Delikatni balans terora

(Svirepi američki vijek: rat i teror poslije Drugog svjetskog rata - The Violent American Century: War and Terror Since World War II; John Dower; Dispatch Books/Haymarket Books, 2017)

Pretprošle godine su se filozof Džon Grej (Psi od slame) i harvardski psiholog Stiven Pinker upustili u dijalektiku glede Pinkerove knjige, Bolji anđeli naše prirode: zašto nasilje opada (2011). U njoj je Pinker, naučni puritanac i poštovalac vojne logike, pretežno sjedeći u fotelji optimizma i razumljivo se pozivajući na statistiku, došao do u akademskim krugovima fino primljenog zaključka da "danas živimo u najdužoj eri mira u istoriji civilizacije". Greju, inače pesimisti po pitanju čovječanstva, religije i nauke (i naročito vjere u nauku), ne promiče smisao statistike gdje je poslije žrtava i ljudskog sloma kroz dva velika rata (70-100 miliona mrtvih) zapravo nemoguće ne priznati da uistinu nije tako. Čak bi i brucoš na fakultetu političkih nauka mogao da izjavi nešto slično i ostane živ.

Pinkerova knjiga od 800 strana, poput neoliberalnog vlažnog sna, postala je međunarodni bestseler. Mark Zukerberg, vlasnik Fejsbuka, proglasio ju je za jednu od knjiga godine. U stvari, Pinker ne stoji samo iza te ortodoksije (ta teorija nije nova), već ponajviše iza postulata da je, prije svega, moralni napredak toliko očit u današnjem svijetu (za razliku od starog), i da je shodno tome svjetska politika umnogome pozitivnija nego što joj se priznaje. A zahvaljujući dobroj politici (i samim tim, dobrim ljudima na vlasti koji, sljedstveno mudrom čovjeku, više razmišljaju o životu nego o smrti), mi - dobar dio svijeta, štaviše - od 1945. godine živimo u miru i blagostanju. Srećni zbog toga što do kraja Hladnog rata (1991) nije došlo do nuklearnog razračunavanja između SAD i SSSR, Fukujama, a sada i Pinker, uvidjeli su da su globalni ratovi tako uistinu postali stvar prošlosti. Ispada da je nasilje za te ljude, kaže Grej, "neka vrsta retardacije".

Džon Douer, dobitnik Pulicera i drugih priznanja za svoje uvide o pošastima Drugog svjetskog rata, nije sročio najnoviju knjižicu Svirepi američki vijek: rat i teror poslije Drugog svjetskog rata kako bi nužno protivslovio Pinkeru. Međutim, bilo bi neprimjereno da se nije pozvao na njegovu tezu o naizgled kužnoj anti-ratnoj empatiji što navodno opsijeda zapadnu politiku poput zubić vile. Zato već u prvom poglavlju Douer nabraja cifre "koje nisu uvrštene" u ovu tezu o vječitom miru. Iako se u jednoj instanci ne radi o mrtvima, garantovano se radi o "žrtvama".

Postoji, naime, dijagramska linija intimno povezana s globalnim nasiljem, da ne kažem s globalnim monetarizmom, što nekim čudom ne hrli ka dolje. "Prema procjeni UN-a iz 1996. godine", piše Douer, "37.3 miliona ljudi na planeti raseljeno je prisilnim putem. Dvadeset godina kasnije, do kraja 2015, taj broj se povećao na 65.3 miliona - uvećanje za 75% tokom dvije post-hladnoratovske dekade", koje inače Pinkerova studija klasifikuje kao epohu "novog mira". (Prije toga je, između 1945-1991, navodno zahvaljujući uviđavnim političarima, vladala epoha "dugog mira".)

Cifre i dijagrami mogu samo da nagovijeste psihološko i društveno nasilje koje podjednako trpe i borci i neborci. Predloženo je, na primjer, da jedan od šest ljudi u ratnim područjima pati od mentalnog poremećaja (za razliku od jednog od deset u normalnim vremenima). Čak i u američkoj vojsci trauma nije postala ozbiljnija briga sve do 1980, sedam godina nakon povlačenja iz Vijetnama, kad je post-traumatski poremećaj (PTP) zvanično prepoznat kao nezaobilazni činilac mentalnog zdravlja.

"Tokom 2008. godine, masivno istraživanje sprovedeno među 1.6 miliona američkih vojnika iskrcanih u Avganistanu i Iraku između oktobra 2001-2007. godine, pokazalo je da 'približno 300,000 osoba trenutno pati od PTP-a ili velike depresije, a da je 320,000 osoba prošlo kroz mogući TPM (traumatsku povredu mozga) u toku vojnog djelovanja'. A dok su se ovi ratovi beskrajno prolongirali, pomenuti brojevi su prirodno rasli. Najzad, ako bi se posljedice ovih podataka proširile na krugove porodice ili zajednice - ili, zbilja, na populacije traumatizovane svjetskim nasiljem - te brojke bi prkosile statističkim prebrojavanjima."

Douerova kontra Pinkeru je i više nego ubjedljiva. Ipak, kako odgovoriti psihologu koji rešenje svih zala pronalazi u brojevima? U još komičnijoj knjizi Zlodjela (2017) Metjua Vajta, Pinker je valjda bio prinuđen da napiše predgovor dugačak jedva pola strane i da zbog toga zasluži ime na naslovnici.

Reklo bi se da Pinker brine o ljudima, jer potencira da se istorija pretežno sastoji od hagiografije kraljeva i državnika, rijetko se osvrćući na pogrome običnih ljudi (što više nije istina). No, Vajtova Zlodjela, krcata infantilnim rangiranjem ratova po brojevima žrtava i kroz još sterilniju istoriju, te i karakterizacijom tipova konflikata (većina ratova su, saznaćemo, ništa više do "ideološki sukobi"), može biti i interesantan vodič ne samo zato što predstavlja personalnu autorovu računicu i istorijsku denominaciju, već zbog onoga što on u stvari ne pominje. Jer ako imamo nesvakidašnju odrednicu "Sankcije protiv Iraka" (prema njemu, ukupno 350,000 žrtava, dok se vjeruje da je u periodu 1990-96. samo djece pomrlo pola miliona), tada je još toliko toga tu moglo biti inkorporirano.

Douer nabraja posljednjih 75 godina nestabilnosti, bojazni i krvoprolića u eri koju je Henri Lus, izdavač časopisa Life i protivnik američkog izolacionizma, desetak dana prije japanskog napada na Perl Harbor 1941. ponosito imenovao - "američkim vijekom". Taj ultra-nacionalistički "aksiom" nastavio je da se razvija kao moto američke perspektive na svu predstojeću istoriju. Lus je u suštini pretvorio nedvosmislenost vjerske dogme u neopozivu nacionalističku misiju zaogrnutu terminom internacionalizma. Lako je uvidjeti kako "delikatni balans terora", što je karakterisao Hladni rat, ni nakon njegovog svršetka nije okončan, koliko je samo isponova konfigurisan.

Nuklearna frenezija iz 1980-ih je umanjena, ali nam i danas, na pragu novog Hladnog rata, i dalje preostaje (od januara 2016) 15,400 nuklearnih bombi koje će nas štititi, a od toga 93% njih u rukama dvije zemlje, Amerike i Rusije. Blizu 2,000 tih nuklearnih glava aktivne su na projektilima ili se nalaze u vojnim bazama sa borbenim snagama.

Douer ističe da je nedavno najavljena nova nuklearna modernizacija samo djelić kompletnog opsega američke sile - vojne mašinerije u tolikoj mjeri masivne da je inspirisala predsjednika Obamu, dobitnika Nobelove nagrade za mir (zato jer je na početku prvog mandata obećao da će zaustaviti američku nuklearnu proliferaciju), da stavi atipičnan pozitivni naglasak na to u tradicionalnom obraćanju naciji, u januaru 2016:

"SAD je najmoćnija nacija na Zemlji", kazao je. "I tu je tačka. Tačka. Niko ne može ni da nam se primakne. Apsolutno niko. Mi više trošimo na vojsku nego narednih osam zemalja zajedno."

S tim na umu, sigurno ima više smisla brinuti o globalnom zagrijavanju.

( Ratko Radunović )