će se napraviti cijela jedna kupusara beščašća i laži koje je izgovorio, kojima je kontaminirao ovaj prostor i to će sasvim sigurno biti hrestomatija najcrnjeg terora mozga koje je ovaj narod u svom trajanju doživio. Niko tako dosljedno nije razvlačio pamet stanovništva svojim burlesknim istupima, toliko frenetično ponavljao ono što ni pas s maslom ne bi pojeo, nego je to bilo tako u njegovom slučaju.

Vlast od čovjeka napravi potpunog demona, zacrni mu svaki proplamsaj ljudskog, te iz njega sipa kao iz kakve groteskne mašine za proizvodnju društvenog užasa. Borba za opstanak na pozicijama moći poništava sve drugo, otuda on još uvijek, ma koliko mu se nazirao kraj, jeste za nas opasnost, čiji kraj će trebati preživjeti bez ozbiljnijih potresa. Drugim riječima, ne treba imati previše optimizma u smislu da će, nakon što gubernator konačno odstupi sa uzurpiranih pozicija i kada padne njegovo svevlašće, sve odjednom biti bolje i drugačije. Nama nakon tog kraja ostaje mnogo pitanja koja treba riješiti, mnogo posla raščišćavanja učinjene štete, kako bi se u jednom trenutku došlo u poziciju da se može graditi zajednica koja neće počivati na etnonacionalnom strahu i želji da se on upotrebljava kao jedino političko oružje. Potrebno je, dojma sam, na svim tačkama ove zemlje predano raditi na tome da nam se nešto ovako nikad više ne ponovi, stvarati modele u kojima vlast neće biti poluga za kriminalizaciju i bogaćenje jedne porodice nauštrb stotina hiljada onih drugih koji jedva egzistiraju paralizirani ratnohuškačkim narativima i manipulacijom.

I rado bih, zapravo, već sada odustao od pisanja o njemu, jer trebalo bi ga već ispraćati na smetljište istorije, kao propali projekat, kao frankeštajnsku kreaturu kojoj smo dopustili da dvije decenije unazađuje, ali koliko god se to doimalo mučnim, važno je da ostane zabilježeno na kakve je istupe sve spreman u svom očajničkom pokušaju da održi na površini bušni čamac na kojem sve teže pluta po mutnim vodama ove države. Iako se opetovano bavljenje njegovim likom i (ne)djelom čini besmislenim i pogubnim, čovjek ne može tek tako ostati imun i praviti se da ne postoji. Njegovo je djelovanje obilježilo dobar dio naših života, zahvaljujući i njemu, mi danas živimo u potpuno ojađenoj zemlji, sve što pamtimo su nemir, crnilo i jad. On, kao jedan od glavnih kuhara ove otrovne čorbe u kojoj kao država plutamo, mora ostati zabilježen kao nepogoda koja nam se sručila na glavu, kako ponovo ne bismo zapali u istu zamku. U svemu ovome sada suštinski je jako važna činjenica da građani ove zemlje sve više prepoznaju razinu prevare, odnosno da ne postoji ono stvarno zaleđe podrške koje bi mu moglo dati priliku da se oporavi i iz ove situacije izađe kao pobjednik. Ljudima je jednostavno dosta, nije ih briga, toliko puta su izmanipulisani i slagani da ih sada gotovo ništa suštinski ne može uznemiriti i odvesti na stranputicu.

Nakon salve nacionalističkih pokliča za domaću upotrebu, denuncijacija, podjela, proglašavanja izdajnika i raznih drugih manevara na razini kočijašenja, on je sada preduzeo posljednje korake i nastoji pronaći svoj spas u lobiranju izvan granica zemlje. Provukao se preko graničnih prelaza kao bjegunac, da bi udvorničkim manevrima pokušao izdejstvovati odstupnicu za svoj pad. Odlazak u Izrael, i to baš u ovom trenutku kada se iznova intenzivira ubistvena, genocidna mašinerija nad palestinskim narodom, predstavlja samo dno njegove pogubljenosti i odsustva svakog, pa i najmanjeg osjećaja za mjeru. Njegova izjava: “Izrael pokazuje da sloboda i bezbjednost nemaju cijenu i da narod koji zna ko je - ne pristaje da bude ni meta ni poslušnik. Kao što se Izrael brani bez izvinjavanja, tako i Republika Srpska brani svoje pravo da postoji, odlučuje i čuva zavjet predaka”, pokazuje nam potpuni gubitak kompasa i pad u sami pakao političkog besprizorja. Ta “odbrana bez izvinjenja” legitimira zločin, poziva na nove zločine, a kompariranje ove bliskoistočne situacije sa onim što se sada događa u BiH odjek je one “autostrade pakla i stradanja” koja nas je devedesetih koštala preko stotinu hiljada života. Stoga, sretna je okolnost da je njegov sat već otkucao ponoć i da je njegova moć na izdisaju.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )