Povećanje PDV-a, liberalna ili socijalistička agenda?

Povodom poslednje najave o povećanju poreza na dodatu vrijednost (PDV) u Crnoj Gori na 21%, sa dosadašnjih 19%, opazio sam niz polemika u pitanju opravdanosti poreza, pitanju prava na kritiku onih koji se deklarišu kao socijalisti, libertarijanci, opozicija, građani. Zato želim da napravim jednu analizu poreza uopšte, poreza kod nas, te javne potrošnje. Analizu koja će biti više u teorijskoj nego u praktičnoj sferi jer smatram da mi preskačemo korake, većina govori o poreskim stopama i poreskim razredima a da nije dobro promislila o samoj suštini poreza, širini građana koje pogađa i šta se s njim finansira prije svega.

Prvo pitanje – da li je moguće da država postoji bez poreza?

Koliko god nas dažbine pogađale, bilo da se one nalaze u formi poreza na plate, na nepokretnosti, na motorna vozila ili na nešto četvrto, one su neophodne da bi država funkcionisala. Ako želimo školstvo i zdravstvo dostupno svima, ako želimo policiju i vatrogasnu službu, novac za to mora odnekud da stiže. Ideja ukidanja poreza je moguća jedino u četiri raznorodne utopije, i to:

Platonova država

Arhetip utopije u kojoj je čitav sistem prilagođen što boljem funkcionisanju idealne države u okviru koje novac ne bi ni postojao – država bi se brinula za odgoj i obrazovanje te kroz svoje mehanizme odabirala najpodesnije za svaki mogući posao, a svaki pojedinac bi znao da se suštinska vrlina države – pravičnost, može jedino postići kada svako ispuni svoj puni potencijal u njoj. Individualnost u takvoj državi je maltene nepostojeća.

Komunistički ideal

Teza koju je najlakše opisati kao „radi koliko možeš, uzimaj koliko ti treba“ u kojoj je imovina izgubila svoj smisao, ljudi rade da bi sebe činili boljima i da bi doprinosili društvu u cjelini. Taj ideal je ono što možemo vidjeti u seriji Zvjezdane staze. Porez nije neophodan kada novca nema a svako je spreman da doprinese društvu tako što će „svakog dana u svakom pogledu sve više napredovati“. Ideal sličan Platonovoj Državi ali drugačije postavljen i dostižan. U praksi smo vidjeli šta to znači – život jednih na grbači onih drugih.

Libertarijanistički ideal

Novac je neotuđiva svojina pojedinca i država ne može nikakva prava da polaže na njega. Ono što sam zaradio i stvorio je samo moje. Sve što mi treba plaćam po potrebi, pa tako i privatnu lokalnu policiju, vatrogasce, zdravstveno osiguranje koje mi treba, privatnu školu i tako. Problem sa ovim je očigledan – momentalno raslojavanje po nepravednom ključu koje postavlja kastinski sistem iz kojeg je nemoguće izaći – oni koji imaju više (kako god da su do toga stigli) će uvijek biti u boljoj poziciji od onih drugih.

Anarhistički ideal

Država kao ljudski proizvod je nepotrebna i ljudi sami mogu da se ispomažu kada im je to neophodno, mogu da trguju kako žele, poštuju jedni druge i sva međusobna prava. Idealizovanje stanja prije „društvenog ugovora“, period koji bi Tomas Mor sa druge strane nazvao – „rat svih protiv sviju“, konstantan sukob zbog nepostojanja više sile koja će sukob onemogućiti.

Drugo pitanje – kakva je naša država?

Poreska politika može dati vrlo solidan odgovor na pitanje kakvo je ustrojstvo jedne države u starim odnosima desno-lijevo ili onim nešto novijim: liberalno (neoliberalno) – socijalističko (socijal-demokratsko). To se postiže tako što se ustanovi kuda idu porezi, za šta se troše njihova sredstva. Kada pogledamo na jednu stranu i vidimo školstvo koje je i dalje u velikoj mjeri dostupno svima, isto takvo zdravstvo, stabilan nivo penzija i socijalni program rekli bi da naša država naginje socijalnoj strani. S druge strane, niža stopa poreza za marine i jahte, beneficije za ekstremno bogate, ekonomsko državljanstvo, naplata poreza na sitnice uz izbjegavanje naplate najvećim dužnicima, država koja žešće kontroliše i kažnjava trafike od Adriatic Propertiesa, Top Hilla ili Porto Montenegra govori nam da živimo u neoliberalnoj državi koja sve radi u korist najbogatijih, čija bogatstvo bi onda trebalo da se slije na ostale kroz otvaranje radnih mjesta. Poenta je da naša država nije ni na jednoj od ove dvije strane, ona je deideologizovana, nju jedino interesuje izborna mehanika. Živimo suštinski u ideologiji partitokratije, gdje su bogati favorizovani kako bi finansirali kampanje, dok se siromašni kupuju kroz sitne ekonomske benefite i postaju glasačka mašina. U sredini je ogroman državni aparat, koji većinom ne radi ništa ili prepisuje iz crvene u plavu svesku tek da bi nešto radio. Država koja ima ministarstvo bez portfelja je sve rekla o sebi, ona je: jedan zaposleni – četiri glasa.

Treće pitanje – da li je povećanje PDV-a liberalna ili socijalistička agenda?

Moguće je da odgovorimo na ovo pitanje iako smo zaključili da država, kao ni vladajući DPS, nemaju ideologiju sem partijske vlasti, zato što smo vidjeli da su pojedini programi vlade na socijalističkom, dok su neki drugi na liberalnom (neoliberalnom, libertarijanskom) spektru. Mišljenja sam da je ova mjera čist neoliberalni koncept. Povećanje PDV-a je mjera koja pogađa svo stanovništvo u istoj mjeri. Ona će učiniti da nešto što je 31.12.2017. godine koštalo 1.19 eura, 01.01.2018. košta 1.21 euro. To povećanje će za dva centa olakšati i moj i džep nekog omiljenog vladinog bogataša. Razlika je u tome što je vladinom bogatašu taj iznos 1 na -38 njegove mjesečne zarade, dok je meni on 1 na -18 recimo. Samim tim ta mjera je procentualno više oduzela mom budžetu, nego što je to učinila bogataševom. Isto važi i za firme, ako one pomenuto povećanje prime na svoju štetu, davajući državi više za istu uslugu koju su učinili (time što cijenu od 1.19 održe na 1.19 ali zato plate 20 umjesto 19 centi poreza, zarađujući cent manje), gore su prošle manje firme, jer će izgubiti veći procenat svoje zarade od onih velikih. Mjera koja bi bila više u socijalističkom spektru bi išla na uvođenje dodatnih poreskih razreda za plate, za godišnji porez na dobit, za godište motornog vozila, specijalni porez na luksuzna sredstva kao što su jahte, džipovi, bazeni i slično.

Četvrto pitanje – gdje je tu opozicija?

Manje više nigdje. Uprkos tome što imaju predugačke programe, većina njih nije uspjela da iskomunicira svoja rješenja građanima, da kaže kako bi riješila suštinski najveći problem ove države – ogroman javni dug. Da bi takvo rješenje dala, ona mora da napravi suštinski raskid sa ideologijom partitokratije i da odabere stranu, neoliberalnu čiji će cilj biti neki libertarijanski raj ili socijaldemokratsku, čiji će cilj biti pravedni socijalizam. Najbolje od svega bi bilo da nam predoče neki nov sistem, prilagođen našim specifičnostima, našem tržištvu rada ali i budućem razvoju novih tehnologija koji će rad promjeniti u obimu koji je to učinila industrijska revolucija. Ovakav program mi ne vidimo, on je često uopšten i ne govori o prvim stvarima koje se moraju uraditi – smanjenje preglomazne administracije, ponovno stvaranje srednje klase, rješavanje jaza između bogatih i siromašnih i prije svega model finansiranja države.

( Stefan Đukić )