Zorica Baltić Ivanović život pretvara u vitraž

Za sebe kaže da joj je hobi oslikavanje običnih cipela za neobične drumove. I nijesu samo cipele u pitanju. Oslikava ona i tašne, kaiševe, tkanine, sve "staro" čega se dohvati.

Zove se Zorica Baltić Ivanović, u nikšićkoj Župi u Osnovnoj školi „Dušan Bojović“ već dvije decenije radi kao nastavnik likovne kulture i kao bibliotekarka, živi „punim plućima“ i život pretvara u šareni vitraž.

“Običan je život, a neobične su stvari koje sami sebi priuštimo. Mene obične cipele, obične tkanine i tašne, kao ni 'obični' ljudi, ne privlače. Privlače me neobični ljudi, neobične priče i drugačiji život koji slavim na svoj način“, priča za „Vijesti“ svestrana umjetnica.

U njenim rukama staro dobija novi život.

"Nova cipela i mlada žena su lijepi. Ali kada staroj stvari udahnete novi život imate isti predmet, a opet drugačiji. Vežem se za cipele, tašne, za osobe koje su mi te stvari poklonili i kada više ne mogu da ih nosim onda, da ih ne bih bacila, oslikam ih i nešto staro doživljavam na novi način“,kaže Zorica.

Tako ona starim stvarima produžava vijek trajanja. Sa bojama kao aditivima. A sve je počelo još u djetinjstvu.

"Još imam svoju prvu školsku torbu. I ona je išarana", sa osmijehom kaže Zorica.

Arhimed je govorio „ne dirajte mi moje krugove”, Baltić Ivanović dodaje i trouglove.

"Radim od trenutka. To su obično krugovi, trouglovi, replike nekih nadrealnih slikara. Volim Dalija. On je moj uzor u svemu. Pronalazim se i u njegovoj ekscentričnosti i u sarkazmu prema životu. Trudim se da od ružnog pravim komediju. U ovom svijetu gdje su poremećeni odnosi i vrijednosti, par koncentričnih krugova mogu samo da vam uljepšaju dan”.

Nije drugačija samo po neobičnom hobiju, boji kose, šarenim bojama. Razlikuje se i po podlogama na kojima radi slike. Ne radi na platnu već na rigipsu, šatorskim krilima, starim daskama, crijepovima, buradima gdje se nekada držala rakija.

"Imam ideju da uradim torbe geometrijskih oblika na šatorskim platnima, koje bi bile replika poznatih slikara, dok bi ručke bili drveni trouglovi i kvadri”.

Njen uzor, Dali, kazao je da je inteligencija bez ambicije poput ptice koja nema krila. Ona ima ambicije i ne dozvoljava da joj tako lako srežu krila.

"Slikam velika platna koja nijesam još pokazala nikom. Možda sam sebična po tom pitanju, ali priznajem da mi je životni san da imam izložbu. Ne znam kada će se to dogoditi, ali hoće. U to sam sigurna”, kaže Zorica.

Pored slikarstva bavi se i pisanjem poezije, a vožnja biciklom joj je, kako kaže, ventil za sve. I sprema se da se intenzivnije bavi modnim dizajnom.

"Prvi put sam oslikane čizme i torbe nedavno izložila. Ljudi su bili oduševljeni šta se sve može napraviti od običnih uljanih boja i lakova za nokte. A svaki moj krug, trougao, svaka tačkica koju uradim je dio nečega što izbacam iz sebe. Na taj način kanališem negativnu energiju i pretvaram je u lijepo.

Kada je raspoložena, vozi bicikl i pjeva. Voli životinje i to više nego pojedine ljude, obožava svoju kćerku Saru, studentkinju treće godine engleskog i njemačkog jezika, koja je “povukla” na oca.

"Posao sa djecom me ispunjava i zaista sam ponosna na moje đake. Njima sam se skroz predala pa ne stižem da intenzivnije slikam. Nijesam neko ko kontinuirano radi. Dešava mi se da počnem sliku i da je ostavim da godinu nedovršeno stoji, a u međuvremenu oslikam neku haljinu, torbu”, reče Zorica i ode da oslika patike jednoj prijateljici.

Ne mari za okolinu, već živi svoj život

Na posebnost Zorice Baltić Ivanović Nikšićani se godinama navikavaju. A ona se i ne trudi "da im olakša posao". Jednostavno je svoja, svidjelo se to nekome ili ne, jer dok se "trudiš da nekome objasniš koje su to 'sitnice' koje ti život znače, život jednostavno prolazi pored tebe". A ona ne želi da život, kao slučajni prolaznik, prođe pored nje. Želi da bude dio tog života. Svog života.

"Ako je žena klišea i obično neobična žena ona će se naježiti i reći 'To samo ona može da nosi'. Ako je neko ko imalo drugačije vidi život oduševiće se i pitati 'A bih li i ja mogla da dobijem takve cipele, tašnu, kaiš'”, kaže žena koja je završila Pedagošku akademiju, Odsjek likovno vaspitanje, u klasi čuvenog Nikole Gvozdenovića Gvozda.

Njima će Baltić Ivanović rado izaći u susret, jer zbog njihove različitosti i ona je srećna. A najmanje što može da uradi za njih je da im „život oboji šarenim bojama“.

Galerija

( Svetlana Mandić )