Luča - saglasje sa velikim evropskim pjesnicima
O Njegoševom shvatanju umjetnosti i pjesništva, što predstavlja uvod za njegovu primijenjenu estetiku, imamo brojna svjedočanstva
Sudeći prema Njegoševim idejama, on razlikuje metafizičku ljepotu i fizičku ljepotu.
Snažno naglašava ljepotu prirode, ističući da se ona ukrašava kao nevjesta zorom, bisernim kapljicama, brilijantnim sjemenima "da dičnija na jutro izađe pred očima svoga vladaoca". Njegoševa sklonost ka ljepoti prirode iskazana je u njegovom cjelokupnom književnom djelu: "Dan ti svjetlost krune pokazuje / noć porfire tvoje tajinstvene / neponjatna čudestva divota". Ili, kada kaže: "Plava Luna vedrim zrakom u prelesti tiho teče".
Poznata je i njegovo oduševljenje ženskom ljepotom. Opisujući snahu Milonjića bana ili dilber-Fatimu on koristi biblijske opise iz "Pjesme nad pjesmama". Takođe, u pjesmi "Crnogorac zarobljen od vile" koristi narodno predanje u izlaganju svog koncepta vilinske ljepote. U pjesmi posvećenoj gozbi u kući Spiridona Gopčevića u Trstu, diveći se ljepoti domaćice večeri, ostavio je pjesnički trag svojim najintimnijim preokupacijama. No, po svemu, pjesma "Tri dana u Triestu", na gozbi kod grofa Štadiona, i posjetama pozorištu kada je lik graciozne Flore zaplijenio njegovu maštu, prevazilazi po snazi imaginacije njegove književne likove. I, najzad, kultna pjesma, najljepša u južnoslovenskoj ljubavnoj poeziji "Noć skuplja vijeka" u kojoj je prikazan eterični lik vanvremene divotnice, mitske Helene, koja je uzrokovala Trojanski rat, ali čije se nadzemaljsko lice ogleda u oku muškarca. Najzad, njegova izjava da čovjek i sa samrtnog odra mora da baci pogled na ta krasna stvorenija, je izraz iskrenog oduševljenja.
Njegoš poštuje i mušku ljepotu, dajući prvenstvo snazi i viteštvu kao kod Batrića Perovića: "Onakvijeh oči gvozdenijeh / još ne vidjeh na jednoga momka" ili svetačke ljepote kao na licu igumana Stefana. Estetske kategorije kod Njegoša, date su uvijek u kontrastima u kojima se ispoljava njegov smisao za dinamičko shvatanje svijeta. Estetika lijepog u korelaciji je sa estetikom ružnog, svjetlost sa mrakom, komično sa tragičnim. Za termin "lijepo" Njegoš koristi čitav arsenal termina stepenujući ih po svojstvima ljepote: lijepo, krasno, prekrasno, prelesno, blistatelno, divotno sve do uzvišenijih oblika ljepote: svjetlosno, božestveno odnosno savršeno. I za ružno koristi različite termine: bezoblično, besformno, gnusno, pregnusno, ružno, tmasto, rugobno itd.
Ispitaćemo kako kod Njegoša funkcioniše par tragično-komično u njegovom književnom djelu. Pojam tragičnog vezan je za osnovni koncept "Luče" koja predstavlja dramatičan nebeski sukob dobra i zla. Iz tragičnog ratnog meteža u kome se sukobljavaju Bog i Satana i usljed Adamove podrške, čovjek je osuđen na tragično zemaljsko bitisanje: "U vremenu i burnom žilištu / čovjeku je sreća nepoznata / prava sreća za kom vječno trči / on joj ne zna mjere ni granice / što se više k vrhu slave penje / to je viši sreće neprijatelj / naša zemlja mati miliona / sina jednog ne mož vjenčat srećom". U cjelovitom konceptu "Luče" Njegoš je dao pojašnjenje svog temeljnog stava o tragičnoj čovjekovoj sudbini čije razloge je pronašao u pretpostojanju duše. Zemaljski život odvija se kao dio kazne, ali i pročišćenja odnosno iskušenja na putu ponovnog povratka u prvobitno blaženstvo. No, ostaje temeljna ideja da je ljudski život opterećen tragizmom, patnjom, smrtnošću, situacijom u kojoj su "tirjanstvo i glupost povezani", u kojoj čovjek robuje kao duhovno biće svojim neumjerenim tjelesnim prohtjevima i ambicijama. Taj stav će iskazati iguman Stefan u potpunosti riječima da je "svijet sostav paklene nesloge", u kome se u heraklitovskoj rijeci promjena, odvija stalna borba nebeskog i zemaljskog plana, odvijaju se neprekidni ratovi među narodima, pojedincima, čak i prirodnim stihijama. Najzad, dvojnost duha i tijela, njihov unutrašnji sukob u temelju je ljudske prirode. Čovjek je tragično biće jer je u njegovoj biti dualnost u kojoj postoji s jedne strane moralni zakon, a s druge "adsko nasledije" koje čovjeka povezuje sa zlom. Moralno, Volja je zbunjena unutrašnjim protivrječnostima, koji opterećuju moralne izbore i čine čovjeka nesrećnim i nesavršenim.
Suprotno osjećanju tragičnog, Njegoš veoma često upotrebljava i efekte komičnog. Komično sadrži estetsko i moralno značenje. U "Šćepanu Malom", u govoru Teodosija Mrkojevića duhoviti odgovori na drsku laž Šćepana Malog da je ruski car, koji izazivaju smijeh. Efekat komičnog Njegoš koristi u estetskom smislu, ali njegovo značenje je dublje moralno, sadrži osnovnu crtu žigosanja moralnih izopačenosti i svega onoga što se nadmoćno ismijava, izoštrava u svojoj izopačenosti. Njegoš kao da je poznavao nalaze jednog od najvećih filozofa koji su se bavili estetikom smijeha Anrija Bergsona. Smiješno nastaje kada se stvari razvijaju u neočekivanom smjeru, kada ljudi dobijaju svojstva robotiziranog ponašanja, a njihova djela liče na postupke koje izvršavaju mehaničke naprave a ne ljudska bića. U Njegoševom slučaju izuzetan primjer komike predstavlja epizoda u "Gorskom vijencu" u kojoj vojvoda Draško opisuje svoj doživljaj Mletačke Republike.
Njegoš je u Italiji boravio u više navrata, najčešće na proputovanjima za Beč i Petrograd. Njegovi savremenici svjedoče da je poznavao italijanski jezik. U razgovoru sa baronom Rotšildom, piše Ljuba Nenadović u svom putopisu "Pisma iz Italije", on koristi francuski jezik, a kada mu je potrebno da svoj govor učini još jasnijim i preciznijim prelazi na italijanski. Njegoš je posjećivao Mletački arhiv, i uz pomoć Nikole Tomazea pronašao svjedočanstva Paskvala Cigonje, izvanrednog providura kotorskog, na osnovu kojih je saznao detalje o životu Šćepana Malog koji će mu poslužiti za istoimeni spjev. Prva posjeta Veneciji Njegoševa je 1844. godine, a druga u februaru 1848. do kraja marta kada je i proučavao arhivsku građu za "Šćepana Malog". U svojoj bilježnici Njegoš zapisuje: "Venecija se vidi sa zvonika Svetog Marka kao gomila crnih klijetah". On piše o Palacu Man Frinovom u kojem je vidio kartinu "Herkulov boj". Ispisuje osnovne podatke o crkvi Svetog Marka u Veneciji, koracima je premjerio Ponte Rijalto. U pismu Vuku Karadžiću daje iznenađujuće detaljan opis svoje raskošne hotelske sobe na Grand kanalu. Iz konciznih opservacija saznajemo o pjesnikovom istinskom divljenju prema umjetnosti Venecije. S druge strane, u "Gorskom vijencu" njegov stav temelji se na političkim kriterijumima prema imperijalnim aspiracijama Mletačke Republike prema crnogorskoj teritoriji. U "Šćepanu Malom" nedvosmisleno kaže misleći na Otomansku imperiju, ali i na Mletačku Republiku: "Alija se i lav razumiju / preko naših gora stiješnjenih".
U tom smislu izvještaj vojvode Draška iskazan sa izrazitim komičnim nabojem, predstavlja skrivenu Njegoševu misao, i želju da pokaže superiornost crnogorske političke kulture, njenih običaja i tradicije u odnosu na razvijeniju mletačku civilizaciju. Upotrebljava čitav spektar komičnog da bi u ironijskom maniru predstavio njene vidljive i nevidljive mane. Tako će Njegoš kroz duhovito, humorističko i smiješno, zatim više forme, grotesknog, parodijskog, paradoksalnog i apsurda, koristeći najviše oblike ironije koja se katkad pretvara u vrhunski cinizam i sarkazam, osuđivati one aspekte venecijanske politike u kojima prepoznaje njihove nedvosmislene političke aspiracije.
U dijaloškoj formi, kada slušaoci postavljaju ironijski intonirana pitanja, odgovori vojvode Draška su još komičniji. Komično ovdje služi Njegošu da pokaže lakoćom smijeha svoje osnovne ideje i ukaže na skrivene elemente društvenog života. Na pitanje o izgledu Mlečića vojvoda saopštava da "bješe lijepih a grdnih deset puta više", zatim o njihovom načinu života i običajima ima izuzetno sarkastične komentare: "Od bogatstva bjehu poluđeli / đetinjahu isto kao bebe". Zatim, u komičnom maniru nastavlja da se "ne boje česti ni poštenju, da nemaju krvi u obraze i da ih ćeskota nesretna davljaše" budući da je čitava Venecija podignuta na morskoj površini.
Slijede pitanja koja uvode viši stepen parodijskog izvrgavanja ruglu mletačkog mentaliteta: "A bjehu li junaci vojvoda?" - "Ne, božja ti vjera Mandušiću / o junaštvu ne bješe zbora". O sudskoj vlasti vojvoda kaže da su njihovi sudovi nepravi i nepravedni. Posebno mjesto zauzima komična scena sa pozorišnom predstavom: "Tu izmilje nekakvoga puka / to ni u san nikad doć ne može / dok ih stade po kući dernjava / imah mrtav padnut od smijeha / nosine im od po kvarta bjehu / istreštali oči kao tenci". Slika koju vojvoda Draško nameće svojim ubjedljivim govorom i vizuelizacija pozorišnih predstava u svijesti Crnogoraca izrasta u duhovitu "rekonstrukciju" njihovih "nerazumljivih" zabava. Sakupljanje u veliku kuću, po riječima vojvode Draška, je bez ikakvog smisla, dreka i krivnjava na jeziku koji Draško ni lingvistički ne razumije primjer je za duhovitost bez premca u našoj književnosti.
No, po svojim komičnim efektima, susret sa samim duždom Mletačke Republike prevazilazi sva očekivanja. Na pitanje "Ja mnim te je dočeka lijepo" on odgovara ironijski: "Ne lijepo nego prelijepo", ukazavši na licemjerstvo svog sagovornika. Mletački dužd obećava ono što se od njega ne traži, a zatim "Sve ono izlinja kada ništa ni zborio nije". Takva prevrtljivost karaktera strana je domaćem mentalitetu. Crnogorci kao najvišu vrijednost postavljaju slobodu. U "Šćepanu Malom" Teodosije kaže: "Mi smo šaka malena naroda / Bogu hvala opita slobodom". Ili, objašnjavajući specifičnost Crnogoraca on kaže da su oni nepokorne ćudi, da ne trpe regule, da su "sobom rođeni vojnici / da se smrću smiju i rugaju". Zato ne čudi njegoševska ironija kada kaže: "I posad mu ne bih vjerovao mlijeko je da reče bijelo". Naročito komično dejstvo postiže opisujući duždevo nepoznavanje balkanskih prilika. U prvi mah vojvodi Drašku se čini da mletački princip vlada istorijskim činjenicama, no na kraju je shvatio da on samo poznaje one bojeve u kojima su Crnogorci pomogli Mlečićima, i najzad kada on potpuno "pođetinji" i pita kad neprijatelji uhvate Crnogorca "oće li ga izjest što li rade" zaprepašten vojvoda usklikne: "Đe će čovjek izjesti čovjeka?", čime se u sarkastičnom tonu završava Draškova komična istorija susreta sa mletačkim velikodostojnikom. Komično prerasta u paradoksalnu situaciju kada se opisuju društvene i političke prilike u Veneciji. U skladu sa modernim političkim shvatanjima, Njegoš je dao zadivljujuće tačan opis futurističkih projekcija modernih političkih sistema i ideologija koje su zasnovane na strahu, nadziranju, potkazivanju i izmišljanju političkih krivaca. Stihovi u kojima se ističe ta opaka strana politike glase: "Kolike su s kraja na kraj Mletke / tu ne bješe ni jednoga čojka / jedan drugog koji ne držaše / za tajnoga žbira i špijuna". Svi građani su prestravljeni, izmučeni stalnom strepnjom od podlaca i doušnika. Pri tome, jedan drugog neprekidno špijuniraju, naravno dodajući političke insinuacije: "Kad dva štogod zbore na ulicu / treći uho obrne te sluša / te onaj čas trči sudnicima / kaži ono što oni zborahu / i popridaj štogod i pogladi". Ovim briljantnim riječima Njegoš je ukazao na neke od najvažnijih mehanizama porobljavanja ljudskog duha koji će se odvijati u ideologijama XX vijeka. Građani su izgubili međusobno povjerenje, niko više ne vjeruje nikome jer cjelokupni društveni život jeste laž, a lažne dojave postaju mjera političkom uspjehu. Njegošev opis paradoksalnosti društvenog života koje je uočavao u pozadini mletačke društvene scene predstavljaju produbljeniji uvid u smisao politike kada ona postaje zamka za lov na ljudsko mišljenje, totalitarnu kontrolu i potpunu neslobodu.
O Njegoševom shvatanju umjetnosti i pjesništva, što predstavlja uvod za njegovu primijenjenu estetiku, imamo brojna svjedočanstva i u njegovom književnom djelu, i u pismima, i u Bilježnici. U "Luči mikrokozma" on kaže: "Zvanije je svešteno poete / glas je njegov neba vlijanije / luča svjetla rukovoditelj mu / dijalekt mu veličestvo Tvorca". Svetost pjesničkog zanata je u tome što je on glasnogovornik Boga. Svjetlost umjetničke inspiracije uzvodi pjesnika prema božanstvenim predjelima: "Svemogućstvo svetom tajnom šapti / samo duši plamena poete". Sinergija između božanskog i ljudskog ostvarena je u pjesništvu, budući da pjesnik posjeduje svojstvo koje ga približava uzvišenijem nadahnuću: "Ono ti je sin prirode poet / on najbliže sa mogućim Tvorcem / ima svojstvu te ga s njim zbliža / jer on može sazdati svjetove / u idejam' visokoletećim". Ovim stihovima Njegoš ukazuje da je pjesničko stvaranje i sam pjesnik, poietes stvaralac kao i Bog. Pjesnik stvara nove svjetove koji prije čina stvaranja nijesu postojali nigdje osim u njegovom umu. U pjesmi "Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima", čitamo: "Tebi svagda umno sunce sjaje / ti u trenu čisto osnovuješ / drugi svijet i biće prirode / samo kad si u hramu poete".
Kada govorimo i Njegoševom estetskom ukusu, u prvom redu mislimo na pjesničke uzore i na njegove umjetničke i likovne doživljaje tokom njegovih putovanja, naročito Italijom kao centrom evropske kulture i umjetnosti kroz vjekove. Na njega su snažan uticaj izvršili Puškin i Deržavin, zatim Lamartin i Igo. Zatim, Džon Milton i italijanski pjesnik Dante. Džon Milton (1608) pjesnik, državnik i teolog, 1652. napisao je "Izgubljeni raj" a objavio ga je 1667. godine. Dante Aligijeri, najveći italijanski pjesnik u svojoj "Božanstvenoj komediji" opisao je pakao, čistilište i raj. Veliki evropski pjesnici nadahnuli su Njegoša za stvaranje filozofsko-religioznog spjeva "Luča". Ali se može dokazati da su njegovi rana pjesnička ostvarenja takođe nastajala pod uticajem velikog evropskog pjesništva. Inače, prvo kritičko izdanje Njegoševih manjih pjesama izdao je Milan Rešetar 1912. godine. Putujući Italijom Njegoš je pokazao odnos prema pjesnicima klanjajući se sjenima Torkvata Tasa i Vergilija. U posveti "Luče" zahvalio se svom učitelju Simi Milutinoviću Sarajliji riječima "Da svagda mi dragi nastavniče... zadatak je smješni ljudska sudba / ljudski život snoviđenje strašno". U malim pjesmama zapisao je kratke stihove posvećene Branku Radičeviću i Mini Karadžić. U Bilježnici daje kratak životopis pjesnikinje Safo. Prevodi Puškina, Lamartina i Igoa, nadahnjuje se jezikom romantičarske provinijencije. Koristi simbole, termine i pojmove Miltona i Dantea, konstruišući svoju nebesku hijerarhiju, sliku prvobitnog raja, motivaciju za pobunu i najzad eshatološku perspektivu. Naravno, ne treba zaboraviti ni uticaj narodne poezije, utoliko što je njegovo rano pjesništvo posvećeno epskoj formi i temama koje su preuzete iz narodnog predanja i memorije.
"Ah, divna poezija, iskra tajinstvena..."
Za Njegoša pjesništvo pomjera granice saznanja. Kao naročita spoznajna moć ono koristi intuiciju i otkrovenje i time nadilazi naučno i pozitivističko mišljenje.
Neposrednost pjesničkog sagledavanja slična je otkrivalačkoj djelatnosti proroka, o čemu imamo svjedočanstvo u "Luči":
"U noć burom jednom razjačanu / sinu meni zraka pred očima".
Srodne ideje Njegoš je iskazao u svojoj pjesmi "Misao". Ona je "plamen božestveni u ništavom hramu", zatim u pjesmi "Vjerni sin noći" pjeva pohvalu mislima kada kaže: "Ti si vrgla stubu kako zraku". Da bi se luča duše uz Daničinu zraku popela do izvora svjetlosti i pankosmičkog središta potreban je pjesnički entuzijazam kao put prema iskonskom središtu.
U pismu Franklu 12. oktobra 1851. sa Cetinja pjesnik kaže: "Ja sam ljubitelj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala. Ah, divna poezija, iskra tajinstvena... Poeta je klik smrtnoga s burnoga našega brijega. On sanja o besmrtiju."
(Kraj naredne subote)
( Sonja Tomović-Šundić )