Očekivanje ima dva lica

Mladi reditelj Bojan Stijović predstavnik je Crne Gore na ovogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu koji počinje danas, sa svojim filmom “Peloid” koji će internacionalnu premijeru imati na festivalu u Sarajevu 15. avgusta u 14 časova, u okviru kategorije kratkih filmova.

Stijović u razgovoru za “Vijesti” otkriva svoja očekivanja na festivalu, ali najavljuje i novi film na kojem radi, a koji će govoriti o njegovom djetinjstvu.

• Koja je radnja filma, koga “Peloid” prati?

Nisam siguran kako treba da prepričam radnju filma koji još nije vidjela publika. Osjećam se kao da stojim pred producentima koji treba da se nakače na moju priču i isproduciraju film. Mogao bih ukratko da kažem da je to priča o ocu i sinu, koji se nisu vidjeli dovoljno dugo, jedan dolazi kod drugog i kroz obnavljanje odnosa osvjetljavamo i dio njihovih života koje su vodili individualno, u toj pauzi. Kroz taj odnos ispričale su se i mnoge druge stvari koje se tiču teme oca i sina u jednom širem kontekstu, generacijskom, arhetipskom, mitološkom…

• Na filmu si angažovan i kao reditelj i scenarista, a Stefan Bošković je koscenarista ali i glumac... Koliko je lakše ili teže i zahtjevnije, pristupiti radu na filmu iz više uloga?

Reditelj uvijek pristupa filmu iz više uloga. Od njega se očekuje da razumije sve procese u proizvodnji filma, da zna tačno šta želi od svojih saradnika u svakom trenutku. Što je više upoznat sa svim segmentima njegova vizija će biti jednostavnija i lakša u samoj izvedbi. Ja ne volim da pišem scenarije, ali u datim okolnostima moram učestvovati i u pisanju. Čak i da ne učestvujem u pisanju scenarija, na kraju, kada je scenario završen, opet dolazi u moje ruke i ja ga mogu samo prilagoditi sopstvenoj viziji, izbaciti iz njega što mislim da treba ili dodati nešto. Dakle, reditelj mora biti prisutan u svemu ukoliko želi da se na ozbiljan način bavi ovom umjetnošću.

Stefanu Boškoviću ovo nije prva uloga na filmu i to je i meni olakšalo posao. Kada sam razmišljao o liku Romana razmišljao sam o Stefanu, ubjeđivanje je trajalo mjesecima, jer Stefan nije želio da glumi, ali znao sam da ću ga ubijediti ako se pojavi neka naročita specifičnost, koja je u ovom filmu bila pojava dramskog pisca Ljubomira Đurkovića koji glumi Romanovog oca. Ljubomiru se takođe dopala ideja da Stefan i on igraju u fimu, inače ga drugačija podjela nije interesovala. Taj koncept, da dva pisca glume oca i sina, filmu dodaju još jednu dimenziju, (samim tim su se i pisci i književnici naročito zainteresovali za film) iako su se obojica fenomenalno snašli u ulogama i odigrali upravo ono što sam htio.

• Ko je Roman, da li je on običan čovjek, da li je predstavnik savremenog, možda nesrećnog čovjeka...?

Ne bih znao da objasnim ili opišem predstavnika savremenog života. Svijet je toliko raskošan, tradicionalan, fantastičan, fantazmagoričan, virtualan, opipljiv, mirišljav, odvratan, da ne bih mogao da nekog izvučem tek tako, a kamoli definišem šta je predstavnik savremenog čovjeka. Roman je moj prijatelj. Kao i ostali likovi u filmu. Moram da budem blizak s njima, moram da ih osjetim da bih mogao bilo šta s njima da napravim. Roman je u trideset i nekoj, natovaren problemima. Dolazi kod oca, koji mu je po svemu sudeći posljedna opcija. Zar to samo po sebi nije tužno?

• Kako bi prokomentarisao crnogorsku kinematografsku scenu, angažovanost mladih autora, entuzijazam starijih, podrška države i institucija i slično?

Ne bih da pričam o starijim kolegama. Ne znam na šta se odnosi njihov entuzijazam, mislim da je to više borba da opstanu, bojazan od talasa mladih autora, koji je naišao i za par godina zaista napravio važnu kinematografsku sliku, važne nagrade, učešće na prestižnim festivalima, konačno, predstavili su i izvezli državu van na dobar način. Ono što doprinosi ovako ubrzanom razvoju kinematografije je osnivanje Fillmskog centra, odnosno sposobnosti ljudi koji rade u njemu. Svi smo skeptični prema institucijama i stanjem kulture u našoj zemlji, ali veoma sam optimističan u vezi s Filmskim centrom. Dovoljno je samo što će Crna Gora postati i članica “Eurimaža”, mada još nisam siguran da ljudi znaju koliko je to velika stvar za crnogorski film.

“Peloid” je prvi realizovan film koji je podržan na konkursu Filmskog centra, veoma brzo i efikasno smo završili film, i sada ima internacionalnu premijeru na Sarajevo film festivalu, što jeste priznanje o kojem smo pričali, priznanje kolektivnom, sistematičnom radu. Veliko olakšanje je bilo to što je producentska kuća Artikulacij producirala film. Kad vam neko stvori dobre uslove za rad, možete da se koncetrišete na ono što je vaš primarni zadatak. Sada ta priča o crnogorskom filmu gradira, brzo se razvija i dešavaju se zaista bitne stvari u našoj maloj kinemtografiji, nažalost nedovoljno zastupljene u medijima. Zemlje u regionu su naše uspjehe objavljivali kao važne vijesti, da ne kažem udarne. Pojedini crnogorski mediji nekad i ne objave veliku vijest kao što je odlazak filma Ivana Salatića na Venezia film festival.

• Koliko na ovu nominaciju gledaš kao na podršku, ili priznanje onoga što stvaraš?

Biti dio takmičarskog programa jednog takvog festivala je velika stvar za mene kao mladog autora. Nominacija predstavlja svojevrsnu podršku za ekipu i mene, u određenom smislu može da predstavlja i priznanje, ali prije svega nominacija je značajna jer će film biti prikazan pred mnogobrojnom publikom koja dolazi s raznih strana, što je od velike važnosti za sve nas.

• Sarajevo filmski festival je jedan od najprestižnijih, veoma prepoznat, kakva su tvoja očekivanja?

Očekivanje ima dva lica koja se uvijek smjenjuju. U jednom trenutku očekujete možda i mnogo više od onoga što možete da dobijete, u drugom ne očekujete ništa. Prisutna je neka vrsta pozitivne treme, više zbog toga kako će reagovati publika, hoće li se nasmijati na mjestima na kojima očekujete da hoće, sve je u sitnim mjerama i samo isčekivanje je posebno osjećanje. Znam da je na Sarajevo film festivalu uvijek jaka konkurencija, ali očekivanja su prvobitno usmjerena na prijem kod publike. Takođe radujem se što ću biti dio jednog takvog takmičenja i što ću biti u prilici da pogledam filmove kolega iz različitih zemalja.

• Koji su tvoji planovi za dalje?

Razvijam scenario za dugometražni film u kojem se bavim sopstvenim djetinjstvom. Kažu da čovjek samo jedno djelo može da posveti svom djetinjstvu, i sad je došao taj trenutak. Ne samo pisanje, nego postavljanje sinopsisa, scenarija za dugometražni film je potpuno različito od svega što sam radio do sad. Sve što radite je u mnogo širem zahvatu, razvoj glavnog lika, mnoštvo sporednih karaktera, B - priča, klimaks…komplikovano je da vozite priču od sat i po vremena na konstantnoj pedenci. Film mora konstantno da se penje, da ide ka nečemu, iznad vas, iznad svega.

Kratki film je odlična forma za mladog autora

• Vaš film je nominovan u kategoriji za najbolji kratki film koja je opisana kao najuzbudljivija... Da li je kratki film dovoljno vredovan u javnosti i među publikom?

Kratki film je specifična forma, žanr, i svoj pun potencijal ostvaruje na festivalima. Bitan je za mladog autora, jer predstavlja odličan format za usavršavanje, ekperimentisanje, ovladavanje zanatom, upoznavanje sa stilom, što zahtijeva konkretnost i preciznost, jer je vremenski ograničen kao medij. Veoma atraktivna kategorija na Sarajevskom festivalu jeste upravo konkurencija kratkog filma podijeljena u dva dana. U kratkom vremenskom okviru možete da pogledate različite tematske i stilske cjeline, filmove iz različitih podneblja, na različitim jezicima i to doprinosi dinamici i kompletnom utisku.

“Ne volim filmove iza kojih su kalkulacije”

• Kakve filmove privatno gledaš, imaš li omiljene i da li bi neke preporučio?

U ovom trenutku sam posvećen Holivudu i američkoj kinematografiji. Hičkok je neko od koga učim, a filmove koje mogu gledati svakog dana su “Sunset Bulevard”, “The Grapes of Wrath”, “Verigo”, “The Dead”, “The Swimmer”, “Mulholland Drive”, “The Night of the Hunter”, “Once upon a time in the West”, “Body Double” i mnoge druge. Od novijih filmova i serija izdvojio bih impresivnu i uvrnutu seriju “Happy”, film “Killer Joe” velikana Vilijama Fridkina i filmove Aleksandra Pejna, Endrju Dominika, Džonatana Glejzera, Pol Tomas Andersona i Džejmsa Greja. Takođe, japanska kinematografija, posebno žanrovski filmovi Imamure, Kijoši Kurosave, Takeši Kitana. Ne prijaju mi „umjetnički“ pažljivo konstruisani filmovi, iza kojih stoji kalkulacija, politička i sociološka teza. Mislim na angažovane filmove “Loveless” i “The Killing of a Sacred Deer”. Nadam se da mi crnogorski umjetnici i nevladin sektor neće zamjeriti.

“Peloid” izabran među 500 prijavljenih filmova, u konkurenciji sa još deset

Takmičarski program - kratki film je jedna od najuzbudljivijih sekcija Sarajevo Film Festivala, ističu organizatori.

“Sam format kratkometražnog filma ograničen je samo trajanjem te predstavlja jednu od najslobodnijih filmskih formi, dok publici omogućava da u relativno kratkom vremenu doživi više različitih filmskih iskustava. Program ima za cilj da publiku i filmske profesionalce upozna sa novim regionalnim filmskim autorima i njihovim kratkim filmovima”, navodi se na zvaničnoj internet stranici festivala.

Od preko 500 prijavljenih i pogledanih filmova, publika će imati priliku da vidi 11 u ovogodišnjoj konkurenciji, među kojima je i Stijovićev “Peloid”. Najavljeno je šest svjetskih i pet regionalnih premijera te jedan omnibus izvan konkurencije.

Filmovi se takmiče za nagradu Srce Sarajeva za najbolji kratki film i jednu Specijalnu plaketu.

( Jelena Kontić )