Izložba slika Voja Stanića: Oneobičavanjem do psiholoških profila ljudi

Prilikom dolaska u Crnu Goru imao sam u osobnim itinererima zacrtanu posjetu Herceg Novom zbog susreta sa iznimno vrijednim opusom klasika jugoslovenskog slikarstva, Voje Stanića, akademika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Dukljanske akademije. Oduvijek me privlačila jedinstvena magija Stanićevih prizora, nestvarnih u mjeri imaginacijskih vrela ovoga poetički raritetnog likovnoga stvaraoca.

Priliku za susret sa reprezentativnim, ali tek dijelom slikarskog opusa Voje Stanića, pružila mi je Galerija Gayo, smještena u doista arkadijskim prostorima nautičkoga naselja Porto Montenegro, sa parternim plohama naseljenim plemenitom vegetacijom i minimalistički suvremeno pozicioniranim urbanim mobilijarom, bez i jedne suvišne stvari.

Na ulazu u ovu prelijepu galeriju podareni smo reprezentativnim katalogom, sa kritičkim opservacijama Stanićevoga djela iz pera uglednog likovnoga estete profesora Valeri S.Turchina. Sam bogati katalog prologom je bogatoj likovnoj gozbi, poglavito odličnim reprodukcijama akademika Stanića, otisnutim i osobito dizajniranim na najvišoj europskoj razini, na čast i dizajneru i tiskari koja je katalog štampala. Nažalost, u katalogu ne postoji podatak ni o dizjneru ni o tiskari, što je svakako propust organizatora ove soareje.

Prvi i najsnažnije emaniran estetski udar na pozornost posjetitelja izložbe je svojevrsno likovno-čarolijsko zaigravanje, najprije magičnim crtačkim umjećem Stanićevim, a potom intelektualno opserviranje svijeta, kao najširega kozmosa...

Ti Stanićevi čarolijski postupci i u postavci ove tivatske izložbe odražavaju uistinu samosvojan svijet slikarev, izveden i do kraja dosljedno artikuliran u smislu temeljnoga metjea. To je svijet konstituiran stvaralački razbokorenom maštom, stvaran izvjesnim oneobičavanjima realija, kojima tvorac stiže do dubinski pozicioniranog psihološkog artikulativa portreta, ali i torzičnih komponenti ljudske figure u prostoru, na tipično stanićevski način.

Od slike Čovjek (1954) preko prizorišta Odmor (1958) osjeća se neka lamentozna osjetilnost, briga za duboku patnju i bol običnog malog čovjeka. Uzorno date u slaganju temeljnoga kolorita obje ove slike odaju umjetnikov senzibilno postavljen sustav percipiranja prostora, te taktilnu sposobnost učvršćivanja odnosa figure u prostoru i interaktivnosti čovjekovog lika i prostora u kojemu bitiše... Diskretno datim elementima mrtvih priroda (krajnje minimalistički!), odnosno predmeta kojima se te osobe služe, fino je i diskretno sugerirana i uzročnost bola ili zamora dotadašnjim bivstvovanjem na ovom svijetu.

Slika Dijalog (1965) više zagasitom bojom, ali i nimalo diskretno datim simboličkim detaljima ljudske maske ugrađene u plohu stola, koja kao da aktivno sudjeluje u dinamičkom sloju dijaloga karakterološki sjenči osjećajnost osoba u dijalogu, ali i njihovu dubinski uzrokovanu uzbuđenost paradoksalno datu kroz nijemost ukočenoga kreta... Luna što svjetli u pozadini kao da udahnjuje tračke mogućnosti otopljavanja toga surog prizora pokupljenoga iz realiteta.

Na slici, pak, Player (2005) osjeća se metafizički, onostrana, gotovo okultna energija igre i i igrivosti u njenim suštinskim dimenzijama... Karakterističan je u isto doba histrioničan i lamentoznan pogled toga igrača sudbe i igrača sa sudbom, poput harlekinskog pred trapezima i neminovnim provalijama života...Zanimljivu, gotovo optički okultnu igru umjetnik uspostavlja u prizoru gole žene na obali vode sa fino lirički variranim elementom ade. Portret u zrcalu ponovo odaje neki gotovo subverzivni dubinski tragizam osobe koja kao da će se narednog trena obračunati sa likom u zrcalu...

U slici Satir (2001) čini se da umjetnik artikulira svu tragikomičnu suštastvenost življenja kroz stoljeća ljudske povjesti. Iščašenost, izglobljenost ljudske figure, okultni elementi sa dvije posude u letu i kontrast žene, kao skulpture koja bježi iz toga prizora daju slici nevjerojatnu dozu životnog vibrata.

Slika Hram (2005) pokazuje umjetnikovo umijeće perspektivnog dubinskog osjećanja prostora sa više nego virtuoznim učitavanjem u stvarnosno, kroz detaljizirane prizore kapelnika i adekvatne pleh glazbe.

Kompozicija je umjetnikova gotovo sirealistična asocijacija na prizor sa morske plaže, sa likovima kupačica i kupača variranim od gotovo nervne uzbibanosti, pa i svojevrsne ekstatičke pomjerenosti, do tri drugoplana lika smirujućih svakodnevica i čudesnim akcentom lika sa helebardom kao akcentom drevnosti tvrđa u desnom kutu slike.

Na slici Kompozicija (2003) slikar je opet u gabaritima plaže sa finim vertikalnim uokvirenjima sa strana slike, ali tu je data nevjerojatna dinamička studija likova - figurina.

Mjesec (2002) je opet studija života u unesrećenomu svijetu koji jeste i infantilan, surovo realan i melankolično hedonističan, sa fenomenalnim detaljem desakralizacije i podsmješljivog odnosa prema stvarnosti, fino urađenim i ugrađenim likom Diznijevog Miki Mausa...

Slika Kafe (2005) donosi prikaz psihološke sonde spuštene u ovovremeni, iznimno ozbiljan, problem čovječanstva: totalnu usamljenost i kroz nju svojevrsnu obezličenost svijeta.

Fenomenalan je odnos umjetnika prema suvremenoj telefoniji dat kroz prizor gole telefonistkinje koja u šumi sa šahovskim tepihom i svojim zrcaljenim lednim likom na ekranu, kao izlasku iz šumskoga predjela, pokazuje suštinske mijene tehnologijskih promjena i tehnologijske okupacije čovjeka našega doba.

Na slikama na kojim prikazuje ljetnje atmosfere umjetnik dominira drugoplano dajući jarki plan životnosti, ali i određenog stupnja stilizacije. Ulica (2007.) donosi trijumf smisla za stvaranje dinamičkih atmosfera sa fino urađenim poetskim infleksijama unutar svih dijelova kompozicije.

Na slikama Spomenik i Palača dolazi do izražaja filigranizam u filozofičnosti mišljenja i visoki crtački artizam, te raskošni varijativi tonova umjetniku dragih boja...

Slika Veranda donosi rijedak psihološki profil osoba koje u njoj protagoniraju.

Na slici Parti ironično se umjetnik odnosi prema modernim manipulacijama masama danas, sad i ovdje, a njegov Slikar (2006) donosi lik stvaraoca koji dovršavajući slikanje polumjeseca izvojšćuje svoju sliku stvarnosti, svijeta po svom. Pjaca je varijacija na teme urbaniteta kao i slika Trg (2006).

Opća atmosfera kojom odiše ova postavka tendira u estetskom smislu logici farsično-groteskalnog osjećanja svijeta i života u njemu.

Umjetnikov senz to sjajno prepoznaje i likarski ovaploćuje...

Večer, topla tivatska večer, stanićevski obasjana u vrsnoj (po svemu!) galeriji Gayo!

( Gradimir Gojer )