Sjećanja svježa i nakon pola vijeka

Đaci iz generacije 1966/1967. godine okupili su se juče ispred Srednje ekonomske škole “Mirko Vešović” kako bi proslavili 50 godina mature.

“Nakon 50 godina ponovo smo zajedno na istom mjestu gdje smo maturirali, stekli prijateljstva i krenuli dalje, svako prema svojim željama i ambicijama”, kaže predsjednik organizacionog odbora dr Slobodan Leković.

Ova generacija se prije pet godina dogovorila da se okuplja i obilježava dan mature, skromnije ali sa istim duhom. Ovogodišnjoj proslavi je prisustvovalo 50 maturanata a pozdravio ih je sadašnji direktor škole Branislav Đukić.

“Prije 50 godina napustili ste klupe ove škole i danas ste došli nošeni željom da se vratite danima provedenim u njima. To je dug vremenski period, ali sjećanje na školske dane vam je sigurno još uvijek svježe i drago”, rekao je Đukić.

Maturanti su ove godine svojoj školi poklonili umjetničku sliku i položili vijenac na bistu Mirka Vešovića, a onda su evocirali uspomene iz đačkog doba.

“Tada je vladala atmosfera zajedništva, ljubavi i drugarstva. Nije bilo razdvajanja po ekonomskoj moći, nije se uvijek imalo novca, a profesore smo iznad svega cijenili i poštovali. Podsjetimo se kako je nekada bilo i kako danas izgleda sve, pa i mi. Razmijenimo uspomene, sjećanja, adrese, fotografije”, pozvao je sve drug i maturant dr Leković.

Neki iz ove generacije su i nakon školovanja ostali u školi kao profesori.

“Ja sam dvostruko vezana za ovu školu, i kao učenica i kao profesorica koja je odavde pošla u penziju. Imam samo najljepše uspomene. Tokom svih ovih decenija smo se sretali, družili, dijelili i sreću i nesreću. Ovo je specijalan dan da se vidimo i osvježimo sjećanja na naše mlade i srećne dane”, kaže Milka Ostojić, koja je kako školski, tako i radni vijek provela u ovoj školi.

“Mladost i starost nijesu braća. Tada su nas okupirala i druga razmišljanja i želje i ciljevi. Danas kao zreo i ozbiljan čovjek, ali i vremešan žalim za svim kolegama koje danas nijesu sa nama, iz ma kog razloga i svima želim zdravlje i sreću iz godine u godinu”, kaže Đoko Janković.

Na skupu se našla i profesorica Milena Tomović koja je nekima od prisutnih darivala knjigu čiji je autor. Ona je, osim što je predavala ovoj generaciji, i učila u školi prije nego je došla do mjesta nastavnice. Sjeća se, kaže, svih kojima je predavala. “Moj osjećaj je da sam radila ono što sam voljela i u školi koju sam voljela. Mogu slobodno reći da sam bila omiljena”.

Tomović se sjetila i davnih dana kada se išlo od paviljona do paviljona kako školsko zvonce zazvoni i iako mukotrpno nije joj teško padalo. Srećna je, govori, kada vidi uslove u kojima današnji đaci uče jer su neuporedivo kvalitetniji.

Najteže joj je pao odlazak iz škole, odlazak u penziju. Tome je i posvetila stihove: “Sanjam da zazvoni školsko zvono svakih 45 minuta / “Od školskoga zvona ti ništa ne traži / jer za tebe ono sad ne važi”, / u snu neko prošaputa. / Prebrodit' se i to mora / ko ne može neka prođe pored zvona”.

( Jelena Kontić )