STAV
Je li kulturna baština Kotora državna svojina a lokalna briga?
Danas smo, nakon trideset sedam godina od upisa u Svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO-a, pred „vratima„ da iz nje izađemo
Ne. Nijesam opterećen bilo kakvom politikom, da bi sa toga aspekta napisao ono što slijedi. Opterećen sam, za mene, neprihvatljivim odnosom prema dijelu kulturne baštine Crne Gore i to onom koji je među 1.052 upisana kulturna dobra svjetske kulturne baštine, UNESCO-a. Konkretno, opterećen sam odnosom prema kotorskim bedemima, koji su , prije više od pola godine, obrušavanjem kontrafora i djelova zidina bedema, „ najavili „ ne tako dugu budućnost koja očekuje kotorske bedeme, a što je potvrdilo i nedavno obrušavanje kamenja , temelja bedema iznad Gurdića.
Imam razloga za zabrinutost , prije svega kao građanin Kotora i državljanin Crne Gore, kao prvi direktor Opštinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, osnovanog prije trideset sedam godina i kao rukovodilac Elaborata za upis Područja Kotora u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO-a. Naravno, ovo posljednje sa saradnicima pok. dr Milošem Miloševićem i magistrom Jovanom Martinovićem, imenovanim od strane Skupštine opštine Kotor, nakon što je UNESCO-va komisija odbila elaborat koji su radili autori iz druge Republike. To je za nas bilo veliko priznanje, a posebno radost što će dio kulturne baštine Crne Gore biti upisan na listu Svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a.
Danas smo, nakon trideset sedam godina od upisa u Svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO-a, pred „vratima„ da iz nje izađemo, što je posljedica onoga na što smo ukazivali, neprimjerene stambene gradnje, a što i pored značajne podrške nije uvažavano od strane onih koji o tome odlučuju.
No, vratimo se bedemima, jer ono što se sa njima dešava, opominje na ozbiljnost i potrebu hitne intervencije. Preganjanje čiji su, a ko treba da brine o njima, ne bavi se njihovom zaštitom. Zar tome ne svjedoči postojeće stanje?
Nameće se i pitanje - da li imamo odgovarajuću plansku dokumentaciju o prioritetima sanacije? Neka nam za to posluži primjer Dubrovnika i njegovih 2 kilometra dugačkih zidina. Neka nam bude primjer prihoda koji ostvaruju od ulaznica. Prošle godine je dubrovačke bedeme posjetilo 1,1 milion posjetilaca, od čijih je posjeta ostvaren prihod od 144 miliona kuna ili 19.420.000 eura. Nije za zanemariti. Kotorski su zaradili oko 330.000 eura.
Da li za ovo treba komentar u smislu - da li li se investicija u bedeme isplati?
Pokazuje to naprijed navedeni primjer, a obećava i blizu milion posjetilaca koji se skoro očekuje u Kotoru. Ali, pretpostavlja i uslove za obilazak, odnosno posjetu bedemima, posebno njihovom vrhu, San Giovanni, koji mnogo pruža, ali traži i rješenje za pristup žičarom.
Da li je o ovome raspravljala Nacionalna komisija za UNESCO? Da li nadležni organ raspolaže projektnom dokumentacijom sa naznačenim kritičnim tačkama bedema? Da li se u protekle tri i po decenije, osim jedanput, na samom početku rada, na žalost sada bivšeg, Opštinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, konkurisalo na međunarodnim konkursima? Nijesu li na taj način Dubrovnik i Ston obezbjeđivali sredstva, ili najveći dio njih, za uređenje svojih bedema?
Ako je riječ o kulturnom dobru koje ima karakter državnog i svjetskog značaja, što potvrđuje pripadnost kulturnoj baštini UNESCO-a, ne možemo odnos prema njemu pravdati razlozima koji su trebali, za protekli period, da pronađu rješenje, ne samo finansijsko već i u izboru izvođača radova. Ovo posljednje mislim da treba biti povjereno onima koji se time profesionalno bave, a ne po principu ko ponudi manje. Jer, riječ je o specifičnom objektu.
Pripadnost svjetskoj kulturnoj baštini UNESCO-a, potvrđuju istorijska, tehnička i arhitektonska vrijednost objekta, što obavezuje na njegovo očuvanje. Zato u realizaciji njihovog očuvanja moraju biti uključeni svi relevantni subjekti.
Nadam se da će tako biti.
( Milenko M. Pasinović )