Slavija

Bar ovih prvih ljetnjih dana miriše na skupe i manje skupe parfeme, znoj i – kanalizaciju.

* * *

“Prsa” je “Grad teatar”, “prsa” je “Kotor art” – živio “Barski ljetopis”!

Nema to veze što je DPS izgubio izbore u Budvi i Kotoru, ta partija nikad nije vodila računa o sopstvenom interesu, već isključivo o dobru Crne Gore i svih njenih građana. Sa akcentom na “svih”.

Bilo kako bilo, jubilarni, 30. ”Ljetopis” koštaće najmanje tri put više nego prethodni. I to me mnogo, što bi rekao moj pokojni direktor Momo Popović, ne cvelja, ukoliko mi plata u Radio Baru bude redovna, kao do sada, i ukoliko pozorišni repertoar bude zaista dobar kao što se čini da će biti. Sve ostalo brzo će se zaboraviti, pa i nepodnošljiva lakoća nastupa nekih novih kadrova ove kulturne manifestacije.

* * *

Oni koji su rođeni sredinom prošlog vijeka uvjereni su da žive u neuporedivo goroj zemlji, u svakom smislu, od one u kojoj su oni bili mladi. Ne shvataju da ih je vrijeme pregazilo i da se nije desila promjena samo u njihovoj zemlji, već u čitavom svijetu. I da se, jednostavno, nisu prilagodili. Sve što je nekad bilo moralno više nije; što se podrazumijevalo i predstavljalo tradiciju, sad je prevaziđeno; stara prijateljstva se gase, a rađaju nova nastala isključivo na osnovu interesa, itd. Živimo u vremenu rijaliti programa gdje je sve moguće.

I nikako ne mogu da progutaju da se najgori đaci pitaju o svemu. Ali, tako je svuda. Nedostaju jake, zdrave ličnosti, istinski lideri. Nisu ništa bolji od naših ponavljača, recimo, Tramp, Sarkozi, Berluskoni i slični, u okruženju i svijetu, koji su sada na vlasti ili su bili u skoroj prošlosti ili će tek da dođu.

* * *

Okuražili smo se i našim “pežoom” putovali u Beograd. Kad smo stigli na Slaviju mislio sam da neću preteći. Kroz taj, možda i prvi kružni tok na Balkanu, ustručavao sam se, svojevremeno, i pješke da prolazim, a kamoli vozilom. Ipak, prošli smo bez ogrebotine, tek uz poneku gestikulaciju nervoznih kolega za volanom. A ja sam bio porodični junak dana.

* * *

Kad smo se sa Zlatibora spuštali ka Užicu bila je kolona kao od Sutomora do Bara, usred ljeta. Upravo kad sam Tanji rekao kako u Srbiji ljudi, ipak, poštuju saobraćajne znake i trude se da ne ugrožavaju svoj i živote drugih na cesti, zabrundala je snažna mašina i pretekla kilometarsku kolonu na punoj liniji. Vozilo je bilo sa “pg” tablicama. I u kanjonu Platije nekoliko puta bili smo svjedoci slične bahatosti.

U Crnoj Gori bahatost je postala stil života. Ko nije bahat nema šta da traži bilo gdje, naročito u politici.

* * *

Dok se nisam oženio volio sam da s majkom i ocem pijem vruću kafu, gustiram i srčem, uz ugodan razgovor, uglavnom o planovima za budućnost.

Moja supruga ima naviku da pije hladnu kafu i ja sam se, naravno, prilagodio. Dok obavljamo taj ritual pričamo, uglavnom, o djeci i, takođe, kujemo planove za budućnost.

Sad sam opet počeo da pijem vruću kafu i srčem, uz blago čuđenje moje bolje polovine. Odmetnuo sam se kao Stari Vujadin. Postajem buntovnik pod stare dane, šta li?

A možda mi, jednostavno, samo fali onaj spokoj koji sam imao u Popovićima dok sam s roditeljima pio popodnevnu kafu? I one godine...

* * *

Kad na početku ljeta obujem sandale, danima me žuljaju, kao da nisu moje, ni one (nošene prethodnih godina), ni noge koje me nose, evo, 57 godina (ne računam onu prvu). Kao da im treba vremena da se upoznaju i nastave da sarađuju. A na kraju ljeta ili na početku jeseni, u oktobru, neće da se razdvoje, toliko su se zbližile da im rastanak teško pada.

I sve tako...

* * *

Namjenski sam otišao do gradske Marine da vidim da li je očišćena. Mislio sam: dobila je “Plavu zastavicu”, kažu, prestižno ekološko priznanje, mora da je uklonjeno smeće iz mora. Ništa od toga, prljavština i kese na njenom početku se i dalje bjelasaju na suncu, kao ribe poslije dejstva ovdašnjih dinamitaša.

* * *

Ovog juna trebalo je da proslavimo 40 godina od mature, ali, po svemu sudeći, nećemo. Niko nema snage da pregne i okupi maturante Barske gimnazije iz školske 1976/77. godine. A možda niko i ne želi. Jer, kad vidimo svoje vršnjake kao da gledamo sebe i to bolje nego u ogledalu. A ta slika je lošija nego što želimo da priznamo. Imali smo znatno više entuzijazma kad smo obilježavali desetogodišnjicu i dvadesetogodišnjicu, iako je sad mnogo zanimljivije da saznamo kako ko izgleda, gdje živi i šta radi.

Ja i sad, kad zažmurim, jasno vidim raspored po klupama u odjeljenju četvrto jedan. Kao da su svi likovi zamrznuti. Svi su mi ostali u sjećanju onako kako su izgledali onog dana kad samo se rastali od gimnazije.

Možda je bolje da tako i ostane.

* * *

Novak je pao na četvrto mjesto ATP liste, izgubivši sve četiri grend slem titule. Bilo koji tipični Balkanac nikad se više ne bi oporavio. On može i hoće. Jer, Novak je atipičan, kao da je sazdan od nekog drugog materijala u odnosu na sve nas sa ovih prostora. To je dokazao i kad se penjao na sportski tron svijeta.

( Milan Vujović )