Čuvar vlade u prelaznom periodu

Dok se obavljaju posljednje pripreme za mega politički rialiti u Palati Srbije, opet najveći u novijoj srpskoj istoriji, u kojem bi pet hiljada zvanica trebalo da mu čestita već preuzetu funkciju šefa države, Aleksandar Vučić može da sumira rezultate prve manevarske provjere odanosti članova svoje partije i glasača. I kada im duboko gurne prst u oko, dirne im u najniže strasti i uvjerenja koja su ih okupljala i zbog kojih su (o)bijesno radikalski jurišali na svaki pomen tolerancije različitosti - njegova se ne poriče. Za sada.

Sebi može pripisati i plus iz političkog marketinga, jer objavljujući da će novu vladu sastaviti njegova dosadašnja ministrica za državnu upravu Ana Brnabić, za trenutak je i međunarodnoj javnosti ponudio činjenice koje su im bile važnije od toga da je ta pozicija unaprijed osuđena na marginalnu. Prva žena i prva deklarisana gej osoba, zvuči tako evropski, nordijski. Američki i britanski đak, plus hrvatsko porijeklo, jer se štampa prisjetila i naslijeđene imovine na Krku.

Iako se ovaj izbor ne može smatrati iznenađenjem, za trenutak ućutala je i opozicija, vjerovatno plašeći se da se na prvu loptu ne okliznu nekom političkom ili rodnom nekorektnošću. Kada su se pribrali, konstatovali su da je u redu da premijer bude žena i da bude gej, ali nije u redu da bude marioneta. Ostatak municije vjerovatno čuvaju za parlament.

Marionetski karakter novog kabineta bez imalo skrivanja najavio je i Vučić, dijeleći zadatke: Brnabićevoj ekonomiju, Dačiću politiku - zajedno sa njim. Sebi je odredio i ulogu da vladu štiti „ukoliko je potrebno u odnosima sa SNS, jer to još mogu”. Bez okolišanja, Vučić je najavio da će ustavnu formulaciju o tome da predsjednik predstavlja Srbiju u zemlji i inostranstvu tumačiti na najširi mogući način, što vladi ostavlja manevarski prostor kulise.

S obzirom na akumuliranu vlast i nezabilježenu kontrolu medija, Aleksandar Vučić je svakako apsolutista, ali prosvećeni nije. Uz gomilu podataka iz istraživanja javnog mnjenja koje konzumira, on dobro zna da je srpsko društvo dominatno netoleratno prema drugim nacijama, vjerama, ali i seksualnim opredjeljenjima, te da se to ne samo održava, već i raspiruje upravo medijima koje on kontroliše. U njegovoj koaliciji je jagodinski gradonačelnik Palma koji je već objavio da Brnabićeva njemu ne može biti premijer, jer nije domaćin i nema djecu. U istom savezu je i lider Bošnjaka Muamer Zukorlić koji je Vučiću savjetovao “da nije dobro da se na mjesto premijera imenuje osoba koja bi zbog svoje seksualne orijentacije iritirala duhovna i etička uverenja apsolutne većine građana”. Tu je i gunđanje Srpske pravoslavne crkve koja je prethodno i vaskršnjom poslanicom kritikovala žene koje ne “koriste matericu”. Njegov politički saveznik je Dodik koji mu šalje čestitku za izvršenu ustavnu obavezu, ne pominjući ime buduće premijerke. On se naročito istakao javnom zabranom LGBT osobama da mu kroče u zgradu Predsjedništva. Koliko god se Vučić trudio, ne bi ni sam prošao ozbiljan test iz civilizacijskih lekcija, uzme li se u obzir ne samo politički background, već i njegov predizborni spot sa elementima homofobičnosti, ili nedavna kritika svog partijskog obezbjeđenja, što je primijenilo silu prema jednoj ženi na mitingu, uz odobravanje što su to radili ostalima. Niti će on promijeniti sebe niti svoje političke partnere, jer drugih nema.

Kao tehnolog vlasti, Vučić odlično poznaje i svoju stranku koju već danima preventivno drži u vanrednom stanju. U bijesu, zbog poluglasnog predloga prilikom fingiranih konsultacija da bi premijer mogao biti neko iz SNS-a, preko svojih medija slao je vijesti o novoj zavjeri u kojoj učestvuju i navodno neki članovi vladajuće stranke. To je iz partijskog vrha izazvalo talas izjava lojalnosti Vučiću i sjednicu Predsjedništva stranke koje mu je i formalno dalo pravo da sam odluči. Nakon što je objelodanio ime mandatara, prvi se oglasio najodaniji Nebojša Stefanović, podrškom i upozorenjem da neki iz SNS-a ne vide značaj ove odluke, pa su opet mnogi za svaki slučaj požurili da se izjasne i izbjegnu da osvanu na naslovnicama tabloida. Vučić se ozbiljno potrudio da u partiji stvori atmosferu da oni bez njega ne bi ni postojali. Zato i nema partijskog broja dva, ni tri, pa sve do deset, a za najbliže saradnike bira one čije diplome ne izdržavaju ni elementarnu provjeru, ili im o vratu visi neka druga kontroverza.

Mada i bez Zukorlića i Palme ima komotnu većinu da izabere vladu, srpski predsjednik ne želi da rizikuje da se taj virus širi, pa zato slijedi novi talas disciplinovanja, fabrikovanja zavjera i vanrednih obraćanja. Razlog nije samo odluka o vladi već i ono što slijedi. Iole, pažljivije čitanje Vučićevog inauguralnog govora, ukazuje da bi ovo mogao biti tek prvi potez u takozvanoj strategiji kuvanja žabe, gdje srpska javnost i pogotovo vladajuća stranka imaju još štošta da prihvate, što je doskora i predsjednik Srbije označavao kao neprihvatljivo. On je govoreći o Kosovu pomenuo odbacivanje mitova, a o promjeni Ustava zatražio široki dijalog i konsenzus. To su očigledno teme koje se ne mogu izbjeći, ali se možda mogu odložiti. Recimo, vanrednim izborima, mada su iz Evope nedavno upozorili da bi sa tim trebalo da prestane. Možda bi još jedno obrazloženje, kao prilikom eliminacije Tomislava NIkolića moglo da upali – ja bih da ovo sprovedem, ali mi ne daju. Na pitanje da li će vanrednih izbora biti, možda sa beogradskim najesen, Vučić je rekao da o tome ne razmišlja. Po ustaljenom obrascu – porasle su šanse da ih bude.

Zato mu je Vlada sa Anom Brnabić idealna. Za biografiju nije loše biti premijer. Pa, koliko god da traje.

( Slavoljub Šćekić )