Kad će se vampiri nasititi

Naš nacionalizam - o kojem nas uvjeravaju da je dobar jer voljeti svoje ne znači mrzjeti tuđe i bezočno podsjeća na titovsku parolu Svoje ne damo tuđe nećemo - s najstravičnijim licem totalitarizama, s mafijom kao jedinom konstitucionalnom snagom što drži na okupu svu bagru naših tzv. društvenih elita, nacionalizam koji pjeva domoljublje kao zlu maćehu a širi se kao najstravičnija kuga zemljama koje su bile pod željeznom zavjesom, od Istoka do Zapada, od Juga do Sjevera, ovaj će nas nacionalizam pojesti kako to, da se kiševski izrazimo, čini krmača jedući vlastiti okot.

Nama koji živimo u nekoj neprekidnoj karnevalskoj noći nitko nije došao da kaže: Idioti, ne žurite u rasulo, u smrt, u propadanje, u oceoubojstvo i bratoubojstvo. I ne dajte da vam podmeću bana za oca, oca za hulju, domovinu za drolju. Otklonite mržnje crkava i država, odbacite ponovo novi poredak.

Jer je on najprije, rečeno jezikom starog dobrog komunizma, novi naziv za klerofašizam. Ne prodajte se za šaku dolara ili eura. Budite razumni, dakle mogući. Učite li iz vlastite povijesti, dovest ćete se pameti. Naučiti da se može promijeniti ćurak i zadržati šinjel. Imate li pravo promijeniti mišljenje, imate i ono drugo pravo: ne mijenjati mišljenje. Ne biti prethodnica, avangarda u municiji politike. Zašto se iznova naraštaji rođeni i stasali u godinama revolucija nameću svojim u osnovi, komesarskim duhom? Nama koji nismo ni jogiji ni komesari. Ni zenitisti, ni zenbudisti. Ni kršćani ni nekršćani. Koji nismo ni unovčili, ni etablirali, ni elitizirali svoj angažman?

Naravno da smo mi - dopustite mi načas slabost korienskog nagnuća - svi koji pripadamo malim narodima, najplodnije tlo za sijanje nagonskog iracionalnog i bezrazložnog osjećaja odvratnosti prema onima koji su nam najbliži, dakle i najsličniji. Mi smo kolonijalna roba. Mi smo izgovor za politiku Zapadnjaka koji žele svoj pravi, daleki Istok. Ili svoj pravi, arhaični ili antički, ilirski, helenski ili italski jug...

Ne zavaravajmo se, ta mi smo tek samo usputna postaja na ovom putu bez obzira, bez zakona, bez logosa. Smije li itko zapadno od Soče reći: Vi, ta vi ste nacionalisti, regionalisti, secesionisti, fašisti, s krabuljama vojske spasa. Ta vi ste izdali svoje ideale na ovim prostorima za dvije batine za golf ili za par dimova marihuane. Smije li itko preko Breganice, rijeke koja razdvaja Hrvatsku i Sloveniju reći i riječ, osim sotto voce, jezikom koju Slovenci zovu srbohrvaščinom? Ili južnije od Bregalnice, zucnuti makedonski?

Jer, angliški je bliži debljoj lisnici i punijoj stražnjici. Ili, smije li se i u jednoj od bosanskih enklava pisnuti srpskim, jer on, ajme, i nije tako svet, kako nam se čini sada arapski, jezik nevidljivog boga Alaha?

Ako ste rođeni kao Crnogorac, usudite li se reći Crnogorcima u Crnoj Gori da im jezik, pun kroatizama i srbizama, mletačkih i turskih izraza, fraza i riječi da nije usvojio gotovo nijednu albansku riječ, prijeko će vas gledati. Baš kao i svi oni Preko: Morače, Marice ili Ibra, da budem aktualna.

Nisam, tražeći zapadne obale i obrise, stigla vidjeti toliko toga što je potonulo u ropotarnici nevremena ili doslovce izgorjelo: Lenjingrad, Moskvu, kosovske manastire. Hoću li smjeti reći da sam bezbroj puta priješla preko Vezirova mosta u Podgorici ili Staroga mosta u Mostaru, a nijednom nikad vidjela onaj višegradski? Ja koja sam predavala studentima svih fela Andrićeva tajanstva i ostala zatočnica njegove filigranske poetike? Mogu li to reći bez očaja i bez nade, da ću ikad više moći sagledati zemlju u kojoj sam se rodila trezvenošću tridesetogodišnjakinje? Sada kada imam dvostruko više godina i kad je pomisao na zemlju u kojoj sam rođena samo eho nove evropske Euridikine popijevke?

Prije svog neslavnog raspada, zemlja kojoj se ne usuđujem napisati ime, tad je još imala svoju krinku socijalizma. Onu s ljudskim licem? Kojem su, u mojim kućama, na Sjeveru i Jugu, ne bez zavisti, svjedočili i moji zapadni druzja, od Strasbourga i Milana, do Pariza i Bostona?

I kako da to objasnim Nijemcima, koji slave svoj novi preporod i koji su uza svu svoju povijesnu krivnju - jer nitko apstraktan nije pobio milione različitih u dva svjetska rata u razmaku od 30 godina - da su svoje njemstvo stvarali na jednako raznorodnim feudalnim državama - krpicama, u kojima se Prusi nisu trpjeli sa Švabama, a hohdojč nije podnosio južnjačke govore. Zemlji koja je samo tri ili četiri decenije ranije osnovana nego ona kojoj ne mogu, ne smijem ili se bojim spomenuti ime? Jer je i ono postalo opće mjesto za bljuvotine i pljuvanje Evropejaca svih boja? Jer se nanovo javlja klasa etabliranih pisaca, intelektualaca, ljevičara - nadničara, koji bi je uzdigli iz ropotarnice povijesti kamo su je zdušno svojom šutnjom ili bukom gurnuli?

Jer je najprije uskrsava estrada svojom „muzikom“ a novi gardisti lijepljenjem letaka na bandere kao da podižu podmladak novih nostalgičara.

O novoj SFRJ sa središtem u Sarajevu? Onom u kojem je započeo Veliki rat ili onom u kojem će završiti svoju misiju Veliki brat? A zašto ne u Zagrebu koji je uz križanićevski imao i strossmayerovski njen san? Ili zašto ne u Beogradu, Podgorici, Ljubljani? Stanovnici tih gradova trpe od nostalgije, ili osjećaja krivnje? Možda i osjećaja da ih guši novi prigušeni egalitarizam javno pomirenih a intimno nelojalnih građana ? Ili strah od novih Drugih? Trećeg svijeta, nalik titovskim nesvrstanima?

Možda je moj ambivalentni osjećaj pripadanja i nepripadanja, pristajanja i odbijanja, osovljen novim osjećajem hrabrosti apatridstva (o, kako to mondeno zvuči!) i čuvstvom privilegiranosti? Što sam rođena i živjela najjvažnije svoje godine ovdje. Na nepodnošljivoj raskrsnici ruže civilizacija. Na deblu Balkana, koje je multikulturnije - nešto kao multivitaminskije - nego ijedno drugo evropsko stablo? I koje je bilo kamen smutnje zbog svoje enormne mogućnosti sublimiranja, moći sažimanja. Kao neko raspusno civilizacijsko čudovište za uštogljene Evropejce svih boja? Gluhe za naše tankoćutnosti, za naš dert i naš nihilizam, za našu hrabrost i naše krvološtvo. Za našu kainsku mržnju i naše krunsko promišljanje razlika? Za naše sinkopirane balkanske ritmove i bubnjeve naših austrougarskih cokula? Koje nitko ni naučiti ni ponoviti ne zna do ovih ovdje. Slijepih za naša crnila koja su rasuli svijetom za ljubav različnosti? U ime tvrdokornog Evropejca, ispoliranog kao arijevac u reklami za mrlje?

I kako će nas samo i kojim konačnim rješenjem zbrisati s lica zemlje? Kad navale kosooki koji su zaposjeli napuštene prostore? Ili kad nam zadebljaju jezike na jedinstveni europski identitet? Gdje incestuozni tipovi, bludnici i krvnici, čine od nas ono što uistinu nismo: svoje vlastite dvojnike? I pritom, grickajuući slanutke,uživaju u novom live-kupleraju gdje muslimansko-srpski razbojnik svojim bosanskim grbom pravi dijete nekoj hanumi ili monahinji?

I kad će im doista biti dosta? Kad će se ti vampiri nasititi, nalokati dosita naše krvi? Kad im konačno, padnemo bez licemjerja i bez ijednog centa ili eura u džepu na koljena? Privedeni na oltar zajedničke, paneuropske sodomijske mastionice užasa? U vidu bankrota u svakoj od burza? Najprije, kako vidimo britanskim izostankom s programa zajedničke stvari?

Bubnjevi, parade, gesla, egalitarizam, trgovina, beskućništvo, bijeda i propasti naraštaja. Potom trgovina živim i mrtvim tijelima. Nove seobe starim putovima, s Juga na Sjever. Manjine koje etabliranjem postaju većina, i obratno. Kolonijalizam koji se promeće u imperijalizam. I nevini mali šovinisti u ruhu službenika režima, u odijelima malog čovjeka. Nacionalist, začetnik Imperija. Čovjek bez svojstava koji postaje planetarnik. Misli globalno i djeluje lokalno. Anestetički. Neutralizira svaku pomisao na dvorište, dvor, mir, periferiju, osobnost , privatnost. Posebno na bliskost, drugarstvo, jednakost. Halabuči velikim riječima ulazeći na mala vrata povijesti. Posljedice su nam poznate. Prevenirajmo ih. Ulazi i izlazi na neku od kapija Balkana. Bile one i imaginarni mostovi jučerašnjih mahala. Dotle, Adrianskoga mora sirene presvlače se u zečice. Jer,nikad se ne zna kad će ponovo otvoriti balkanski cabaret. A u njemu nema mjesta za sve tipove rilica. I ribica. Naročito ne Slobodnih društvanceta za promidžbu Njenog visočanstva. Anusa. Imperiua magnusa.

( Lidija Vukčević )