Vladimir Abakumov u Bar preselio muzej iz Moskve

Prije šest godina Crna Gora je dobila potpuno neočekivan poklon. Nažalost, ni dan-danas ga nije svjesna...

Jedan od 10 najvećih svjetskih muzeja „art brut“ ili „outsider art“ umjetnosti, sa preko 4.000 eksponata, iz Moskve je 2011. preseljen u Bar. Učinio je to Vladimir Abakumov, vlasnik kolekcije, čovjek koji je čitav život posvetio umjetnosti. Zaljubio se u Crnu Goru i u nju sa sobom donio svoju prvu veliku ljubav.

“Posve slučajno sam se preselio u Crnu Goru. Imam puno prijatelja koji su kupili nešto u Crnoj Gori i kod kojih sam dolazio na odmor. Oni su bili jako zaposleni, a ja sam muzejski čovjek i prilikom tih dolazaka zaista sam uživao u ljepoti Crne Gore. U početku sam dolazio na sedam dana, pa na mjesec dana, pa na tri mjeseca, a onda mi je sinula ideja - zašto bih se ja iz takve ljepote uopšte vraćao u Moskvu, gdje su gužve, saobraćajni kolaps, skupoća... Nisam planirao, ali kad sam došao, zaljubio sam se u Crnu Goru i ostao. Bilo je to 2006. godine”, kaže Abakumov u razgovoru za “Vijesti“.

Sa njim je u Crnu Goru stigla i čitava njegova kolekcija umjetnosti koja je u posljednje vrijeme u svijetu postala pravi hit.

“Kada sam već odlučio da dođem, pun snage i želje da nešto radim, bilo je logično i da moj muzej, odnosno kolekciju sa preko 4.000 eksponata, prebacim u Crnu Goru. Dobio sam sve zvanične dozvole, popakovao u kamion s prikolicom i utovario na brod. Kolekcija je - ne znam zbog čega - putovala dva i po mjeseca, bio sam nervozan i uplašen da li će uopšte i stići. Na kraju se sve dobro završilo, a ja sam otvorio muzej u Baru”. U njemu je trenutno izložen samo jedan djelić te kolekcije, ostatak je u depou, jer prostor u kome je sada muzej nije adekvatan za tu namjenu.

Bez obzira na to što postoji od 2011. godine, za “Autsajder art centar” u Baru praktično niko i ne zna.

“Vjerovatno je to moja krivica, jer nisam uspio da nađem odgovarajuću podršku. Dosta sam pričao sa Kulturnim centrom u Baru, dobro znam te ljude, u Moskvi sam napravio crnogorsku izložbu na kojoj je bio i ambasador Crne Gore, a imam i projekat sa kojim sam upoznao i gradonačelnika Bara i Kulturni centar. Međutim, još nisam dobio odgovor”.

“Art brut” ili “outsider art” svojevremeno je proslavio Žan Dibife, sakupivši veliku kolekciju za muzej u Lozani, koji je postao jedan od najpriznatijih u svijetu.

Dibife je napravio prvu veliku zbirku i napravio klasifikaciju, a tu vrstu umjetnosti on je nazvao 'art brut'. To je vrsta umjetnosti koju prave isključivo amateri. To su ljudi koji se socijalno nisu adaptirali, koji ne komuniciraju s okruženjem zbog bolesti, zbog starosti, koji žive sami. Jedan od najpoznatijih je primjer Henrija Džozefa Dardžera, koji je 56 godina crtao u svom stanu i nikad nikome to nije pokazao. Kada je umro, u stanu je pronađeno crteža u dužini od pet kilometara. Dardžer je postao jedan od najpoznatijih i najskupljih umjetnika u Americi. On je ručno napisao i knjigu od 19 hiljada stranica. Za te ljude glavno je da crtaju, nije važan rezultat. To je, s jedne strane neka vrsta ludila, a s druge strane neobjašnjiva vrsta umjetnosti koja izlazi iz čovjeka. To je logički neobjašnjiv proces. Osnovna razlika između njih i naivaca je to što oni nemaju potrebu da pokažu svoj rad. Naivci su komercijalizovani, oni su bez akademije, ali slikaju za tržište. Ovo su ljudi koji slikaju iz sopstvene potrebe i uopšte ne razmišljaju da li će to neko da vidi i da li će mu se dopasti. Zato se to zove „autsajder art“ ili „umjetnost na marginama“, jer oni su zaista na marginama i života i umjetnosti - Abakumov nam približava izuzetan svijet „art bruta“.

U početku je „definicija“ onih koji se bave marginalnom ili autsajderskom umjetnošću bila da su to ljudi koji nemaju školu, ne poznaju istoriju umjetnosti i ne komuniciraju s drugim umjetnicima...

“Sada postoji internet i praktično sve informacije su dostupne, ali u početku je bilo bukvalno tako. Oni nisu znali šta je to izložba, muzej, oni su znali samo za svoju sobu i papir, zid ili nešto drugo na čemu su izražavali stanje svoje duše”.

Činjenica je, dakle, da Crna Gora ima nešto za šta i ne znamo da ima, a što bi moglo da bude vrlo interesantno i nama i ljudima koji dođu u Crnu Goru.

“Ako bi se tome poklonila bar malo veća pažnja, ako bi se kolekcija smjestila u odgovarajući prostor i muzej stavio u kulturni program, tj. na kulturnu mapu Crne Gore - da se zna da u Baru postoji poznata evropska kolekcija - siguran sam da bi veliki broj ljubitelja umjetnosti isključivo zbog toga dolazio u Crnu Goru. Imam zaista mnogo poznanstava i prijateljstava sa evropskim i svjetskim muzejima, i oni rado prihvataju moj poziv da svoje kolekcije izlažu u Crnoj Gori, kao što i ja rado prihvatam njihove pozive da sa mojom kolekcijom budem njihov gost. I uvijek se naglašava da je to kolekcija „Autsajder art centra“ iz Bara”.

Među radovima izloženim u “Autsajder art centru” ima i onih koji su nastali u Crnoj Gori.

“Velika bi bila sreća za Crnu Goru ako se obrati pažnja na ovu vrstu umjetnosti. Siguran sam da i u Crnoj Gori ima takvih umjetnika koji su zaneseni crtanjem, koji bez crtanja ne mogu da zamisle svoj život. Nebitno da li to rade na platnu, papiru ili kamenu. U 'Autsajder art centru' ima i crnogorskih umjetnika, ali ne mnogo, jer ja još ne razumijem najbolje jezik, treba korak po korak preći čitavu državu, a najgore za mene je što sam sam. U Moskvi sam imao četiri čovjeka i bilo mi je mnogo lakše, a ovdje sam apsolutno sam. Kad moram nešto da uradim tokom dana, ili kada otputujem na neku izložbu, prinuđen sam da zaključam muzej. A i inače me je pomalo sramota prostora u kojem su izloženi radovi. Za tako nešto ne treba neki moderni objekat, idealna bi bila neka napuštena fabrika, hangar, neki bukvalno 'brut' prostor. Pokušao sam da nađem adekvatno rješenje, u jednoj oronuloj kući koja je bila idealan prostor za ovu vrstu umjetnosti, ali da bih dobio dozvolu da kuću prevedem na moje ime morao sam prvo da je renoviram. A kada sam je renovirao, nastali su problemi da je prevedem na svoje ime iako sam kuću kupio. Potrošio sam puno para i snage, ali nije bilo konkretnog rezultata”, ističe Abakumov, koji je član žirija velikih svjetskih manifestacija te vrste i iza koga uvijek stoji da dolazi iz Crne Gore.

Od male izložbe do 4.000 radova

Vladimir Abakumov potiče iz umjetničke porodice, istoričar je književnosti, a bio je načelnik odjeljenja u Tretjakovskoj galeriji. Potom je radio u Fondu kulture Ruske federacije, napravio između hiljadu i hiljadu i po izložbi akademske umjetnosti po svijetu. Ipak, umjetnost koja oslikava stanje duše potpuno ga je opčinila...

- To je bilo interesantno. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka u Rusiji je bila „perestrojka“, Sovjetski Savez je prestao da postoji kao zajednička država, bio je to buran period. Ja sam otvorio humanitarni centar i pravio izložbe akademskih umjetnika, mode i svega onoga što je moglo da bude interesantno. Jednom smo došli u psihijatrijsku bolnicu zbog neke socijalne akcije i na zidu sam vidio nešto jako interesantno. Došao sam na ideju da napravim izložbu i to sam i uradio. Bila je to mala izložba koja je trajala dvije nedjelje, u centru Moskve. Ljudi su se zainteresovali. Potom sam se u Lozani upoznao sa kustosom Dibifeovog muzeja, pričali smo, on mi je poklonio neke knjige. Pozvali su nas da gostujemo sa našom izložbom, a onda su uslijedili pozivi sa svih strana, iz Njemačke, Južne Afrike, San Franciska, Ženeve... Kada smo izlagali u Rusiji, počeli su da nam dolaze i umjetnici i njihovi rođaci i počeli da donose radove. Za ovih 30 godina stvorio sam zbirku od preko 4.000 radova.

“Art brut“ sve više dobija na značaju, cijene i do 300.000 eura

“Raw vision“ je 1997. godine napisao da je muzej Vladimira Abakumova u Moskvi, odnosno njegova zbirka, u Top 10 iz te oblasti u svijetu. Prije nekoliko godina, svrstan je među one koji su najviše doprinijeli razvoju „art bruta“. Na toj listi su slavna imena poput Žana Dibifea, Rodžera Kardinala...

“Bio sam iznenađen, ali i obradovan što sam se našao u takvom društvu”, kaže Abakumov i napominje da ta vrsta umjetnosti posljednjih godina doživljava strašnu ekspanziju, te da radovi postaju sve skuplji.

- Kada sam ja počeo, možda je postojalo oko 50 „outsider art“ muzeja u svijetu, uglavnom u zapadnoj Evropi, te u Americi, mada je tamo dosta širok pojam „art bruta“ jer u tu kategoriju svrstavaju svakog ko nešto crta i nema ozbiljne nauke koja se bavi time. U posljednjih 5-10 godina „art brut“ je u strašnoj ekspanziji, svake godine krajem januara u Njujorku se održava ogroman sajam, a u oktobru je velika izložba u Parizu, za koju sam već dobio pozivnicu. Meni je to bilo čudno, jer u početku smo se svi okupljali u Londonu, gdje izlazi specijalizovani magazin „Raw vision“, tamo smo se družili, pričali, pravili simpozijume. Ali, u posljednje vrijeme „art brut“ se jako proširio, prošle godine otvorio se veliki muzej u Lisabonu, u Italiji je postojao samo jedan muzej a sad ih je otvoreno još pet-šest, u Njemačkoj je otvoreno šest muzeja... Nedavno sam dobio poziv i za otvaranje velikog muzeja u Norveškoj. Srbija je takođe prepoznala značaj “art bruta”, postoji državni muzej u Jagodini sa kojim sjajno sarađujem, a njihovo Ministarstvo kulture organizuje bar šest jako kvalitetnih izložbi godišnje. I srpski “outsajder art” umjetnici dobili su na cijeni, neki njihovi radovi već se prodaju preko 10 hiljada eura, a ne mogu ni da se nađu jer sve kupuju stranci. A kada smo već kod cijena, u posljednje vrijeme i cijene „art brut“ radova značajno su porasle. Recimo mali crtež na papiru jednog meksičkog umjetnika koji je stvarao dvadesetih godina prošlog vijeka na posljednjoj aukciji prodat je za 300.000 eura!

Galerija

( Aleksandar Vučković )