Nosferatu ili zločin

Jun je 2017, prva polovina XXI vijeka, glasni povici na ulici o ukinutom pravu majki na naknade i nepravdu, PDV oko kojeg nema buke ni galame, mjere štednje i šurovanje sa MMF i ostalim gospodarima finansija svijeta, siromaštvo, političko i strukturalno nasilje, nasilje na drumovima, u kućama, sezona, već velika gužva u saobraćaju, nezadrživa devastacija prostora, a tišinu i ćutanje u Crnoj Gori malo što može da prekine.

Dvadeset i pet godina poslije rata. Brojke kojima bi se učinila vidljivim naša bijeda i siromaštvo nisu u javnom prostoru, ali na svakom koraku je vidljivo da je više ljudi koji se zadužuju i ulaze u dužničko ropstvo kako bi se prehranili. Politička kriza koju kreira vlast vidljiva je i u njihovom osoionom odbijanju da javnosti odgovore što je njihov zadatak - polaganje računa javno. Opozicija nema rješenje.

Ovog 19. juna, na Međunarodni dan žrtvana seksualnog nasilja, važno je sjećanje na 25 godina nevidljivosti i izostanka glasa žena koje su traumatizovane ratnom politikom, kao žrtve seksualnog nasilja na prostoru bivše Jugoslavije.

Imala je 15 godina. Bila je u osnovnoj školi. Djete iz komšiluka. Poslušna i pristojna. Dok je trajao mir. Onda su je izveli sa porodicom i utjerali u kamione. Ušli su na područje u kojem su vođene borbe. Na jednom od punktova nju i njenog oca su izveli sa ostalim ženama. Ubrzo je postala jedna od mnogobrojnih u hangaru koja leži na zemlji i čeka zvuk otključavanja katanca i lanaca. Prozivku. Oca su joj izveli prije nje. Tražili su da odnese poruku u selo. Ultimativno, ako se ne vrati nju će ubiti. Između njihovih pogleda valjao se smijeh dželata. Ne brini vratiću se! Prozvana je rano ujutru narednog dana, još je bio mrak. Otac se nije vratio, zaustavilo ga je puščano zrno u potiljak iza prve krivine prema izlasku iz zaseoka. Nju i ostarjelog muškarca su izveli na strijeljanje. Silno je željela da joj pucaju u leđa. Ponijela je sa sobom svjetlo ulične svjetiljke koje je istjeralo strah od smrti. Taman kada se duša umirila i pripremila oni su ih uveli u prostoriju do narednog dana. Na tankoj ivici noža nijema je trpjela strah i osluškivala svaki zvuk. Još uvijek ne znajući da je to najblaže što je čeka. Na kraju dana odlukom postaje ona iz kuće u kojoj je redovno silovana. Petnaest njenih godina. Petnaest njenih naivnih blistavih godina.

Pamtim i govorim jer politička stvarnost kompletnog regiona leži na tjelima koja su ratne i ovdašnje vlasti, bratstvo i sistem iskoristile kao dio ratnih politika i pritiska na one DRUGE, dio ratnog plijena, a cifre se kreću od 20.000 do 50.000 žena. Aktuelne politike temelje se na bolu, traumi i patnji neiskazanoj, neumirenoj pravdom, u malo slučajeva utvrđenoj krivičnoj odgovornosti, nekažnjenim počiniteljima koji šetaju svuda oko nas. Sjede sa nama, piju kafu, kupuju u samoposlugama i na pijacama, ubijaju na drumovima, upadaju u kuće, obezbjeđuju tadašnje ideologe današnje lidere, trguju nekretninama, voze u javnom saobraćaju, rade na gradilištima. Oni koji su spavali dok se rat dešavao nekom drugom, a muškarci iz naših komšiluka odlučivali o sudbinama ni danas nemaju trenutak u vremenu da čuju vapaj i „pucanje duše“ (Janja Nojman Beč). Naša kolektivna negacija, neuplitanje u stvari politike, nemoć da čujemo priče koje uznemiravaju obezbijedila je transformaciju nasilnika u civile. Normalizacija zločina i zločinaca. Iz velike daljine i dalje većina gleda na ratove koji smo vodili. Na ratnu prošlošlost regije Zapadnog Balkana, važno je održavati zaborav. Političari su tako sposobni da održe vlast na zgarištu, na ruševinama koje su proizveli njihovi promašeni projekti, dok ostatak zajednice, nespreman i nejak da se suprostavi, „snom mrtvijem spava“. Granica između ratnog nasljeđa i realnosti ne postoji. Neutvrđena krivica i odgovornost ondašnjih i današnjih političara odriješili je ruke počiniteljima na terenu koji su izvodili na stratišta, držali obarač na potiljku onih koji kleče, silovali djecu, žene i muškarce, da žive među nama bez prethodne regulacije. Rješavanje projektvanih problema među komšijama na ličnom nivou kroz osvete i sukobe, mimo pravne regulacije, realnost je današnje zajednice. Tako to biva kada su vukovi i jagnjad na istom mjestu.

Izostaje otvaranje teme, izostaje politička volja da se otpočne proces utvrđivanja istine 25 godina. Poput njenog čekanja na ubijenog oca istina ne stiže. Sa visokih političkih mjesta njen život zaražen ratnim zločinom transformiše se u „avet prošlosti“, „kosture koji ispadaju iz ormara“. U četiri rata vođena ovdje, kako kaže moja prijateljica Tamara Kaliterna, u svom tekstu „Oprostite nama, oprostite meni“, približno 120.000 ljudi je ubijeno. Ovo su činjenice. U javnom političkom diskursu činjenice postaju aveti prošlosti? Zajednice nastale nakon zločina teško pronalaze načina da se povežu, da ozdrave ukoliko u javnosti još djeluju opcije koje su zagovarale i ratovale. Kakvu mogućnost imaju generacije koje žele da „pjevaju poslije rata“. Proces opraštanja, da bi zajednice prezdravile i vratio se neophodni mir i proces povjerenja, zahtijeva pravnu regulaciju i isključenje iz zajednice svih onih čiju odgovornost žrtve zahtijevaju. Opraštanje po Tamarinom receptu nema vjerski karakter. Njeno opraštanje počinje sjećanjem, na nju i njih ine, sjećanje na zlo i nepravdu, utvrđivanje istine o zločinima. Nikakav Nosferatu ne pohodi Balkan i balkanske narode. Navodni Nosferatu je plaćem našim novcem da ubija čereči, pali i siluje. Reći istinu znači izmiriti se sa komšijom, zaštititi ga od sebe. Usvojiti bol žena koje su preživjele ratne strategije, podijeliti ga, slušati ih, doći iz prostora odakle je krenuo rat i ubijanje, spustiti se na stratište i doživjeti stid i bol, izdržati pogled žrtve koja je zahvalna što si došao da učestvuješ u bolu za najbližim za njima.

Zato kada danas slušam i vlast i opoziciju meni se vraća garež, pucanje, jauk i huškanje, strah da će neko da kaže strašnu riječ koja se neće izbrisati dok se živi. Onaj koji je rekao i učinio rat ne može da miri. Profesor ne može sam sebe abolira, političar sam sebe ne može da transformiše u onoga koji kleči nad grobom onog o čijem životu je jednom donio odluku, potom krio a danas laže i negira njegovu smrt. Opozicija teško da može da izvede put koji vodi iz balkanske krčme. Jedino da sagleda pogubnost ideologija koje su još na njihovim političkim agendama.

Htjeli ne htjeli na istom smo mjestu. Do tada vidimo se u ponavljanju. A čarki i sukoba je već na pretek. Šamar koji je zadala vlast turisti koji je došao kući je više od uperenog pištolja. Oružje samo po sebi nije ni dobro ni loše, ali je instrument kojim čovjek ubija čovjeka. Vlast koja prekorači ovlašćenje je oružje. Ako iz sumnjivih visina, odakle kažu da dolazi Nosferatu, ne prenesemo na dnevni plan zlodjela, prekinemo ćutanje, omogućimo kažnjivost, naravno da su naši životi aveti i avetni. Zaboljela me ta avet i neću joj oćutati.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )