Vučić

Vučićevo krunisanje za predsjednika (kako je to najavio jedan nedjeljnik) liči na feljton: odvija se u nastavcima. Moram reći da sam bio zbunjen - u svojoj naivnosti, mislio sam da se to - Vučićevo stupanje na predsjednički tron – već jednom odigralo. Sjećam se nekih protesta, Vučićevog obraćanja pristalicama, Miroslavljevog jevanđelja i sličnih maštovitih detalja. Onda mi je objašnjeno - ono je bilo preuzimanje dužnosti, a ovo je inauguracija. Premda je to u većini svijeta isto - ali, stara je istina - sirotinja kad se razbacuje, granica nema.

Mediji u ekstazi - ko dolazi, ko koga šalje. Kolinda im je glavna zvijezda. I nekako su, koliko shvatam, nahvatali šest-sedam predsjednika (trojica iz BiH) po regionu. Plus Mađarska, ako se pojavi Orban, a bila bi prava šteta da ga ne bude. Slično se sličnom raduje.

Ipak, spektakl koji pravi lojalna štampa najavama inauguracije i gostiju, jeste prava provincijska opereta. Objave, recimo, da će iz Kine doći treći potpredsjednik nečega, ali onda slijede hitra razjašnjenja - da je taj i taj, zapravo čovjek od posebnog povjerenja, i da je to velika počast kojom Kinezi pokazuju koliko cijene i vole Vučiča. Slično je i sa Rusima.

Medijski - prave od čovjeka novog Tita. On se više ne poredi sa Koštunicom, Tadićem, Tomom i tom boranijom - samo se prema Titu ogleda. Kao da ga je Nušić napisao.

Stvar je toliko providna, da ne vjerujem da ovo može dugo ovako. Imate jednu beskrajnu kampanju, jednu nestvarnu ponzijevu shemu virtuelne politike, gdje se samo kandiduju nove i nove teme, stalno se diže ulog, slika poželjne stvarnosti je toliko hipertrofirana da je za ozbiljno proučavanje kako ljudi sve to i dalje „piju“. Čitava scena je one man show, i kad krene loše - samo će se povećavati broj onih koji su iznevjerili onoga koji nikada ne spava.

Zaista je govorljiv detalj: ugledni kriminalac (!?, ne čudite se takvo je vrijeme, ovakva nominacija je moguća) u nekom vučićevskom tabloidu objašnjava da će izvjesni Vučićev protivnik, izvjesno biti likvidiran... Novinarka se ne prima na tu informaciju - nju brine nešto drugo, pa tri puta ponavlja - a hoće li za to biti optužen predsjednik Vučić? Nisu važna imena - ali ovaj detalj je za antologiju, biće jednom antropološki materijal - eto, kakvo je novinarstvo bilo moguće, tada...

Ponekad je bogotvorenje Vučića toliko providno i ljigavo, da bi moralo postići suprotan efekat. Ali, to se ne dešava. Čovjek je prije neki dan, u namjeri da kompromituje protivnika, pokazao fotografiju pijanog čovjeka - ali, ispostaviće se da je fotos iz predstave u kojoj glumi alkoholičara, budući da je mladi čovjek - glumac. (Kao da i Vučić nije glumac, reći će neko.) Moćan autogol. Ali rezultat na semaforu se ne mijenja. Pomisli čovjek - da je Staljin imao Vučićeve medije ne bi mu trebala Kolima. On se mučenik patio sa Pravdom i gasudarstvenim radijom...

Vučić je tema za satiričare, za nekog novog Vinavera. Za vodvilje i burleske. I, upravo zbog svega toga, za ozbiljne analitičare. Uživam u tekstovima Slavoljuba Šćekića na ove teme. Uzgred, istinski majstori su najbolji kad se užele pisanja. Vidim to i na primjeru kolege Vlada Žugića.

Kada su građani tadašnje SFRJ, tokom osamdesetih, provalili logiku tv sapunice Dinastija odmah je rođen vic. „Kako se završava Dinastija?“ „Samoubistvom Blejka Karingtona kad sazna da je sam sebi otac.“

A kako se završava Vučićeva politička karijera? Logično: kada ga patrijarh Vučić, na predlog predsjednika Vučića, proglasi za svetog Vučića. Vjerujem da bi on, odmah, na prvom presu, gotovo zakukao - „Kakav sam ja svetac, kad moram da radim za desetinu...“ „Pa zato i jeste svetac“, hitro bi, bogougodnim glasom, kako samo on to umije, objasnio Milomir Marić.

( Balša Brković )