Đed Momo nije dočekao brata, ali je zagrlio njegovu unuku iz daleke Argentine

Iz auta je izašla lijepa žena pedesetih godina. Đed Momo, veseljak od 96 ljeta, je čekao u dvorištu, pred kućom kćerke Cice, gdje su se Bulatovići i njihove porodice toga dana okupili da dočekaju gošću izdaleka. Kad je vidio da ide prema stolu, đed Momo ustade i, pomažući se štapom, krenu prema njoj.

“Hola”, kad je čuo kako izgovara pozdrav na španskom, starac raširi oči od sreće, zagrliše se i ona sreća se natopi suzama. Zagrlio je đed Momo gošću jako, koliko jako mogu da zagrle ruke nekoga ko skoro cio vijek čeka da mu se najdraži vrati izdaleka. Činilo se da zagrljaj i suze traju vječnost.

Stigla je Laura. Unuka njegovog brata Radomira, stigla je iz daleke Argentine, da umjesto svog đeda kojeg je poznavala po imenu Rafael, poslije skoro jednog vijeka, zagrli đeda Moma.

Momo je, kad je Radomir odlazio na put, bio tek petogodišnjak. Nije prestajao da se nada da će se njegov brat nekad vratiti u Crnu Goru, u rodna Rovca.

“Nikad nije kasno”, reče mi đed Momo kasnije toga dana, kad sam pitala je li srećan, što poslije 91 godinu vidi makar nekog od potomaka starijeg brata, koji je preminuo 1988. godine.

Momo je najmlađe dijete Vidne, rođene Pavićević, i Dragiše Bulatovića, iz zaseoka Smreka, iz Gornjih Rovaca.

Smrt lakša od čekanja

Imao je Momo dva brata, Milorada i Radomira, i sestru Krstinju. Sestra se udala u susjedno selo, Momo je bio jako vezan za nju. Umrla je prije 20 godina.

Brat Milorad je umro mlad, još u kraljevoj vojsci, 1934. godine, u 21. godini života. Momo je tada imao dvanaest. Danas kad slušam đeda Moma, čini mi se da se lakše pomirio sa smrću Milorada, nego što je ikad mogao da podnese gubitak starijeg, Radomira. Valjda, jer je cio Radomirov vijek Momo čekao da mu se Radomir vrati iz tuđine.

Sa Momom se život nekako poigrao i sudbina mu je bila da brata isprati u Argentinu, ali i da porodicu zasnuje sa Argentinkom, zapravo Crnogorkom, Jelenom Tatar, koja se kao četvorogodišnjakinja vratila u domovinu svojih roditelja.

Radomirov odlazak sa sela

Radomir je najstariji Dragišin i Vidnin sin. Iako rođen na selu, 1905, da ste ga upoznali u ono vrijeme, prema njegovom držanju i načinu odijevanja, pomislili biste da je gradsko čeljade – uvijek dotjeran, nosio je odijela, kravatu…

Radomir je završio gimnaziju, nije volio seoske poslove.

“Osim da kosi”, kao narodno predanje se prenosila priča o njemu među članovima porodice koje je ostavio u Rovcima. I danas među onim mlađima, koji kao da se nadmeću ko je zapamtio više detalja iz priča o Radomiru.

Negdje 1926. godine, njegova porodica je pogodila kupovinu imanja iznad kuće u kojoj su živjeli, koja je tada već bila stara oko dva vijeka. U zalog su gazdi imanja dali jedinog konja. U želji da ih finansijski pomogne, Radomir u jesen 1927, na Krstovdan, odlazi u inostranstvo.

Prvi izbor je bila Sjeverna Amerika, gdje je imao dva ujaka. Uprkos njihovom čuđenju da ide tamo gdje je, govorili su, manja zarada, Radomir je na kraju otputovao kod brata od tetke, u Latinsku Ameriku.

Sa planom da se vrati već sljedeće godine, iz Rovaca je pješke krenuo do Danilovgrada, prenoćio kod ujčevine, kod Pavićevića, pa opet dalje pješke do Podgorice i Dubrovnika, odakle je brodom stigao u Argentinu.

Tako počinje život jednog Rafaela Bulatovića…

U Argentini je bio prijatelj Crnogoraca

U vrijeme kad je stigao u Roke Sanz Penju, u provinciji Ćako, te 1927, taj grad je bio praktično u osnivanju – star tek 15 godina.

U Ćaku danas živi najveći broj potomaka crnogorskih iseljenika u Latinskoj Americi, a Roke Sanz Penja je drugi po veličini grad u provinciji – ovdje oko pet do 10 odsto stanovništva vodi porijeklo iz Crne Gore, najviše sa šireg područja Nikšića.

Radomir se brzo snašao u Argentini – jezik je, kaže njegova unuka Laura, naučio lako, radio je kao notar i pružao pravnu pomoć drugim crnogorskim doseljenicima. A pomoć je trebala mnogima, pa je kroz njegovu kuću dnevno prolazilo 20 do 30 ljudi.

“Gospodin Rafael Bulatović, veoma vješt u sređivanju zvaničnih dokumenata, bio je prijatelj Crnogoraca. Postao je njihov besplatni zastupnik. Na mojoj potvrdi o rođenju nalazi se njegovo ime i potpis kao svjedoka. Kada bi mi, dok sam studirala, bili potrebni dokumenti iz raznih kancelarija, gospodin Rafael bi ih nabavljao i donosio mi ih u školu. Mnogi od nas bili su korisnici ovakvih usluga”, piše o njemu u knjizi “La Montenegrina” Katalina Milović, kćerka jednog od osnivača La Montenegrine, najveće crnogorske kolonije u Argentini.

Prekinute veze

Radomir se oženio dvije godine po dolasku u Argentinu, Zorkom iz Bosne. Dobili su dva sina i dvije kćerke: Nikolasa, Aleksandra, Martu i Olgu.

U porodici niko osim Radomira i Zorke nije govorio jezikom predaka. Tako ni Laura, Olgina kćerka, pa kad je nedavno stigla u Crnu Goru, nije umjela đeda Moma pozdraviti osim sa “Hola”.

Od njegovog odlaska u Argentinu, porodica je sa Rafaelom prvi put stupila u kontakt tek 1946, poslije 19 godina.

Nije ni znao da je u međuvremenu preminuo njegov brat Milorad. O razlozima zbog kojih se nije javljao, ne znaju ni njegovi u Crnoj Gori, niti njegovi potomci u Argentini.

Život u kolonijama provincije Ćako nije bio lak – “kad je sve išlo kako treba i kolonija postala velika i napredna, žestoka suša pogodila je tu oblast. Bilo je to 1937. godine. Ko je se ne sjeća? Oni koji su tek počinjali bili su u velikoj krizi. Veliki broj kolonista upao je u dugove. Presušivali su bunari, nije bilo trave. Domaće životinje su crkavale zbog nedostatka vode i hrane. Potrošene su sve rezerve. Kada je počela da pada dugoočekivana kiša, bez oklijevanja, vrijedno i požrtvovano su nastavili da rade i ponovo stali na noge. Suša je pogodila i Saens Penju. Nijesu imali vode ni za piće. Kopali su mnogobrojne duboke bunare kako bi pronašli vodu i tada su se pojavile naše termalne vode, ponos Ćaka i izvor života i zdravlja”, piše Katalina Milović o teškim godinama za crnogorske iseljenike u Argentini.

I konačno – susret

Laura je prva i zasad jedina od Radomirovih potomaka koja je, od njegovog odlaska 1927, posjetila Crnu Goru. Zahvaljujući društvenim mrežama, sa njom su u kontakt prije nekoliko godina stupile Momove unuke, djeca njegove najmlađe kćerke Jele.

Laura je u Crnu Goru stigla sa još nekoliko prijatelja, a njihov dolazak omogućio je Milorad Mišo Krivokapić, predsjednik Crnogorsko argentinske fondacije, koji ih je ugostio i u Kotoru, pa je Laura vidjela i crnogorsku obalu.

Jedina veza đeda Moma sa njegovim bratom, Laura je tokom posjete Crnoj Gori, obišla i kuću u Rovcima, u kojoj su Dragiša i Vidna podigli svoju djecu.

Radoznalo je bezbroj puta pitala o svim članovima porodice, pričala o onima u Argentini, u realnom vremenu su se razmjenjivale fotografije srećnih lica, oni koje je ostavila u Argentini su, oduševljeni ljepotama Crne Gore koje je uspjela da im prenese za tako kratko vrijeme, i srdačnošću ljudi koji žive na drugom kontinentu i njihove su krvi, obećaše skori dolazak.

A đed Momo, veseljak od 96, optimističan da će ih dočekati kao što je i Lauru, reče samo – “pa da dogodine naučite naški”…

Tekst je preuzet sa bloga damirakalac.me

( Damira Kalač )