Naknadno – o nezaobilaznom

MOJI SUSRETI SA ZOGOVIĆEM I NJEGOVOM POEZIJOM

Radovana Zogovića, tačnije njegovu poeziju, srio sam veoma mlad, gimanzijalac u beranskoj gimanziji, gdje je ruski jezik pedavao moj rođak, profesor Vlado Martinović. On je puno čitao i mnogo volio literaturu, za koju sam se ja već u tim godinama počeo uveliko zanimati. Vlado je bio Golootočanin. A tokom rata zarobljenik u njemačkim logorima. Govorio je nekoliko jezika. Red je da se njega sjetim u ovoj priči. Od njega prvo čujem za Zogovića. On mi prvi daje njegove knjige, tiho, bojažljivo, s napomenom: čitaj, ali nemoj da ti neko vidi. I ja, krišom, čitam. A on, koliko ga je volio, prepisuje njegove knjige u sveske, nalivperom,lijepim rukopisom, što ću kasnije ispričati Zogoviću. Smiješak na njegovom licu, bez komentara. Vlado bi me, s vremena na vrijeme, gotovo konspirativno, u prolazu upitao: čitaš li?

Čitam! - odgovorio bih. Čitaj, čitaj! - dodao bi on.

Bilo je i situacija kada bi me upozorio: sakrij one knjige. Opet su na Radovana počeli hajku.

Eto, tako je izgledao moj prvi doticaj s poezijom Radovana Zogovića. Početkom osamdesetih Jevrem Brković me upoznaje sa Zogovićem u ondašnjem Titograda, poveo me, uz moje veliko uzbuđenje i tremu, u KBC, gdje se Zogović liječio kod dr Draga Vukotića, akademika, predsjednika CANU. Zogovića upoznajem u bolničkoj sobi. Ostavlja snažan utisak na mene. Uveliko znam njegovu poeziju, mnoge pjesme napamet. Brković bijaše sa Zogovićem u bliskom prijateljstvu, a posebnu brigu, tada i kasnije, pokazivaše prema njemu Brkovićeva supruga Kaća. U svemu, brižna i pažljiva Kaća! Nosi mu u bolnicu i ručak i večeru.

Poslije toga sam više puta dolazio kod Zogovića, u njegov beogradski stan, u ulici Ivana Milutinovića. Početkom osamdesetih pravim intreviju koji je imao neobičnu odiseju, ne bih zalazio u pojedinosti. O tome sam pisao u listu Vijesti nekom ranijom prigodom. Iz tog vremena datira i nekoliko Zogovićevih pisma, dragocjena svjedočanstva.

SVI ZOGOVIĆEVI "GRIJESI" - KULA ĆUTANJA

Zogović je „grešnik“, jer je bio pjesnik, pjesnik svoga doba i vremena. Svaki pravi pjesnik osjeća vrijeme koje živi. Onaj mandeljtamovski šum. Grešnik je što odgovara na taj zov, na šta pravi pjesnik odgovara, što ima primjedbe, stav, dok se još radilo o „ ne slažem se“ ili „slažem“, što se bunio, bio neprikosnven. Što je ustao protiv režima Kraljevine Jugoslavije, zatvaran i proganjan, borac za ljudska prava, za pravdu i pravednost, nepoklebljiv čitavoga života. Što u u ratu u pustom i napuštenom bosanskom selu, zastaje pred malenom saksijom i cvijetom u njoj. Zbog toga!

I mnogo toga!

Što je pripadao antifašističkoj koloni, bio jedan od njenih čelnih boraca, glavni pjesnik, što se osjećao Crnogorcem, pripadao crnogorskoj literaturi, u ono vrijeme to bijaše nepoćudno. Ni danas nije bolje, ili nije mnogo bolje! No, opstajemo, uprkos tome. Mi i on!

„Grijeha“, mnogo! K'o onaj starozavjetni žrtveni jarac, što ga je opjevao, na koga su u Šatoru od sastanka, prvosveštenici, vođe i glavešine plemena Izrailjeva, stavili sve grijehe i naložili da se progna u pustinju. I on je prognan. I Zogović! Odlučeno opet, opet u jednom Šatoru od sastanka. Sada to čine ideološki drugovi, sa kojima se razminuo u nekim stavovima. A on je, uvijek, imao stav. Ličnu liniju. Nije odstupio, ni oni. Nema većih neprijatelja od istomišljenika kad se sukobe u mišljenju. Zogovićev primjer to potvrđuje.

I viđe ga sveštenik, i nađe da na glavi crven otok ima, i proređuje mu se gusta ćuba. I sazva zbor u šator od sastanka. I objavi da je gubav.

I razdriješe mu haljine, i otkidoše oba skuta, i znake i sponke - sve pokidaše ko u sječi. I ogologlaviše ga, i zastriješe mu krpom usta, jer oglašen: nečist! - posta nečist. (Iz Šatora od sastanka)

I tako čovjek, iz prvih redova, sa čelnog mjesta, koji je u mnogo čemu (uz Đilasa!) ili u svemu glavnom odlučivao - kada je u pitanju kultura, biva označen i odbačen, nevjernik, izopšenik (A kad je stiglo do onog glavnog što si/što nisi htio da budeš, nisi bio!). U Šatoru od sastanka se razmišlja da i on bude stanovnik Otoka na sjeveru Jadranskog mora, pustog, oživljenog za neistomišljenike, one što su odstupili od linije, iznevjerili religiju - komunizam, nije se održao, izdali su ga sopstveni vjernici.

Prema pričanjima koja su ostala da se prenose i pronose, šef tada moćne jugoslovenske UDB-e Aleksandar Ranković je jednom prilikom, u ono uistinu turbuletno doba, u Šatoru od sastanka (koristiću taj Zogovićev termin, primjenjiv na svako vrijeme!), rekao Titu: Stari, kako da ga otpremimo. Ispjevao je najljepše pjesme našoj borbi?

I tu je nastao muk. U Šatoru i van šatora. Zogović nestaje sa scene, seli se u unutrašnju scenu, u Kulu ćutanja koju posjećuju samo rijetki. Bez osnovnih uslova za život. I, u tim za pjesnika u egzistencijlnom smislu teškim i nesrećnim okolnostima, što su se splele oko Zogovića i njegove porodice, dešava se najsrećnije za poeziju, za literaturu. Pustinja je potrebna za sazrijevanje, pustinja i zbjeg, pa i onaj kućni u kome je bio Zogović. U zbjegu se razmišlja... Stanje zbjega je posebito, njegova psihologija. Ni Njegoša ne bi bilo da nije bilo onolike pustinje okolo njega i u njemu. U toj pustinji, toj kuli ćutanja, riječ je jedina utjeha, način da se preživi. Uz ono najnužnije, hljeb i vodu. Riječima se hrani i brani. U toj pustinji - kuli, Zogović ne prestaje da se bori, ali na drgačiji način, drugi je to vid borbe, nova ilegala, otpor lični, sasvim lični, bjekstvo u sebe, u najdublje svoje, u jezik, to jedino održivo, spasonosno stanje. U ono glavno što si! I umjesto parolom, letkom, mašinkom i metkom, sada se bori - pjesnik se sada bori - stihom!

ZATOČENIK VREMENA I JEZIKA

Rađa se novi pjesnik, potanja u dubine svijeta, u najveće tmuše, presipituje sebe i svijet oko sebe, vrednuje i prevrednuje unutrašnjim poetskim mjerama i aršinima, a te mjere su najpouzdanije. Kao Ali Binak u pjesmama Došljaci, broji nevidljive brojanice, i kap po kap, zrno po zrno, spasonosno zrno i spasonosne kapi, niže poetsku nisku, gasi neodoljivu glad i isto toliku žeđ. Kopa bunar u sebi, u sopstvenoj pustinji, sam. Riječ nasušna je način da se preživi.

Tada nastaju pjesme koje će bitno odrediti i obilježiti put grešnika i pjesnika. Šenaestogodišnje ćutanje i zatočeništvo postaje spsnosno za poeziju. Bez njega, i Zogovića izopštenika, ne bi bilo velike poezije. To je ono jovovsko stanje, u kome su izdali prijatelji, istomišljenici, ostao si sam sa sobom, jedan jedini. Stanje - u kome je jedino moguće zboriti sa sobom i istinom.

Nastaje Artikulisana riječ, sve je artikulisano, umiveno, prečišćeno. Kodeks svojevrsnih poruka, koje je oblikovala pustinja, rečenih na jeziku poezije. U „kućnom zbjegu“ rođen je novi Zogović, nova poezija, a sa njom nova ritmika, nova poetika. Iskušenja prolaze, poezija ostaje.

Sedamneste godine ćutanje prekida Krležin dolazak, kod Zogovića u njegov beogradski stan... lični, gerilski logor, uzima rukovet pjesma, objavljuje ih u u časopisu Republika. Ostala je enigma da li je prije toga bio kod Tita, te da li je on dao propusnicu za dolazak u Kulu ćutanja. No, to nije važno! Zogović stupa na književnu scenu sa posve novim Zogovićem. Pročišćen i očišćen. Krležin dolazak je bitan. Pričao mi je i kako ga je Krleža pozvao u Zagreb u goste, sa suprugom Vjerom. Kako su otišli. Kako mu je Krleža dao Zastava u nekoliko tomova na čitanje, poslije često zvao, radoznao o njegovom mišljenju i sudu. Zogović revnosni čitalac, studiozan u svemu, pročitao, nije odućutao, rekao je: dobre su, ali ja bi ih sveo na dvije knjige. Nije Krleža bio odušvljen ovakvim mišljenjem. Ostali su u dobrim odnosima za života, iako je predratni sukob na književnoj ljevici bio nepoštedan. Krleža je u svemu značio i Laliću. Pričao mi je kako je Krleža jednom nenajavljen banuo u njegov stan u Beogradu, ostao sat i po, dok je taksi čekao ispred zgrade u kojoj je Lalić stanovao. Značjna posjeta i za Lalića. Iako Lalić nije imao problema. Šesnaest godina izopšeništva nije dug, ali jeste dovoljan vremenski period da se rodi veliko djelo, da se čovjek sabere i presabere, napravi zaokret, siđe tamo gdje žilama silaze bagremi, jablani i masline, o kojima je Zogović sa divljenjem pjevao. I on je sišao do dna i uznio se na vrh! To dvoje ne ide jedno bez drugoga.

U Kuli ćutanja, o kojoj Zogović pjeva i u kojoj pjeva, nastaje čitav jedan jezik, novi jezik, sa mnogo novih i nepoznatih riječi... one su mogle biti nađene samo na takvom mjestu, u takvom stanju. Da bi komunicirao sa sobom, pošto mu je uskraćeno sa svijetom, Zogović pristupa jeziku. Stvara samo njegov - zogovićevski jezik. Bilo kakva kopiranja, epigonstvo, nasljeđivanje i slijeđenje, nemogući su u Zogovićevom slučaju. On se ne može slijediti, ni u životu, ni u poeziji. Sve je kod njega orginalno, ne dozvoljava kopije i kopiranja.

NJEGOŠ BI MU DAO NAGRADU - DA SE PITA...

Nagrade su i to je gotovo uvijek pravilo, pa skoro bez izuzetka, bar kod nas i kada smo u pitanju mi - proizvod određene političke klime, krugova bliskih aktulenoj vlasti, ugrupljenih, da upotrijebim Zogovićevu kovanicu. Bilo je tako i u njegovom vremenu, tada je politika određivala. I danas određuje. Uvijek, politka! Iako je bio akademik CANU, iako su mu knjige štampane u ondašnjem Titogradu, iako mu je možda ondašnje crnogorsko rukovodstvo, ili pojedinici iz tog rukovodstva, bili naklonjeni, u opštoj klimi tog vremena, nominovati ga za jedno tako visoko priznanje, skoro da je nezamislivo. (Ne znam da li je neminovan, da li se neko usudio?!). Ostao je bez te i svih nagrada. A i nagrada bez njega. Više je on trebao nagradi (zna se kome je i kako kasnije dijeljivanana!), nego nagrada njemu. Govorim o nagradi i onima koji je dodjeljuju, ne i o onome čije ime nosi. Taj da se pita, i odlučuje - dao bi je Zogoviću.

Iako propozicije to ne dozvoljavaju, i nije propozicijama dozvoljeno, a da bi se istorijski propust ispravio, usuđjem se reći javno da bi Njegoševu nagradu - trebalo dati posthumno Zogoviću. Time bi pravda bila zadovoljena, a istorijska greška ispravljena! Neka kancelarijsko odstupi pred istorijskim! Red je, u ovom slučaju!

I nešto što bi trebalo da znaju i čine država i institucije, resorna ministarstva, kada je u pitanju Zogović i kada je u pitanju njegovo ime i nagrade koje to ime nose. Radi se o provincijskim nagradama, provincijskim žirijima i provincijskim pjesnicima, koji dodjeljuju i kojima se dodjeljuje nagrada sa njegovim imenom. Zogovićevim imenom se pokrivaju oni koji bi to najmanje trebalo da čine. Tu bi, pored države, trebala i porodica da reaguje. Kao institucija koja na to ima pravo. Ako bi u Crnoj Gori državna nagrada sa nečijim imenom trebala da bude uspostavljena, to bi trebala da bude nagrada sa Zogovićevim imenom, ne i potkupljivim žirijem. Nagrada koja bi bila kakav je bio Zogović. Nagrada koja bi istinski vrednovala one koji bi je istinski zaslužili. Čudo da se niko do sada nije sjetio da da predlog da se ustanovi takva nagrada? Državna, svakako!

ŽILAMA ZA CRNOGORSKI PODLOVĆENSKI KAMEN

Zogović svoj odnos prema Crnoj Gori nikada i ni na koji način nije mijenjao ni doveo u pitanje. Ni crnogorki jezik, ni kulturu, ni identitet... Zbog toga mu je i zamjerano, iz nekih krugova, spočitovano na takav odnos. Crna Gora je rodila pjesnika Zogovića i on je nju u svojoj poeziji ponovo rodio. Nigdje jedna zemlja i jedan pjesnik nijesu bili isto, kako su to Crna Gora i jedan od njenih najvećih pjesnika - Radovan Zogović. Riječi njegove su vezane za ovaj kamen i nemoguće ih je potrijeti, kao ni žile masline, graba, jablana, bora... Kada bi izdvojili sve riječi koje je u svojoj pjesničkoj kovačnici - radionici stvorio, bio bi čitav jedan novi rječnik. Novi jezik rođen iz starog izvornog, nadograđen, nakalemljene omladi na stare korijene. Jezik je kao život, traje i živi, treba ga osvježavati novim idiomima, leksemama, konstrukcijama. Zogović je udhanuo novi život crnogorskom jeziku. Snagu jednog naroda očituje njegov jezik i njegovi veliki pjesnici.

KAŽU - SOCIJALNI PJESNIK?

To kažu oni koji ga nijesu pročitali, koji ne razumiju ili neće.

I kada pjeva socijalne teme, Zogović je veliki pjesnik. Nema socijalnih i nesocijalnih tema. Zar to na najbolji način ne pokazuju Došljaci - pjesme Ali Binaka, koje je napisao prije svoje tridesete. Te pjesme o stradanjima kosovskih Albanaca u kraljevini Jugoslaviji zvuče kao Jeremijine jadikovke, u njima je poezija dostigla najviše stanje. I bez pjesama, sa tim takozvanim - socijalnim temama, Zogović ne bi bio kompletan Zogović. Ne bi bio - to što jeste! O njegovoj etici, ne bih, isprofilisao ju je životom i djelom. Nigdje se jedan život i djelo nijesu tako sljubili i isprepleli, i nigdje postajanje nije preraslo u postojanje, kao u Zogoviću i njegovoj poeziji. Radi se o, u svemu, neponovljivoj ličnosti, kojom se ponosi Crna Gora. Respekt za njega i njegovu poeziju živi na prostorma nekadašnje Titove Jugoslavije. Zasluženo, uistinu! On se ne može podvesti pod književne pravce, ni stilove. On je stil i pravac. On je - on! Teško mu je bilo što dodati i oduzeti. Kod njega su nemoguće korekcije. Zogović je pjesnik!

Zogoviću je mjesto na vrhu

Zogovićevoj poeziji je mjesto u samom vrhu crnogorske literature. Ne volim da gradiram, da mjesta određujem i izdvajam, ali na ljestvici našeg ukupnog istorijskog - duhovnog kontinuiteta, Zogovićevo mjesto je odmah iza Njegoša, uz Njegoša. On je Zogoviću u životu i literaturi bio putokaz, svjetionik, znak, temelj na koji se uvijek oslanjao. Prisustvo Zogovića u Crnoj Gori nije nikada prekidano. Zogović je ovdje, svoj na svome, traje i opstaje i njegovo postajanje i postojanje, da upotrijebim njegovu sintagmu (naslov knjige u kojoj je objavljena njegova zaostavština!), ne dovodi se u pitanje. E, sada, da li je to dovoljno, da li je njegova literatura prisutna u školama i na fakultetima, kako i u kolikoj mjeri, to su pitanja kojima bi se trebalo pozabaviti. Zogovićeva literatura je toliko velika, slojevita, da joj treba posvetiti i po nekoliko semestara, a ne po nekoliko časova, i to uglavnom kao socijalnom pjesniku, začetniku crnogorske moderne. Što on jeste, ali Zogović je i više od toga. Osim M. Vešovića, koji je napisao uistinu briljantu studiju Jezik u poeziji Radovana Zogovića niko tako ozbiljno i slojevito prišao Zogoviću. Optimistično je što su mladi na društvenim mrežama počeli da objavljuju Zogovićevu poeziju.

Bez Zogovićevog stvaralaštva ne možemo. Ono će nam uvijek biti potrebito, njemu ćemo se vraćati. Ono je naša pritvrda i potvrda. Pečat koji neće izbrisati vrijeme. Bez njega kompletnog nijesmo kompletni.

(Kraj naredne subote)

( Miraš Martinović )