Intelektualno poštenje (II)

Za razumijevanje pozicije crnogorskog intelektualca treba imati na umu čitav socio-ekonomski kontekst društva. Ratno okruženje devedesetih i potom nesrećna tranzicija, sigurno su dominantni faktori koji su uticali na formiranje individualne i kolektivne svijesti u društvu.

Devedesete su snažno gušile svaku individualnost i nametale nekritički i euforčan stav mase. To vrijeme je žestoko poljuljalo vrijednosne kriterijume i u prvi plan izbacilo vulgarni pragmatizam. Ono što je materijalistički korisno postalo je i moralno prihvatljivo. Pojedinci su se preko noći nezakonito obogatili i zajedno sa odabranim političkim subjektima formirali oligarhijski centar moći bez presedana u novijoj istoriji regiona. Tako je nastao sloj vladajuće elite (oligarhije), koji već više od dvije decenije ima dominantan uticaj na sve crnogorske ekonomske i društvene tokove. Njihova uloga u „redefinisanju“ tj. razgradnji svih društvenih normi je gotovo nemjerljiva.

Pravo pitanje je: kako je to moguće? Svakako je promjena društvenog sistema iz socijalističkog u kapitalistički izazvala frustracije i nesnalaženje prosječnog intelektualca. Pojedinac je odjednom postao nezaštićen pa i nebitan. Sada je bitan kapital i odnosi koje on kreira. Vlasnici kapitala iz pozicije oligarhijskog centra moći diktiraju ekonomsku i društvenu realnost. Oligarhija „vješto“ koristi sve državne resurse u funkciji jačanja svoje moći i zaštite svojih interesa. Zavidna je i vještina kojom balansiraju na regionalnoj i međunarodnoj političkoj sceni, uvijek dominantno s pozicije očuvanja vlastitog interesa.

Najveći broj intelektualaca ne bi imao ozbiljan problem u razumijevanju prethodnih stavova. Problem nastaje kada stavove treba eksplicitno saopštiti u užim krugovima, ali i na javnoj sceni. U svoje vrijeme otac prosvjetiteljstva Volter je apelujući na intelektualno poštenje svojih savremenika pozivao na toleranciju. Smatrao je da „jedni drugima moramo oprostiti ludosti ali jednu ludost ne smijemo tolerisati - netolerantnost“. On veli da „ako se netoleranciji prizna pravo da bude tolerisana to je kraj tolerancije i pravne države“. Istinitost ovakve teze visi poput Damoklovog mača nad sviješću i savješću prosječnog crnogorskog intelektualca: profesora, inžinjera, doktora, pisca, reditelja... Netolerantnost prema oponentima oligarhijskog centra moći nikako nije samo teorijska i verbalna. Ona je veoma eksplicitna ali i prikrivena, diskretna i duboka do najsitnijih pora društva. Ako niste apologeta ili simpatizer svega što nudi oligarhija, onda ste gurnuti u tabor netolerisanih. Posljedice će biti veoma realistične: smanjene ili nikakve šanse za ozbiljan posao; ako ste preduzetnik neprekidan pritisak inspekcijskih organa i slično. Istovremeno ste osuđeni na to da gledate i tolerišete njihovu „pravnu“ državu: monopole, namještene tendere, zaposlenja po vezi, lopovske privatizacije, spašavanje Prve banke i slično.

Ovakva društvena realnost nije nastala preko noći. Ona sistematski i otvoreno instalira društvene tokove na paradigmatičan crnogorski način već decenijama. Arhaični ostaci plemenske svijesti i zarobljeni akademski i kulturni centri poput državnog univerziteta tome svakako pogoduju.

Ima Crna Gora, naravno, dosta intelektualaca koji razumiju princip „tolerancije koja ne toleriše netoleranciju“, ali pravo pitanje je koliko njih prihvata intelektualno poštenje kao etički imperativ i usmjerenje ka istini. Osloboditi intelektualnu svijest straha od netolerancije u društvu koje ne poznaje u ozbiljnoj mjeri praksu „ građanske otvorenosti“ izazov je i ispit istinskog demokratskog potencijala. Bez Poperovog kritičkog pluralizma to nije moguće. A o tome u narednoj kolumni.

( Milovan Baždar )