Upornost Rožajca se isplatila: Pronašao sestru nakon 28 godina

Njegov otac je prije braka bio u vezi sa ženom druge vjere koju njeni nisu podržavali

475 pregleda5 komentar(a)
Eldar Nurković, Foto: Privatna arhiva
04.06.2017. 18:03h

Život na ovim prostorima je sam po sebi neobičan i kompleksan, ne baš uobičajen. Prosječan Balkanac u svom burnom životnom vijeku ima veliku šansu i mogućnost da bude dio jednog rata, razaranja, spremanja za rat, krize, previranja nacionalizma, netrpeljivosti, etnickih podjela, segregacije i ostalih egzotičnih socijalnih stanja. Nemamo mi taj dosadni monotoni islandski način života, bez ratovanja, invazija, prijetnji ratom... Nama to jednostavno ne pije vodu.

Tako je Rožajac Eldar Nurković počeo svoju neobičnu priču o potrazi za sestrom koju je upoznao nakon 28 godina.

"U toj šarolikoj tapiseriji napravljen sam i ja, i moj život kao i život većine ljudi ovdje je bio sve samo ne jednostavan. Proizvod sam uspješnih roditelja iz jugoslovenske srednje klase, oca profesora na ekonomskom fakultetu i majke doktora medicine. Imao sam potencijaln dobru genetsku strukturu, i svijetlu budućnost. No, kako to obično biva, prevrtljiva sudbina je umiješala svoje duge prste i zakomplikovala stvari“, kazao je Eldar, poznati sarajevski fotograf i osnivač "E2 studija" u okviru kojeg se bavi i kinematografijom.

Mnoge od njegovih fotografija su postale svjetski poznate, a nijesu izostale ni nagrade ni u angažmanu direktora fotografije u nekoliko filmova. Angažovan je kao direktor fotografije na MTV Adria i N1 televiziji, koja je ekskluzivni regionalni partner CNN-a.

"Otac u svom najplodonosnijem dijelu života obolijeva od, kasnije će se ispostaviti, neizlječive bolesti koja će ga odvojiti od nas zauvijek. Malo ga se sjećam uopšte. Više kroz naracije mnogobrojnih ljudi, kao čovjeka koji je iz surovih sandžačkih vrleti, sa hladnog i nepristupačnog sjevera Crne Gore, sa obronaka Hajle došao u veliki grad i tu izgradio veliku i uspješnu karijeru. Usput je pomogao brojnim sugrađanima, upisao stotine djece i studenata na fakultete u Prištini, jer je i sam na jednom bio uvaženi profesor i iskoristio svoj uticaj i moć za obrazovanje brojnih ljudi. Tu je kupio svoju besmrtnost“, kazao je Eldar, čiji je otac imao najveću sahranu u istoriji Rožaja i komemoraciju koje se ne bi postidjeli ni pojedini državnici.

"Imao je naizgled savršen život i karijeru, bio je nevjerovatan filantrop, pomagao je ljudima ali nešto je moralo, kao po starom dobrom balkanskom običaju da krene po zlu. Nije pošteno ni osjetio svoje tridesete godine a bio je već bolestan od karcinoma nazalnih sinusa koji će kasnije metastazirati“, rekao je Eldar.

Njegov otac Ćerim je prije braka sa njegovom majkom dugo bio u vezi sa ženom druge vjere koju njeni roditelji nijesu podržavali. Čak su joj zaprijetili da će je se odreći ukoliko se uda za Ćerima.

"To je bila zabranjena ljubav. Po mojim saznanjima, negdje skoro pred samu njegovu smrt, dok je bio uveliko u braku s mojom majkom, pojavila se ta žena, saznavši za njegovo veoma teško stanje, i dovela moju sestru rekavši da ne traži ništa i da samo želi da mu kaže da on ima još jedno dijete prije nego napusti ovaj svijet“, kazao je Eldar.

On je imao pet godina kada je ostao bez oca i kada se desio građanski rat na prostoru bivše Jugoslavije. Bio je odvojen od majke i uz babu i djeda proveo teško ratno i poratno djetinjstvo i odrastanje.

"Sa 18 godina saznajem od mame da imam polusestru i njeno ime i prezime i da ako želim mogu da je tražim. A želio sam i počeo sam da je tražim. Od nekih ljudi koji su bili bliski s mojim ocem saznao sam da je živjela u Mostaru. Kada sam napokon došao do adrese saznao sam da su zbog rata otišli u Srbiju, a možda i negdje dalje. Opet sam se nalazio na samom početku... Sve te godine sam razmišljao kako bi bilo dobro da je nađem, da je imam, da popunim tu ogromnu prazninu u životu koji je bio pun nekih gubitaka“, kazao je Eldar.

Postojala je mogućnost da se njegova sestra Milena udala i promijenila prezime što bi potragu učinilo gotovo nemogućom.

"Mislio sam i osjećao sam da ako valjda zna da ja postojim negdje na ovom svijetu da bi mi se sigurno javila nekako. Onda je došlo vrijeme društvenih mreža i tri godine traženja preko Fejsbuka. U jednom trenutku je njeno ime dalo pet rezultata. Poslao sam svima istu poruku koja je imala krajnje neobičan sadržaj „Zdravo, zovem se Eldar Nurković, živim u Sarajevu i postoji mogućnost da sam ja tvoj brat“... Zamislite, naravno, reakciju tamo neke ine Milene Đ. iz sela pored Kikinde koja je pročitala tu poruku... Dobijao sam negativne odgovore, jedan za drugim. Sestra mi je zadnja odgovorila“, sjeća se Eldar.

Sve što je znala o svom ocu je da se prezivao Nurković. Zvala je mamu da vidi poruku koju je dobila.

"Njena mama je odmah počela da plače i pobjegla u WC gdje se zaključala. Moja sestra je lupala na vrata tražeći histerično odgovor na pitanje i hiljade upitnika iznad glave. Pogotovo zbog činjenice da je cijeli život htjela da ima brata i maštala o tome, moleći mamu da joj ga rodi... Njena mama je, nažalost, odlučila unaprijed da mi ne treba da se poznajemo, jer ja kao dijete iz regularnog braka i druge vjere ne bih nikad prihvatio za sestru Srpkinju Milenu, mislila je, valjda. E pa dobro se preračunala“, kazao je Eldar koji smatra da niko i ništa ne može popuniti vrijeme koje su Milena i on izgubili maštajući jedno o drugom.

"Ubrzo nakon te poruke, Milena je došla kod mene u Sarajevo i nismo se odvajali sedam dana... Čudan osjećaj, ne poznaješ svoju krv, a njen genetski kod te privlači kao nikad i ništa do tada... Ko je smio sebi dati za pravo da nam „ukrade“ sve te godine i snove iza nas?... Ostalo je istorija. I te kako smo se prihvatili i samo nam je krivo što toliko vremena nismo imali pravo jedno na drugo i što nismo imali jedno drugo. To nam više niko ne može oduzeti“, rekao je Eldar koji je nedavno postao i ponosni i daidža i ujak malog Konstantina.

Za trivijalne razloge zbog kojih je skoro tri decenije živio bez sestre, a koja mu je danas jedna od najvažnijih osoba tokom svakog dana ima samo jedan komentar.

"Život je isuviše kratak da ga ne bismo živjeli punim plućima“.