Kad je neobavještenost isto što i neznanje

Na nedavno održanom skupu koji je posvećen slovenskoj pismenosti i književnosti, a koji su organizovali Crnogorsko-ruski kulturni centar, Institut za srpsku kulturu i Eparhija budimljansko-nikšićka, podnesena je pritužba na Gorski vijenac i Luču mikrokozma u izdanju Nove knjige, a sve u izvedbi gospodina Veselina Matovića, publiciste koji je, koliko smo propratili, ranije svoje tvrdnje potkrepljivao činjenicama. Ovoga puta je, međutim, omanuo falsifikujući činjenice, izmahujući našim izdanjem Gorskog vijenca i Luče mikrokozma, navodeći kako je upravo u tom izdanju falsifikovan Njegošev rukopis. Jedina izrečena istina u tom pompeznom dramskom nastupu bila je da je riječ o još jednom izdanju Njegoša. Naše ćirilično izdanje, pri tome, podnosilac tužbe nije ni pomenuo, ne bi li time, u nedostatku argumenata, pribavio dodatnu argumentaciju za svoju neargumentovanu tvrdnju. Bilo kako bilo, na lažnim navodima ne vrijedi temeljiti zahtjev za zaštitu bilo čega! Ima toliko činjenica koje su dovoljno ubjedljive da nije potrebno izmišljati lažne argumente i zabadati trn u zdravu nogu. Ako je smisao u tome da se izmisle problemi tamo gdje oni ne postoje, onda ne postoji smisao koji je usklađen sa naslovom skupa.

Najbolji odgovor na (ne)principijelno pitanje - zašto Njegoš latinicom, na istom skupu ponudio je Vladika Joanikije riječima da se ne traži izbacivanje latinice, ali da moraju biti ravnopravno zastupljena oba pisma, kako garantuje i Ustav. Gospodin Matović pronašao je, međutim, da je krivica u tome da se štampaju knjige i latinicom. Kao da latinica nije i srpsko pismo. Ovakvav radikalni pristup je moguć, ali nesumnjivo ide na štetu srpskog jezika i ćirilice. A pri tome, vjerujemo da to nije bila namjera g. Matovića, nije mu bio cilj da se koristi podvalama, ali rezultat jeste - podvala. Nije bilo riječi o falsifikovanju Njegoša, ovdje je riječ o falsifikovanom tumačenju koje se protivi zdravoj pameti i stvarnom stanju stvari.

Mi smo veliki tiraž i Njegoša i Marka Miljanova distribuirali i u onom latiničnom kulturnom prostoru, gdje ćirilicu ne koriste, ne uče i ne znaju. Pa zar im treba onemogućiti da čitaju Njegoša, ili im ostaviti da vjeruju na riječ onima koji tvrde da je Njegoš genocidan pisac! A ta tvrdnja je u blizini one tvrdnje da je latinični font falsifikovanje Njegoševog rukopisa! Ili možda bi taj font trebalo zabraniti ovdašnjim izdavačima?! Gospodin Matović možda smatra da treba ograničiti ko može, a ko ne može da čita Njegoša.

Prije svog nastupa bilo bi prirodno da se podnosilac tužbe prethodno pobliže upoznao sa likovnim rješenjem biblioteke u kojoj je objavljen i Njegoš. U biblioteci Riznica, koja ima kao likovno rješenje rukopisnu podlogu, pored ostalih, izašle su knjige, za koje je korišćen isti rukopisni font (i za njemačke, i francuske, i italijanske, i kineske, i indijske i druge pisce!), a sve u skladu sa dizajnerskim i likovnim rešenjem gospođe Irene Milačić, akademske slikarke i jednog od naših najpoznatijih dizajnera: Rabridant Tagore Gradinar; Makijaveli - Vladalac; Alber Kami - (Mit o Sizifu); Fridrih Niče - Tako je govorio Zaratustra; Mirča Elijade - Vodič kroz svjetske religije; Stendal - O ljubavi; Erih From - Umeće slušanja, Imati i Biti, Umijeće življenja; Sigmund Frojd - Nacrt psihoanalize; Sun Cu - Umijeće ratovanja, ali i pomenuta knjiga Njegoševa, Primjeri čojstva i junaštva Marka Miljanova i Znakovi pored puta Iva Andrića.

Pisani font koji je u svim knjigama u ovoj biblioteci jednako korišćen kao podloga u dizajnerskom rješenju, kao i kod Njegoša, nije bio rukopis nijednog od tih autora, već dizajnerski jezik koji, koristeći rukopisni font, upućuje na originalnost i autentičnost djela. Sve to je dobronamjernom čitaocu više nego jasno!

Ovdje je zaista riječ o falsifikatu g. Matovića, i to o falsifikovnju istine! Proglasiti za falsifikovani Njegošev rukopis zaštićeni font P22 Cezanne regular, čije autore je lako pronaći, preko Gugla (a pretraga će biti olakšana ako i Gugl dijelom pređe na navigaciju na ćirilici), uvredljivo je za autore tog fonta koji je međunarodno zaštićen i koristi se na čitavoj planeti!

Uostalom, Nova knjiga već duže vrijeme radi na projektu promocije novog ćiriličnog rukopisnog fonta, a sjetimo se glavnih napora u savremenom dobu da se atraktivnost ćiriličnih fontova što više približi latiničnim - to bi bio veoma značajn doprinos za dugoročnu zaštitu ćiriličnog pisma!

Trebalo je da se g. Matović malo informiše o tome šta su fontovi a šta je rukopis, jer neobaviještenost katkad liči na neznanje i nije baš pouzdan saradnik u njegovom poslu.

U svemu je nedostajalo malo takta, a malo, među nama govoreći, i znanja! Da se ne radi o osvjedočenom zaštitniku ćirilice, moglo bi se pomisliti da je namjera g. Matovića namjerna. (Ovdje je i pleonazam namjeran.) Nadam se da smo ovim otklonili svako zlonamjerno i pogrešno čitanje dizajna ove naše biblioteke!

Predrag Uljarević, direktor izdavačke kuće Nova knjiga

( Predrag Uljarević )